TEŠKO je Filipa Filkovića strpati u samo jednu ladicu.

Za jedne je on nagrađivani redatelj koji stoji iza vizualnog identiteta nekih od najvećih domaćih glazbenih hitova. Za druge, on je čovjek koji nas je natjerao da hodamo pognute glave tražeći minijaturne instalacije Malog Zagreba po rubnjacima grada. Za treće, on je pionir digitalne umjetnosti koji se ne boji istraživati granice umjetne inteligencije. 

Galerija

No, u svakoj od tih uloga, koje na prvi pogled djeluju suprotstavljeno, Philatz ostaje dosljedan sebi. Njegov novi serijal videa, Spomenar, izazvao je brojne pozitivne reakcije na društvenim mrežama, a mi smo s njim porazgovarali o kreativnosti, budućnosti tehnologije koju koristi, ali i budućnosti vizualne umjetnosti.

Novi nostalgični videi iz serijala Spomenar privukli su ogromnu pažnju. Za početak, koja je bila ideja iza ove serije videa?

Ideja je bila rekonstruirati osjećaj. "Spomenar" je nastao da se vizualizira kolektivna memorija Zagreba koja polako blijedi. Zatim je to evoluiralo, zbog dobrog prihvaćanja ovakvog storytellinga u pričanja priče iz ovih krajeva. Želio sam uhvatiti taj "vibe” i detalje, mirnije ulice, miris zime, onaj analogni mir koji smo imali prije digitalnog kaosa.

I zatim sam htio stvoriti emocionalnu arhivu našeg odrastanja, prvenstveno svojeg odrastanja. “Spomenar” je vizualna dekonstrukcija kolektivne memorije koju današnji kaos pokušava izbrisati - dok drugi pasivno promatraju kako grad gubi dušu, ja sam odlučio tu dušu digitalno konzervirati.

Je li taj kontrast (tehnologija budućnosti prikazuje vremena prije nego je tehnologija preuzela glavnu riječ) bio jednim dijelom inspiracija?

Postavljati hi-tech i low-tech u sukob je zastarjelo razmišljanje. Ja koristim najmoćnije algoritme današnjice da bih “prisilio” prošlost da ponovno progovori. Taj sraz hi-tech alata i low-tech sjećanja stvara oblik interesantne digitalne alkemije. AI nam omogućuje da prokopamo po "latentnom prostoru" sjećanja i izvučemo van nešto što više ne postoji u fizičkom obliku.

Što si izvukao iz reakcija gledatelja? Točnije, smatraš li da je viralnost rezultat novine tehnologije ili više rezoniranja s pričom?

Tehnologija je samo medij, buka. Ljudi sigurno ne rezoniraju s procesorskom snagom. Priča i emocija su uvijek najvažniji, AI je tu samo jako sposoban sluga.

Viralnost je definitivno rezultat priče i prepoznavanja sadržaja. Tehnologija je bila odskočna daska jer je omogućila da to izgleda nevjerojatno uvjerljivo, ali ljudi nisu dijelili videe jer ih fascinira tehnologija, nego zato što su na snimci vidjeli "baš onaj tramvaj u kojem su se prvi put poljubili" ili "snijeg kakav je bio 1984.". 

Vidiš li AI kao alat za restauraciju izgubljene hrvatske filmske baštine? Bi li se upustio u projekt "dovršavanja" nedovršenih hrvatskih filmova ili možda rekonstrukcije izgubljenih vizura Zagreba iz 19. stoljeća s pomoću AI-a?

To nije pitanje vizije, nego nužnosti. Naša filmska baština trune. Kada bi se pojavio zanimljiv projekt unutar kojeg je to realistično i financijski izvedivo, vrlo rado bi se pozabavio time - to bi bila dobra misija.

Pritom, mislim da je ovo idealan postupak primjene ove moderne AI tehnologije na restauraciju upravo baštine koja postoji, ali je zapostavljena. Primjerice stare serije ili filmovi koji nisu nikada dobili svoju remasteriranu verziju samo čekaju da im se netko vrati i spasi ih.

