Jebi se Amerika

Vedran Buble

01:00, 11. siječnja 2016.

Foto: Vedran Buble

Nakon polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, nedavno su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.

Vijetnam

5. poglavlje

Nesvakidašnja novogodišnja žurka

Hanoi nas je na neki način začarao jer smo u njemu proveli ukupno više od deset dana. Stari dio grada šarmantno je kaotičan i raznolik pa nikako ne može dosaditi. S druge strane relativno je malen tako da već nakon nekoliko popodneva počinješ pamtiti lica prodavača, vozača i konobara pa se stvara nekakva iluzija zajednice, kojoj svakim novim danom sve više pripadaš. Ovaj osjećaj upravo je nevjerojatan kada se uzme u obzir da se radi o gradu s nekih osam milijuna stanovnika i ono je što Hanoi nedvojbeno čini specifičnim, ugodnim i privlačnim.

Jedna od posebnosti koju smo doživjeli u glavnom gradu Vijetnama bila je novogodišnja proslava u društvu lokalne mladeži. Sve je započelo večerom u kvartskom restoranu koja je na naše iznenađenje obilovala isključivo tekućinom. Hot-pot tradicionalno je vijetnamsko jelo, a riječ je o golemoj posudi svojevrsne juhe koja se na stol postavlja zajedno s petrolejskim kuhalom. U nju se ubacuju sićušni komadi raznoraznog povrća i sirovog mesa, a sve izgleda kao jedno golemo i beskrajno predjelo. Nakon što smo dva sata bez prestanka naizmjenice pili juhu i pivo, želatinastih trbuha zaputili smo se u grad.

Nepregledna masa ljudi tiskala se oko pozornice na Hoan Kiem jezeru, dok su tecnho hitovi prašili iz gigantskih zvučnika, a onda odjednom tišina pa odbrojavanje. Osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan, weeeeee! Počinjemo se grliti, kad ono opet tišina i novo odbrojavanja. Prvo je valjda varka, lažni mladoženje na slavonskim svadbama. Četiri, tri, dva, jedan, sretna Nova godina! Iako domaćini vrijeme računaju po lunarnom kalendaru i njihova proslava tek slijedi u veljači, stali smo ih grliti, nabrajajući sve one izlizane želje za sljedećih 12 mjeseci.

Kada smo se nakon nekoliko minuta ljubakanja okrenuli prema pozornici, najmanje 60 posto ljudi već je otišlo kućama. Uputili su nas da se tako slavi Nova godina. Tradicija je odmah nakon odbrojavanja otići kući, a isto se čeka nestrpljivo kao torta na dosadnim vjenčanjima. Petnaest minuta iza ponoći na groteskno praznim ulicama ostalo je još svega nekoliko stotina pijanih stranaca, a kako većina klubova ima dozvolu raditi do 12, morali smo se svojski potruditi za pronaći zatvorena vrata iza kojih se zabava nastavila do ranih jutarnjih sati, naravno po trostrukim cijenama i u društvu sumnjivih tipova niske građe.

Vječno počivalište Ho Chi Mina

Prvi dan nove godine proveli smo na najidiličnijem mjestu u Hanoiu - mekanom krevetu modernog apartmana kojeg nam je omaleni Japanac iznajmio po vrlo pristupačnoj cijeni. Dok je on obilazio svoju obitelj u Kyotu, mi smo u njegovim premalim ružičastim šlapicama beskrajno gladni cupkali po kući, tražeći skrivene konzerve hrane. Na naše nezadovoljstvo nismo pronašli ništa osim riže i nekih inkriminirajućih fotografija (zločesti djedica) pa smo nakon višesatnog maratona druge sezone Farga bili prisiljeni spustiti se na ulicu i potražiti prikladni objed.

