"UZBUDLJIVA ispovijest straobalnog dubrovačkog tucača! Godinama je dubrovačka turistička privreda stjecala slavu po svijetu zahvaljujući beskompromisnom, pregalačkom, udarničkom udaranju bjelosvjetskih žena najvećeg galeba svih vremena! Božo Čanić, alias Jerry Cambridge, napisao je memoare, u kojima opisuje svoje istinite doživljaje! Čitajte ove memoare! U nedostatku kave oni će vam razbiti san! Vidjet ćete kakve je sve žrtve podnosio jedan čovjek toliko zaslužan za razvoj našeg turizma! Galeb je postao svojevoljno! Letio je i nije znao za 'strah od letenja'! Navali narode, bit će da uskoro neće biti!", napisao je u D. B., urednik lista "Tuga" iz Beograda u srpnju 1983. o ispovijesti dubravačkog galeba koju vam donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Često se zna dogodit da se cijelo jato besposlenih galebova nađe zajedno na poslu, to jest zajedno očekuju polijetanje. Takva se slika obično može vidjet ponedjeljkom oko devet ura u "Jadranu". Zašto ponedjeljkom? - pitat ćete se. Kjaro, devedeset posto strankinja dolazi čarterima, a oni slijeću subotom i nedjeljom i donose nam svježu robu, frišku pičetinu, a također u te dane odnose već iskorištenu klijentelu. Dakle, galeb će uvijek, pošto otprati picu na avion, uzet jedan ili dva slobodna dana za spavanje i odmor. A ona svježa, tek pristigla strankinja, umorna od leta i pokvarenog stomaka, također će prvu večer ostat u hotelu. Je l' sad kapirate?

Na njen prvi kontakt sa živom Jugoslavijom treba joj servirat lijep prvi dojam

Elem, ponedjeljak je taj dan kad mi svježi, čili i obrijani, s novim snagama, startamo u obranu muške časti ove zemlje. Tog dana dolazi gladna Europa koju treba nahranit i pofukat. Vrlo je važno, čak presudno, napast prvi i na njen prvi kontakt sa živom Jugoslavijom servirat joj lijep prvi dojam, ne dat joj vremena da pogleda okolo sebe, ne dat joj birat ili uspoređivat. I još ako ste pristojnog izgleda i stila - ona je vaša. Hoću vam reć da se u galebarskom životu posve može primijenit ona slavna izreka balkanskih fukatora: "Ko prije đevojci, pica je njegova"!

Dakle, evo vam te slike prvog dana u tjednu. Topla, sparna večer. Devet je ura. U "Jadranu" tek nekoliko gostiju. Tamo u sali kamarijeri Tonči i Vice labaju makarule za večeru. Naš dragi Tonči (neka mu Bog da svu radost ženi i djeci, puno je za nas učinio!), prenosi tavulin do vrata i počinje naplaćivat ulaz. Tamo iza bine, po običaju, svađaju se trubaduri Hamo i Luči. Netko je prdno, a taj nepopularni miris ne može podnijet profinjeni Lučijev pujiški nos. On optužuje Hama da je on prdno, argumentirajuć to tvrdnjom da je Hamo s Kantafiga, to jest iz dubrovačkog smrdećeg predgrađa.

Marko se klanja starim, ocvalim damama i viče "Ciao bello" kakvom Talijanu sa "Barletto". Ta je scena u vlas ista svako večer već nekoliko godina u "Jadranu", najvećem tržištu ljubavi na jadranskoj obali, mislim takvom tržištu gdje se ne upotrebljavaju novci za ljubav.

U opisanu sliku ulazim ja, slavni Jerry Cambridge, prvi čovjek dubrovačke male privrede - fukatorske. Tončiju na vratima rečem "dobar večer", "slugavamse" šefu sale, "zdravo stari" konobarima i "adio prdonjo" malom Maru, pasioniranom grebatoru, koji sjedi u restoranu s nekim Amerikancima, labajući "a la maka".