Videi su fokus prebacili i na još jednu zanimljivu temu. Naime, nakon što su preuzeti s tvog profila bez dozvole, mogao se steći dojam da mnogi AI ne percipiraju kao autorski rad već nešto što "pripada svima". Kako ti gledaš na to?  

To što netko ne razumije proces, ne daje mu pravo na krađu. Ignorancija mase nije opravdanje za piratstvo. Svaki frejm je rezultat tisuća mojih odluka, mog životnog iskustva i post-produkcije. Tvrditi da to “pripada svima” je isto kao reći da slika pripada onome tko je kupio boju, a ne onome tko je držao kist. To je velika zabluda i jedna od težih strana ovog posla.

Ljudi misle da AI samo "izbaci" sliku na jedan klik, no pritom namjerno ili iz neznanja zanemaruju ono najbitnije: intelektualni temelj. Ne vide tisuće pokušaja, režiju, post-produkciju i, najvažnije, autorsku viziju koja stoji iza prompta, a to je životno iskustvo i znanje. Za svaki svoj video ili reel, ja sam taj koji samostalno piše scenarij i strukturira priču.

Ne koristim ChatGPT da misli umjesto mene; pisanje je moj čisti, nepatvoreni kanal komunikacije koji služi kao backbone svakog rada. AI je alat, baš kao i kamera. Ako netko ukrade moju fotografiju, to je krađa; ako ukrade moj AI video koji sam ja režirao i oblikovao, princip je isti. To je moje intelektualno vlasništvo. 

Kako je to uopće kod nas pravno riješeno i što je ono što mnogi ne razumiju vezano za AI i autorstvo?  

To je ništa novo, zakoni su uvijek bili spori, a ja ne planiram čekati birokrate da definiraju moj rad. Ljudi ne shvaćaju: AI ne stvara ništa, on izvršava naše zapovijedi. Bez našeg konteksta i našeg estetskog filtera, taj rad ne postoji. Autorstvo nije u pikselu, nego u odluci. Bez mog konteksta, mog oka i moje odluke što je "dobro", taj rad ne postoji.

Isto tako, AI modeli uče na milijunima slika drugih umjetnika bez dozvole, osjećaš li nelagodu da tvoj rad možda sadrži fragmente stila kolege koji nije plaćen za to?

To je kompleksno pitanje. Svi mi učimo na radovima drugih. Povijest umjetnosti je povijest krađe i reinterpretacije. Svi veliki majstori su učili od prethodnika. Razlika je samo u brzini. Nelagoda je emocija za one koji se osjećaju zamjenjivima. Ja svoju odgovornost usmjeravam na ono što ja stvaram, dok je etika baza podataka problem korporacija koje na tome zarađuju milijarde.

Korporacije odlučuju na čemu modeli uče, pod kojim uvjetima i bez stvarne transparentnosti prema javnosti. Činjenica je da ne znamo koje su točno baze podataka korištene, tko je uključen, tko isključen i po kojim kriterijima. Ako se govori o odgovornosti, ona mora obuhvatiti i kompanije koje profitiraju od netransparentnog treniranja modela, a ne se svoditi isključivo na etiku pojedinačnog autora.

Što ako netko odluči trenirati AI model isključivo na tvojim radovima i stvori "Philatz-bota" koji može režirati u tvom stilu? Bi li to smatrao povredom autorskih prava ili komplimentom?

Ako netko to napravi iz hobija da bi vidio "što bi Philatz napravio", to je kompliment. Bot može imitirati moju prošlost, ali ne može predvidjeti moju budućnost. Stil je rezultat mog rasta; bot je samo statična slika onoga što sam već napravio. Ali ako netko koristi model treniran na mom stilu da bi komercijalno konkurirao mom radu bez moje dozvole, to je čista povreda prava. Stil je rezultat godina rada i on ne bi smio postati "besplatna sirovina".