Za stotinjak kuna kupili smo to-go obiteljski menu koji je uključivao miješanu pizzu, bolognese tjesteninu, porciju od četiri rebarca u Chipotle umaku s krumpirićima, veliku salatu s piletinom i dvije coca-cole. Totalni treš je i bio ono što nam trebalo. Predozirani hranom i televizijom, zaspali smo kao bebe, a čim je ujutro zazvonio alarm, znali smo da ne smijemo gubiti ni trenutka. Bio bi to već peti dan za redom da nismo uspjeli posjetiti mauzolej Ho Chi Minha. Naime, isti je otvoren tek od 9 do 11 ujutro, a blagajna se zatvara već u 10.15.

Kada smo nešto prije deset sati stigli na cilj (Japanac nam je ostavio svoj prastari motorčić), bili smo potpuno šokirani. Kolona ljudi na ulasku u kompleks bila je duga najmanje tri kilometra. Desetak minuta razočarano smo koračali uz nju, a onda iskoristili trenutak nepažnje čuvara i ugurali se negdje po sredini. Ljudi su se nakratko pobunili, a onda smo im objasnili da se to kod nas tako radi. Sat vremena kasnije bili smo na ulasku u impozantnu građevinu, 30-metarsku grobnicu oca nacije. Zamolili su nas da skinemo naočale i kape, a mobitele i fotoaparate morali smo skloniti. Slikati je strogo zabranjeno.

Dok smo se penjali prema centralnom dijelu mauzoleja, zrak je mirisao na strahopoštovanje. Čuvari su prstom prijetili svakom tko bi pisnuo i riječ, a onda smo napokon stigli do famoznog starca koji već cijelu vječnost leži u tom otvorenom staklenom lijesu. Osvijetljen s tek nekoliko decentnih svjetiljki, doista izgleda kao da je umro jučer. Očuvanost njegovog lica i tijela upravo je nevjerojatna pa ne čudi što je kult njegove ličnosti i nakon više od 40 godina jednako snažan. Bilo to kratko, ali upečatljivo iskustvo, ponajviše zbog tisuća Vijetnamaca i njihove djece koji samo što mu se nisu klanjali.

Živo zmijsko srce kuca u meni

Posljednjeg dana boravka u Hanoiu posjetili smo nadaleko poznato selo Pho Le Mat, koje se specijaliziralo u uzgajanju zmija i serviranju njihova mesa. U društvu prijatelja Davora, koji je upravo stigao na trotjedni odmor, popeli smo se na motore i započeli 8-kilometarski slalom prekrcanim gradskim ulicama. Naše odredište nije bio klasični restoran, kakvima ovaj kraj obiluje, već nesvakidašnja obiteljska kuća, čiji su nam članovi srdačno otvorili vrata. Kratka žestica bila je uvod za pregovore, a kako su bili prilično kruti u cjenkanju, zaključili smo kako je to valjda rezultat kvalitetne ponude.

U dvorištu smo domala izabrali zmiju koju će nam servirati, a iako će nekima to izgledati isuviše okrutno, dio je ovdašnjih običaja da se zmija ubije pred gostom, kojem se pritom ponudi bezvremenska delikatesa živog srca u rižinom vinu. Zmiju su za čas rasporili, a onda je domaćin još kucajuće srce ubacio u čašicu i pružio mi je. Zašto baš ja, pitao sam ga, ne znajući da mi je upravo ukazao veliku čast. Koliko god mi se ovaj akt isprva činio odvratnim, znao sam da ne želim propustiti tu jedinstvenu priliku.

Čim mi je srce kliznulo niz grlo, vlasnik me pitao osjećam li ga kako mi kuca u trbuhu. Sama pomisao na to gotovo me nagnala na vrisak. Izraz mog lica nasmijao ga je do suza, nakon čega nas je poveo u blagavaonicu. Čekajući prvo jelo, ponudio nam je nekoliko ljekovitih likera poput rakije od zmijskih penisa, zmijskog vina i rakije od nekakvih drugih iznutrica. Sva ova pića imala su oštar miris zoološkog vrta koji se godinama nije čistio. Taman u trenutku kada smo mislili odustati od svega, stiglo je prvo od četiri jela. Da smo izabrali kraljevsku kobru, dobili bi deset sljedova, ali i platili trostruko više (900kn).