Stanem pred prvom arkadom, zakolutam očima unaokolo po cijelom prostoru, mahnem "Trubadurima" i sjednem za moj, već godinama brižljivo odabran strateški stol. To je treći, u prvom redu, s desna. Sjedim poluokrenut ulazu i motrim ga. Ko god uđe, mora proć kraj mene, ko manekenka pokraj žirija. Tako mogu ošacovat picu - koliko je stara, teška, visoka i eventualno čut koji jezik turpija. Pomičući glavu samo malo u stranu mogu vidjet gdje je aterirala.

Koliko je ura? Gospodo, navijajte sat po meni! Ovog časa kad sam sjeo počelo je zvonit devet puta na gradskom zvoniku. Ulazi Boro Shipowner Lisičić i sjeda kraj mene. Sljedeći ulazi Stevo Gačica, šuljajući se ko mačak. Tu je naviku stekao, jer kad napada neku strendžerku za ples, već mnogo prije balanja se digne i šulja između stolova i onda se sakrije iza najbližeg stuba. Inače se može češće vidjet gdje čuči iza murve kod hotela "Stadion", a ozgo ga seru vrapci i gugutke. I Stevo inkaluma za moj sto. Uskoro ufurava i Edy, dobar galeb, premda malo sramežljiv, ali svijetle perspektive, inače moj šegrt.

I tako, okolo devet i po ura mogo sam nabrojat jato od dvadesetak galebova, svi doćerani u svečana odijela ko da su se skupili na godišnju skupćinu udruženja grobara južnog Jadrana! Počinju dolazit i prve pice strankinjice. Sve od reda nove i freške i bijele ko mlijeko. Bilo ih je ko mrava, međutim, niti jedna po mom ukusu. "Jadran" je već bio pun ko šipak. Odlučio sam da sačekam još malo.

Jerry, evo novih ždrebica!

Moje poštovane kolege su već uveliko balali sa svojim odabranicama, dok sam ja još uvijek buljio u vrata.

I tada čujem tipkanje potpetica nalik na laku konjicu. Jerry, evo novih ždrebica!

Pojavila su se četiri para nogu na vratima. Pomaknem oči naviše. Prva je mala, bucmasta crnka, prćastog nosa, pljunuta Englezica. Druga ne baš loša rumenka, ali debela ko krava. Treća - "crna žalost", a četvrta - Japanka, Gospe mi!

Jes, prava, mala, kosooka, žuta, Madame Butterfly! Ma, muke ti Isusove, okle ovdje takva raca, dosad sam ih vidIo u Dubrovniku svega dvije-tri? Da mi se nije pričinilo? Kad sam prvi put vidio Đoku Marjanovića, mislio sam da je Japa, a on ispade Jugović! Pogledam bolje: jest - Indonežanka ili Japanezica!

Odmah jednom konobaru dam znak da je dovede za moj tavulin. On me ukopča i smjesta im pristupi, lijepo ih pozdravi i ponudi se da im nađe slobodan stol. A jedini slobodan stol bio je moj (ukoliko se ja ne računam!), a moji pajtosi su na balanju. Ja skočim i urođenim džentlemenskim pokretima se predstavim i smjestim ih na stolice. Tad se diskretno zagledam u žutu. Imala je kose oči, ali nos malo poširok i velika sočna usta. Imo joj je s materom posla neki Crnej, čini mi se, ali je bila lijepa ko slika, najljepša životinjica iz roda homo sapiens koju sam u životu vidio. A kad se sjetim da sam uvijek mašto da mi se dokopat neke Japanezice ili baštardane crnikinje! Sve bih režo kad bi ih vidio u kinu. A sad ovdje jedna sjedi preda mnom. Jerry, ne smiješ propustit ovu priliku. Upo sam u razgovor. Tri su zaista bile Englezice, a žuta je bila iz Georgetowna s Britanske Guyane, a u Londonu je studirala za knjižničarku. Zvala se Marilyn Mathew-Lee. Brzo smo se sprijateljili, naročito kad sam je upito za zdravlje moga imenjaka Džerija Džagana, čiji je pristalica bila ona. Moji pajtosi su u međuvremenu našli stolice i uvalili se među Englezice i ubrzo su plesali s njima, zgrabivši ih rukama za guzice i zubima za vratove.