Kako bi taj sustav trebao funkcionirati u svijetu gdje AI može generirati beskonačnu količinu sadržaja? Treba li uvesti "porez na robote" ili posebne naknade za AI generatore kako bi se štitili ljudski autori?

Naravno da sam puno o tome razmišljao, jer to pitanje se često pojavi. Sustav se mora prilagoditi onima koji ga hrane. Ako AI crpi ljudsku kreativnost, red je da tu kreativnost i financira. Smatram da nam treba novi društveni ugovor.

Možda neka vrsta licenci za setove podataka ili fond koji se puni od zarade AI korporacija, a iz kojeg bi se podupirali ljudski autori. Moramo zaštititi ljudsku kreativnost jer, bez nje, AI će s vremenom početi "reciklirati reciklirano" i estetika će postati sterilna.

Kako se mijenjao tvoj mentalni proces pisanja promptova? Osjećaš li da s napretkom modela postaješ nešto kao "kustos" koji bira između savršenih varijanti, a manje redatelj koji se bori s greškama i smanjuje li to osjećaj autorskog postignuća?

To je evolucija procesa, u ovom slučaju, procesa ovakvog oblika rada. Osjećam se kao "redatelj snova". U početku se boriš s alatom, a kasnije postaješ redatelj vlastite mašte. Ali osjećaj postignuća ne opada, on se mijenja. Više nije stvar u fizičkom naporu snimanja na kiši, nego u mentalnom naporu artikulacije vizije. I dalje se smatram redateljem, jer režiram proces do zadnjeg piksela.

AI estetika vrlo brzo zna postati generička. Kao umjetnik koji teži originalnosti, koje specifične post-produkcijske tehnike ili kombinacije alata koristiš kako bi pobjegao od tog sterilnog AI stila i radovima udahnuo ono nešto autentično svoje?

Komercijalni alati proizvode generičku estetiku jer su dizajnirani za brzinu, ne za kontrolu. Da bih zadržao autorski potpis, koristim vlastite, nestandardne pipelineove koji zahtijevaju znatno više ručnog rada od standardnih AI rješenja. Alate razvijam samostalno u suradnji s užim krugom suradnika. O detaljima ne govorim javno jer su sastavni dio mog radnog procesa.

Budući da si i redatelj, primjećuješ li da ti rad s AI-jem stilski utječe na to kako radiš u stvarnosti (kadriranje, rasvjeta itd.)?

Nisam siguran. Da, ubrzava mi vizualno razmišljanje. Kroz AI testiram kadriranja i različite druge kombinacije. To mi izoštrava oko za set uživo, brže donosim odluke o kompoziciji ili mise en scène koji lagano posložim jer sam već to predvidio. Osim tog vizualnog, ne koristim ChatGPT za generiranje teksta jer smatram da je čisti kanal za verbaliziranje misli jako bitan u ovom trenutku.

Istovremeno si autor serijala koji slavi povratak zemlji i fizičkom radu (Dulum zemlje) i jedan od predvodnika AI stvaralaštva u zemlji. Je li taj kontrast slučajan ili u njemu pronalaziš neku ravnotežu? Je li rad na Dulumu zemlje tvoj "digitalni detoks"?

Nema tu kontrasta, samo potpuna kontrola nad oba ekstrema naših života. Ne trebam “detoks” jer nisam ovisnik niti o jednoj strani ravnoteže. Ja na taj čisti način funkcioniram više od desetljeća. Za mene su moji dokumentarni serijali generalno zapisi o čovjekovom iskonskom odnosu s prirodom, a moj rad s AI-om je zapis o čovjekovom odnosu s budućnošću. 

Za mene je to linearni put. Ne pronalazim tu ravnotežu, jer već godinama imam tu ravnotežu prirodno. Nema tu bježanja od digitalnog u fizičko; postoji samo traženje priče u različitim formatima. Vješto vladati objema sferama nije kontradikcija, to je jedini logičan način stvaranja u 21. Stoljeću.