Sitno nasjeckane kosti i tetive pržene u tavi s kikirikijem. Vrlo solidno, prokomentirali smo. Dok smo se još borili štapićima pokupiti i zadnje mrvice, stigle su hrskave proljetne rolice sa zmijskim mesom. U vrhuncu gastronomskog užitka servirali su nam mesne okruglice na grillu koje su bile zaista sjajne. Umakali smo ih u pikantni sos i doslovce lizali prste. Na kraju su nam još donijeli juhu koja nam je također prijala, a da kojim slučajem vlasnik na koncu nije sve pokvario rundom odvratne rakije od zmijske žući, kući bi se vratili sa širokim osmijehom.

6. poglavlje

Aj lav ju long tajm

Kako smo za Ho Chi Minh ilitiga Saigon imali svega nekoliko dana (vijetnamski budžet bio je na rezervi) preko Couchsurfinga pronašli smo obitelj u samom centru. Time smo si uvelike olakšali kretanje gradom, ali istovremeno i otežali boravak u kući. Naime, zgrada je bila prastara, prepuna miševa i žohara, a sam stan imao je 50-tak kvadrata na tri etaže povezane vatrogasnim stepenicama. Nas je dopala soba na nadograđenom trećem katu, odakle se pružao pogled na smećem krcato dvorište i veličanstveni Grand hotel.

S druge strane medalje, obitelj je bila zaista divna, svaku nas večer dočekavši sa sijasetom delikatesnih jela. Maksimalno su se trudili naš boravak učiniti ugodnim i u tome su zaista uspjeli, potpuno zasjenivši sve loše trenutke. A bilo ih je, poput onog kada smo shvatili da nas svaku noć izvana zaključavaju pa nemamo pristup toaletu ili kad smo se u kasnim noćnim satima susretali s mnogobrojnim dragim nam i manje dragim životinjicama. No u konačnici ovo iskustvo moramo ocijeniti dobrim. Imali smo nevjerojatnu priliku zaviriti u najskrovitije dijelove svakodnevice lokalaca.

Za razliku od Hanoia, čiji je društveni život koncentriran u starom dijelu grada, Saigon nalikuje pravom metropolisu. Čudovišni neboderi niču na svakom koraku, a panorama grada nimalo ne zaostaje za najrazvijenijim američkim megalopolisima. Prostrane avenije, veliki parkovi, stotine skupocjenih hotela, restorana i trgovina potpuno su uzdrmale naše dojmove o ovoj zemlji. Sa svojom tropskom klimom, Saigon je predstavljao vijetnamsku verziju Miamija koja nedvojbeno ima svoje čari i kojoj se vrlo lako prepustiti.

Na dvije stvari najviše su nas upozoravali kada smo dolazili u ovaj grad. Najprije na džepare i lopove koji s motora vrebaju torbice, mobitele i fotoaparate, a potom na izrazito kaotični promet. Ove prve na sreću ili na žalost nismo imali priliku susresti, a ta slavna saigonska gužva nije nas toliko šokirala. Naime, nakon Manile i njenih desetak milijuna vozila, svaki se drugi grad može sakriti. Ono po čemu se Ho Chi Minh najviše razlikuje od Hanoia, zanimljive su izletničke lokacije nedaleko od gradske jezgre.

Na delti čudesnog Mekonga

Jedna od takvih delta je rijeke Mekong, koja se nakon nesagledivog putovanja Kinom, Burmom, Tajlandom, Laosom i Kambodžom, upravo nedaleko od Saigona ulijeva u more i dolazi svom kraju. Na ovom velikom estuariju smjestile su se stotine manjih i većih otoka, a u cijeloj regiji živi oko 19 milijuna ljudi. Cjelodnevni izlet platili smo svega pedesetak kuna, a uključivao je prijevoz autobusom, posjet budističkom hramu, prijevoz brodom na tri otoka, vožnju kanalima u malenom čamcu, posjet lokalnim radionicama kokosa i meda te ručak u selu koji se bavim uzgojem krokodila. Zvuči sjajno, zar ne?