Nas dvoje smo ostali još malo u polumraku

Ja sam ostao sam s Marilyn. Pričali smo o svemu i svačemu, naročito o svačemu. Bila je to takva vrst djevojke s kojom, kad ste u društvu, razgovor teče lako i neusiljeno, vrijeme staje, a teme izviru i izviru. Ništa okolo sebe ne primjećujete i poslije nekog vremena osjećate ko da ste prijatelji od rođenja, koji su se nakon dugog vremena sreli i sad pričaju jedno drugom svoje tuge i radosti. Tako smo se upravo mi osjećali kad se svjetlo počelo gasit nagovještavajuć da je razlaz. Tek tada smo primijetili da je ura po ponoći i da smo skoro posljednji gosti.

Moji pajtosi se raziđoše sa Englezicama. Edy pokupi onu debelu, jer je on vazda patio za debelim, mesnatim dupetarama. Nas dvoje smo ostali još malo u polumraku i kad se pojavio veliki žuti mjesec i obasjo naše glave, priljubljene jedna uz drugu, mi smo napustili "Jadran". Otpratio sam je do kuće gdje je stanovala, nježno se oprostio od nje i zakazo sudar za sutra.

Našli smo se pred Sv. Vlahom. Upravo su tada naišli Martin i Aksen, natovareni svim mogućim proturibljim oružjem. Pozvali su i nas da idemo probat ubit što ribe. Ukrcali smo se u jednu malu barku i počeli navegat. Dok je Martin razvijo mišiće na veslima, ja i Aksen smo se pripremali za njorenje. Ja sam se puho što ću mojoj pici moć pokazat kakav sam ja strašan riboubica. A ona je sjedila na krmi, sve se smješkajuć, ko da razumije naše podjebavanje. Arivali smo ispod Orsule. Nabijem ja očale od mora, uzmem pušku federaču, Marilyn me cmoknu za sreću i uz njen "good luck" skočim u more.

I danas je bilo mokro! Njorim, plivam, smrzavam se ima već ura a ribice ni za lijeka. U kurac, Čano, danas te neće! Splasno mi sav ponos i lovački žar i ja se popenjem u barku posran od srama. Poslije mene skoči Martin i već nakon dvije minute razdere se: "Kiiijeeerrrnaaaa!"

Toliko sam bio zaljubljen u nju da mi uopće nisu padale šporke rabote na pamet

Odmah zanjori i nema ga cijeli minut. Čekamo a ja sve molim Boga da je ne uhvati da ne bi ispo bolji riboubica od mene i to pred mojoj vlastitom malom Japom. A jest, kokota, iznjori Martin i na harpunu se bacaka komad velike kijerne. Bilo je u njoj više od dva kila, Bog te mazo.

Da se razumijemo odmah: nijesam ja nikakav veliki ribar, iako vazda njorim, doduše ubijem gdjegod kakvog zamatranog cipola, ali se ne mogu stavit s Martinom. Ne samo ja, nego niko u gradu Dubrovniku i Dalmatiji. Kad izađe, poče me zajebavat da ja ne bih ništa ni u Akvariju ubio, a ja se zato tješim što ga vazda tučem biljara i karambola u "Skočibuhe".

Ipak smo svi bili zadovoljni na kraju, jer mi je Martin dao ribetinu da je odnesem doma. I tako ti ja dođem uvečer doma i ravno pred moju staru. Zamišljate ovu sliku: ja na vrata, u jednoj ruci ribetina a u drugoj baštardana djevojka. Umalo mi mater nije uhitio kolap. Ipak, ko dobra mati, dočeka nas kako treba i spravi takvu lešatu da je cijelo susjedstvo vonjalo na ribetinu. Naravno, ja sam se pohvalio da sam je ja ukoko.