Produkcija Duluma zemlje ponosni je nositelj Green Film certifikata, pazeći na svaki komad plastike na setu. S druge strane, treniranje AI modela troši ogromne količine energije. Kako mirite te dvije ekološke realnosti?  

To pitanje se često postavlja, ali proizlazi iz pogrešne usporedbe, kao nekakav kontrast, jer ono počiva na prilično površnom razumijevanju tehnologije i produkcije.

Moja ekološka borba nije trend od jučer; ja se ekologijom aktivno bavim već desetljeće, od filmova o očuvanju vode do promicanja održivog života kroz Dulum zemlje i moje druge dokumentarne projekte. Moj autoritet na tom polju nije izgrađen na “promptovima”, nego na terenu i iskustvu. Postavljati te dvije stvari u konflikt je pogreška.

Znate li što troši najviše energije u filmskoj industriji? Ne serveri, nego suvišna logistika. AI je rješenje za one projekte koji ne zahtijevaju fizičku prisutnost, ali troše resurse kao da je ona nužna, poput reklama ili vizualno zahtjevnih fikcija.

S AI-om mogu vizualizirati kompleksne svjetove bez da ijedan kamion izađe na cestu. Time štedimo resurse planeta za one projekte gdje je ljudska prisutnost nezamjenjiva, poput dokumentarizma. Ja koristim najnapredniji alat kako bih eliminirao vizualni i logistički otpad, čuvajući prostor za autentičnost tamo gdje je ona nužna. Jedan sat renderiranja na serveru koji koristi obnovljive izvore energije je ekološki zanemariv u usporedbi s jednim danom klasičnog snimanja reklame.

Dakle, ne “mirim” ja nikakve dvije realnosti. Koristim najnapredniji alat današnjice kako bih postigao ono što zagovaram cijelu karijeru: maksimalnu kreativnu efikasnost uz minimalni fizički otisak na planet. Pitanje o energiji AI-a u ovom kontekstu zvuči kao da pitate ekološkog aktivista zašto koristi mobitel da bi organizirao prosvjed.

Fokusirajmo se na prave zagađivače, a ne na procesore koji nam pomažu da te zagađivače više ne trebamo na setu. Dugoročno, nadam se da će tehnologija postati "zelenija", kao što se trudimo da naši setovi budu.

Dokumentarni serijali često se bore za budžete, dok AI komercijalni projekti nude efikasnost i smanjenje troškova. Bojiš li se da će sponzori u budućnosti preferirati jeftiniji, AI-generirani sadržaj umjesto skupih terenskih snimanja kakva zahtijeva Dulum zemlje?

Jako teško. Nekada, možda kratkoročno. Ali autentičnost će postati, tj. zapravo već i je, najskuplja valuta. Oni koji traže jeftino dobit će zaboravljivo. Ali važno je razumjeti: AI i Dulum zemlje ne igraju istu utakmicu.

AI koristim za stvaranje onoga čega nema (prošlosti, mašte, efikasnosti), dok na teren idem kako bih svjedočio onome što jest. To su dvije različite valute. Autentičnost terenskog rada je najskuplja upravo zato što je rijetka. Cilj nije eliminacija ljudskog faktora, nego njegovo oslobađanje.

Cilj ne smije biti eliminacija ljudskog faktora, nego njegova evolucija i zaštita. Izuzetno mi je stalo do očuvanja posla filmskih radnika i djelatnika s kojima godinama radim u ovoj industriji. Mi smo zajednica. No, moramo biti realni: tehnologija se mijenja.

Moj pristup nije zamjena ljudi strojevima, već edukacija naših stručnjaka najmoćnijim alatima današnjice. Bitno je osigurati da naši filmski djelatnici ostanu relevantni, educirani i nezamjenjivi u svijetu koji se mijenja.