Kao što možete vidjeti na priloženim slikama, budistički hram izgledao je uistinu spektakularno. Po žarkom podnevnom suncu, bijela statua Bude sa osjenčanim osmijehom uvelike je nalikovala dobrom duhu Casperu. Vrućina je bila tolika da su redovnici u tradicionalnim narančastim haljama samo ležali uokolo. Stolovi, komode i predmeti bili su tako prašnjavi da se činilo kako nitko već godinama nije pomakao prstom. Kakav redovnički raj! Odmah sam se sjetio nekoliko prijatelja koji bi istinski uživali na ovakvom mjestu.

Vožnja brodom po rijeci Mekong, koja veličinom posve nalikuje moru, nije bila dugačka, a na prvom otoku dočekali su nas s autohtonim voćem, živom svirkom i golemim pitonom. Oni hrabriji mogli su se poigrati s ovom zvjerkom i na koncu je staviti na ramena. Nemoguće je oskudnim znakovima jezika opisati osjećaj u kojem ti zmijsko tijelo debelo kao ruka visi oko vrata. Tih petnaest kilograma na prvi dojam nije teško nositi, ali kada se mišići počnu stezati, kada se osjeti snaga tog tijela, uistinu se ostane bez riječi. Jezivo na svaki način, pogotovo u trenu kad se glava okrene, jezik isplazi, a pogledi susretnu.

Uslijedila je vožnja malim čamcem kroz uske kanaliće obrubljene bambusom i kokosovim orasima koja bi zasigurno bila jedna od najspektakularnijih stvari koje smo iskusili u Vijetnamu, da nas kojim slučajem nije slijedilo desetak drugih brodova krcatim turistima. Naša veslačica u jednom je trenutku zadovoljno pokazala svoju drvenu kolibu u toj neprohodnoj džungli, a kada smo vidjeli njeno dvoje malene djece u toj kosoj straćari od pet kvadrata, došlo nam je za plakati. Život je to u neljudskim uvjetima, a dolar napojnice za njih je velik kao nebo.

U nastavku dana obišli smo selo aligatora gdje su nam poslužili skromni ručak. Isti bi bio praktički bezukusan da nismo posudili malo korejske paste, čija je ljutina zasjenila sve što smo jeli zadnja tri i što ćemo jesti sljedećih sedam dana. Poslije ručka provozali smo se biciklima i prohodali preko jezera prepunog krokodila na tankom mostu od bambusa da bi prije povratka još obišli kokosovo selo, gdje su nas upoznali sa starinskim načinom prerade kokosa. Nakon opsežnog procesa shvatili smo da se ništa od toga više ne koristi, već sada za sve postoje strojevi.

Kako bilo, smjesa ocijeđenog ribanog kokosa kuha se dok ne postane dovoljno gusta. Kada se ohladi, dobiveno tijesto stavlja se u kalupe i reže na komadiće koji se zasebno pakiraju. Nekad su ove slatkiše radili samo u originalnoj verziji, a danas imaju desetke različitih okusa, od đumbira do kave. Žene svakodnevno proizvedu i do stotinu kilograma. Pred sam polazak ponudili su nas još priličnim količinama alkoholnog napitka od kokosa pa smo blago ovinjeni žmirili sve do povratka u Ho Chi Minh. Savršen kraj savršenog izleta.

Cu Chi tuneli

Vjerojatno najrazornija tura koju smo uzeli u ovoj državi bio je posjet slavnim Cu Chi tunelima, koje su tamošnji stanovnici iskopali za vrijeme vijetnamskog rata. Kada su se Amerikanci 1965. godine aktivno uključili u rat, poslavši preko pola milijuna vojnika, ovo područje sedamdesetak kilometara od Saigona bilo je središte Vijetkonga, gerilske vojske koja je pokušavala srušiti marionetski režim u Južnom Vijetnamu. Suludo masivna bombardiranja i konstanta kopnena okupacija primorala je lokalce na devetogodišnji život pod zemljom.