Sutradan smo pošli šetando na Bosanku na dobro vino i pršut. Usput smo išli u vizite mojoj tetki. I da ste vidjeli konfuziju. Skupilo se selo gledat Madame Butterfly, a moj rođak izbečio oči ko petobanke. To je sigurno bila prva i poslednja faca žute race gore, na Bosanci. Te večeri smo bili u Labosu. Toliko sam se bio oduševio mojom Marilyn i toliko sam bio zaljubljen u nju da mi uopće nisu padale šporke rabote na pamet. A tek kad bi prošli preko Straduna, a galebčići zinuli, pa gledaju.

U Labosu smo bili atrakcija. Marko nam je odmah dao jedan lijepi stol u ćošetu. Marilyn je imala zelenu haljinu zatvorenu okolo vrata, a bila je prorezana sve od koljena do bokova. Ona debela usta pride! Uz to vlažna i velika! Iz njih dva zubića proviruju! Uh, svi su režali ko džukci.

"Mislim da te volim, a ja znam što ti očekuješ od mene, što svaki muški očekuje od ženske"

Poslije smo se šetali praznim Stradunom. Tad je Dubrovnik najljepši, pred svanuće. Bez galame i tiskanja, bez Žabara i Čeha, bez vrućine i prijatelja. Glatki kamen ko more u bonaci, pod svjetlosti žutih lampadina. Iz minute u minutu, sve je prozračnije, zvijezde blijede i prvi zvuci rađajućeg dana dopiru do ušesa. To je prizor koji zna najviše uzbudit, čista ekologija i romantika! To je onaj Dubrovnik koji, kad vas ščepa za srce, više nikad vas ne pušta.

Otišli smo u šumicu pod Lovrijencom i sjeli na jednu klupu. Marilyn se počela nešto vrpoljit, gledat u stranu i izbjegavat moj pogled.

"Što je, darling, nešto te muči?", pitam je.

"Ništa. Nije ništa", odgovori ona, ali sam ja odmah navonjo da nešto ne štima.

"Slušaj me, Marilyn, reci meni što ti je, pa ja te volim, ja te mogu razumjet. Vjeruj mi, sa mnom nećeš imat problema! A bit će ti lakše kad se nekom povjeriš", uvjeravam je i sve je gladim po njenoj crnoj kosi.

Pogledala me je tužno. U njenim, iako kosim očima, pročitao sam ljubav, pravu pravcatu ljubav.

"OK, imaš pravo da znaš što je. Ti si dobar i nježan spram mene ko nitko do sada. Ja se osjećam vrlo ugodno u tvom društvu i Dubrovnik nikada neću zaboravit. Mislim da te volim, a ja znam što ti očekuješ od mene, što svaki muški očekuje od ženske, a ja ti to ne mogu dat, jer... ovaj... kako da ti kažem ... nijesam nikada .... mi se ne poznajemo dobro i ja sutra odlazim", završi skoro plačnim glasom Marilyn.

Poslala mi je Kama Sutru

A, tu smo ga! Junferica! Tipična pjesma koju sam dosad čuo nebrojeno puta. I, zamislite, umjesto da proklinjem lošu sreću i sve njuferice na svijetu, ja se skoro rasplako i počo iskreno žalit i suosjećat s njom. To mi je vazda bila velika mana: srce ko maslo, a duša na dlanu.

"Ne boj se, srce. Ja te sasvim razumijem! Nijesam ja s tobom ovako dobar i ljubazan i ne pretvaram se da te volim samo zato da bi te namamio u krevet. Na to nijesam ni pomislio. Zar se dvoje ne mogu voljet i bez seksa! Meni je tako lijepo s tobom da na takve stvari i ne mislim", odeklamujem u jednom dahu.

Ovu sam pjesmicu ja više puta pjevo, a u sebi psovo: jes, kuro moj, da ne mislim na fukanje! Međutim, sada - vjerovo sam po prvi put sebi!

Bila je to naša posljednja večer. Sutradan je otputovala obećavši da me nikada neće zaboravit! To sam obećo i ja! Javila mi se za Božić sa čestitkom i jednim paketićem. U paketu, zamislite, knjiga - "Kama Sutra". Da krepaš!

Tekst: Božo Čanić (Zum reporter, 1983.)