Ti maleni ljudi iskopali su preko 200 kilometara podzemnih tunela koji su išli sve do Kambodže (odatle je stizala opskrba oružjem i potrepštinama). Tuneli su iskopani u tri nivoa, na tri, šest i devet metara, a povezivali su raznorazne prostorije, od radionica i kuhinja do soba za sastanke. Bio je to cijeli jedan grad duboko pod zemljom. Graditelji su mislili doslovce na sve. Na svim razinama provedena je ventilacija, u čiju je vanjsku strukturu stavljen čili kako bi se otjerali američki lovački pse, koji su imali zadatak pronaći ovakva mjesta na površini.

Tuneli su nadalje građeni u cik-cak formaciji s bezbrojnim zaobilaznim prolazima pa eventualno urušavanje jednog od njih nije imalo nikakav značajniji učinak. Istovremeno, prokopali su prolaze sve do korita rijeke Mekong pa je svaki pokušaj Amerikanaca da ih istjeraju vodom na površinu završavao bezuspješno. Bombe nisu mogle tako duboko ulaziti u zemlju, dim im nije mogao ništa jer su prolazi bili odlično ventilirani, a Ameri u njih nisu mogli ući jer su toliko uski da sam pogled na njih oduzima dah.

U jednom trenutku pokušao sam provući ramena u jednu ovakvu rupu i skoro se zaglavio. Oni su se kroz takve prolaze migoljili i po nekoliko desetaka metara, a teško je uopće zamisliti kako je izgledao život tih ljudi koji su gotovo stotinu mjeseci izlazili samo noću kad bi se Amerikanci povukli u bazu. Neki od njih dobili su teška kožna oboljenja, a kako pod zemljom nisu imali struju, mnogi od njih oslijepili su jer dnevnu svjetlost nisu vidjeli gotovo nikako. Kakva je to volja za životom i opstankom. Impresivno!

Istovremeno, ti strašni gerilci koristili su sav dostupni materijal da ovu džunglu pretvore u pravi pakao. Kao da nije bilo dovoljno boriti se protiv nesnosnih vrućina, enormne vlažnosti, monsunskih kiša i krvoločnih insekata, već su Amere svakih desetak metara vrebale čudesno nepredvidive i izvrsno skrivene zamke. Pod je znao za čas nestati pod nogama, a rupe su uvijek bile prepune bambusovih šiljaka. No nisu tu bile samo rupe, već stotine različitih rotirajućih naprava koje su uvijek ciljale bedra, međunožje i druge vitalne dijelove.

Ove zamke postale su još učinkovitije i ubojitije jednom kad su lokalci počeli skupljati bombe koje se nisu aktivirale. Duboko pod zemljom rastavljali su ih i rezali te potom pretvarali u smrtonosne naprave, a jednom kada se sve navedeno sagleda, jasno je kako Amerikanci nisu imali nikakve šanse. Najteže je boriti se s neprijateljem bez lica, a gerilci Vijetkonga su to zaista i bili. Krtice koje su koristile milimetarske prolaze pod zemljom, do kojih se ni na koji način nije moglo doći, a koji su džunglu oko sebe pretvorili u jedno od najsmrtonosnijih okruženja u povijesti.

Jebi se Amerika

Po povratku iz Cu Chi tunela poželjno je otići u ratni muzej u Saigonu za potpuni overdose vijetnamskim ratom. Naravno, američki interesni ekspanzionizam poznata je i odavno prožvakana tema kojoj smo i nakon 70-tih puno puta svjedočili, međutim kada se na jednom mjestu slikovito pojmi cijeli jedan rat, a Vijetnamci su se u tome istinski potrudili, teško je ne ostati istinski zgrožen. Čak i ne toliko samim Amerikancima, koliko općenito monstruoznošću ljudskog roda. Te slike mogu nas uvijek iznova podsjećati kako smo izopačena i odvratna forma života.

Na Vijetnam su Ameri bacili ukupno stotine tisuća tona bombi, što je jednako tonaži svih bombi u drugom svjetskom ratu. Pritom su ubili preko dva milijuna civila i četiri milijuna grla stoke te srušili desetke tisuća stambenih zgrada, tvornica, elektrana, bolnica, škola, mostova i povijesnih građevina, čime su Vijetnam doslovce vratili u kameno doba. Da je malobrojna država poput Hrvatske kojim slučajem pretrpjela ovakva stradanja, vjerojatno bi joj trebalo stotinu godinu da se vrati u prvobitno stanje.

I kao da sva ta bombardiranja nisu bila dovoljna, američke kopnene snage vršile su u međuvremenu masovne masakre civila po vijetnamskim selima. Daleko najviše publiciteta i prašine podigao je slučaj My Lai, kada su jedno popodne Amerikanci ničim izazvani upali u ovo selo, zapalili ga do temelja te silovali i masakrirali gotovo stotinu žena i djece. Takvi barbarski činovi ne mogu se nikako opravdati pa ni najtraumatičnijim ratnim sindromima i to je ono što čovjeka tako vješto razdvaja od inih životinja pa i krokodila. Istinska zloba.

I onda, kada pomisliš da si pogledao sve i kada ti se više povraća od svih informacija, na prvom katu muzeja nalazi se soba Agent Orange. Radi se o kemijskom otrovu kojim su Amerikanci godinama zaprašivali Vijetnam. Na taj su način otrovali vodu, zemlju, biljke i životinje, doslovno uništivši cijele ekosustave. Istovremeno deformirali su generacije djece koja će se u sljedećim desetljećima roditi u potpuno mentalnoj retardaciji, ali i bez ruku, nogu ili očiju, s duplim laktovima i koljenima, potpuno nesposobni za samostalni život.

Portreti tih ljudi nešto su najodvratnije, ali istovremeno i najtužnije što sam ikada imao priliku vidjeti. Nakon gotovo četiri sata na ulicu smo izašli psihički potpuno izmrcvareni, no kako je većina fotografija bila crno-bijela, hodajući dalje uvjeravali smo se da je to bilo jako davno, da su ta vremena daleko iza nas. A onda smo u jednom trenutku podignuli pogled i počeli zamjećivati te iste ljude oko sebe. U jednom djeliću sekunde svi oni invalidi koji su povremeno prolazili pokraj nas, dobili su lice, ime i povijest.

Oni i danas žive među nama, u 2015. godini. Majke koje nose djecu s glavom velikom poput dvije lubenice, ljudi bez ruku koji prodaju žvake, žene koje skakuću na batrljcima, beskućnici koji pužu po cestama. Oni nisu neki random unesrećenici, to su žrtve koje se i pola stoljeća nakon kraja rata rađaju zauvijek osakaćeni isključivo zbog okrutnosti i svakojake nečovječnosti jednog naroda. Prokleti bili Ameri za ono što ste napravili Vijetnamu. Prokleti bili zbog svega, a najviše zbog uporabe kemijskog oružja...

S ovim slikama, zauvijek urezanim u našu podsvijest, napuštamo Vijetnam i ulazimo u Kambodžu. Tamo nas na žalost očekuje još jedna dramatična stranica ljudske povijesti. Stravični režim Crvenih Kmera i notornog Pola Pota. Srećom ima u Kampućiji i ljepših stvari, a jedna od njih svakako je Angkor Wat, sedmo svjetsko čudo. Ostanite lijepi i u međuvremenu pogledajte koji dokumentarac o vijetnamskom ratu. Ako niste upućeni u temu, bit će vam jako zanimljivo...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.