Foto/Screenshot: YouTube/Getty Images/Press

TEORIJE zavjere oduvijek su spadale u omiljeni hobi svih onih koji dopuštaju da sumnja nadjača razum, ali čak i ako ne spadate u tu skupinu, radi se o privlačnoj zabavi.

I dobro je ako sve ostane u sferi zabave, ako se ne radi o simptomu psihičke bolesti ili ako je osnovna lekcija to da svaku informaciju koja nam je servirana valja proučiti i sagledati je s više različitih strana.

Međutim, nisu sve teorije zavjere trivijalnosti o lažnom slijetanju na Mjesec, izvanzemaljcima ili ravnoj Zemlji. Velik je broj teorija zavjere vezan uz "zemaljski život" i društvena kretanja, a kad na nezadovoljstvo, strah, postojeću ksenofobiju, sumnju i nesklonost promišljanju dodate i činjenicu da su mnoge teorije (pogotovo ako se govori o "globalnim elitama", a govori se često) samo nekoliko koraka udaljene od zaključka "za sve su krivi Židovi", stvar prestaje biti simpatična.

Nadalje, psihologija pokazuje da smo svi pretjerano sigurni u vlastitu moć rasuđivanja, percepciju i pamćenje i živimo u iluziji da svijet gledamo objektivno i da su naša uvjerenja jedina razumna. No, mnoga istraživanja pokazuju suprotno jer ni sami nismo svjesni koliko smo zapravo pristrani i koliko neke naše predrasude utječu na način na koji gledamo na svijet oko nas.

Isto tako, nije svaka sumnja teorija zavjere niti je sumnjati u službenu priču nešto loše (na kraju krajeva, neki od najpoznatijih znanstvenika poput Darwina i Galileja propitivali su "službenu verziju istine"), a ni titula "teoretičara zavjere" nije oduvijek bila na ovako lošem glasu.

Na posljetku, nije tajna da perfidni planovi određenih skupina oduvijek postoje i da se daleko od očiju javnosti događa mnogo toga što nam se ne bi svidjelo. Upravo smo se u ovom tekstu odlučili pozabaviti s nekim od najluđih, ali istinitih priča koje zvuče kao "mokar san" svakog pravog teoretičara zavjere.

Zašto je Sjeverna Koreja otimala japanske civile?

Među Japancima godinama je kolala priča da agenti sjevernokorejske vlade pod krinkom noći otimaju civile i iz nepoznatog ih razloga odvode u tajne baze. Naime, između 1977. i 1983. stotine Japanaca (uglavnom dvadesetogodišnjaka i djece) netragom je nestalo iz obalnih gradova, a sumnjičavi građani za sve su krivili Sjevernu Koreju.

Ovo možda ne zvuči suludo kao teorija o "ljudima gušterima", ali u današnje vrijeme svatko bi vam rekao da ne možete samo ispaliti "Oni otimaju civile" jer nedostaju vam dokazi, a nemate ni jedno jedino logično objašnjenje zašto to čine. Daleko od toga da teorije nisu postojale, a uključivale su sve od toga da ih otimaju i pretvaraju u špijune (ili kradu identitet da bi na njihovom mjestu osvanuo korejski špijun) do toga da ih otimaju kako bi naučili ponešto o jeziku i kulturi i poslužili kao instruktori agentima.

Godinama se vjerovalo da je riječ o običnu urbanom mitu nastalom iz nategnutih političkih odnosa, a i sjevernokorejske vlasti poricale su bilo kakvu upletenost u otmice.

No, ispostavili se da nije riječ o paranoji i praznim pričama.

Tek 2002. sjevernokorejski vođa Kim Jong-il javno je priznao da je Sjeverna Koreja otela trinaestoro građana, a broj je s vremenom porastao na 17 iako mnogi smatraju da se radi o nekoliko stotina građana.

Petorica su vraćena, ali postoji još mnogo rupa u službenom objašnjenju. To je ujedno i jedan od centralnih problema u odnosima dviju zemalja. Sjeverna Koreja 2014. pristala je ponovno otvoriti istragu, ali do danas nije učinjeno ništa pa je Japan bio prisiljen produljiti sankcije na još dvije godine (do ožujka 2017.)

Zanimljiv poslovni odnos nacističke Njemačke i SAD-a

Teorije zavjere i nacisti idu ruku pod ruku i savršen su spoj. Scenariji se pišu sami od sebe, a čak i najluđe ideje predivno funkcioniraju ("Iron Sky"). U isto vrijeme radi se i o rasadniku budalastih teorija od kojih se mnoge i dan danas uzimaju zdravo za gotovo.

No, u isto vrijeme postoje i činjenice koja u prvi mah djeluju kao plod mašte, ali daleko su od toga.

I dok je javnost još kasnih tridesetih bila svjesna prijetnje koju nacistička Njemačka predstavlja (dokumentarni film Jacka Glenna "Inside Nazi Germany"), postojali su ljudi poput američkog senatora Prescotta Busha (otac/djed bivših američkih predsjednika) koji je profitirao od suradnje s istim ljudima koji su Hitleru pomogli da se dokopa vlasti, a suradnju je nastavio i nakon ulaska Amerike u rat.

Iako postoje i umjerenije verzije po kojima Bush nije bio simpatizer nacističke ideologije već klasični ratni profiter, vrijedi spomenuti i da je isti taj Prescott Bush osumnjičen da je 1933. s još nekoliko bogatih industrijalaca i bankara naumio s vlasti pučem ukloniti tek izabranog Franklina D. Roosevelta i na njegovo mjesto postaviti general-majora Smedleyja Butlera koji bi uveo fašističku diktaturu (tzv. "Business Plot"). Smedley je sve razotkrio, a upleteni su redom poricali Butlerove optužbe.

No, nisu se samo nemoralni bogataši okoristili. Pedesetih godina Amerika je u sklopu "Operacije spajalica" odlučila pronaći posao za 1500 njemačkih znanstvenika i inženjera koji su nakon Drugog svjetskog rata preselili u SAD.

Tadašnji predsjednik Harry Truman javno je dao do znanja da mjesta nema za bivše naciste i njihove pomagače, ali to nije bilo potpuno točno. Dr. Hubertus Strughold, jedan od "novih prijatelja" SAD-a, optužen je da je tijekom rata vršio eksperimente nad zatočenicima koncentracijskih logora i epileptičnom djecom, a dr. Kurt Blome bio je direktor nacističkog biološko oružanog programa.

Blome se istim se poslom nastavio baviti i u SAD-u, kasnije je radio i kao liječnik u zapadnoj Njemačkoj, bio je politički aktivan kao član desničarske stranke, a preminuo je u Dortmundu 1969.

Više o operaciji možete pročitati u bestseleru Annie Jacobsen "Operation Paperclip: The Secret Intelligence Program That Brought Nazi Scientists to America" koju su Boston Globe i Apple iBooks proglasili jednom od najboljih knjiga 2014.

Kako ljude natjerati u rat?

Svaka priča čiji je cilj potaknuti ljude da se bezglavo upuste u rat trebala bi potaknuti skepsu, ali ponekad prelako popuštamo pod pritiscima medija koji donose potresne priče koje i u najvećim cinicima bude revolt.

Vlasti u Americi, koja je u svakom trenutku na ovaj ili onaj način uključena u barem nekoliko ratova, ponekad moraju potaknuti mase da se trznu, istinski zamrze zemlju za koju donedavno nisu ni čuli i podrže uključivanje u još jedan oružani sukob koji pokreće vojnu industriju. Jedan od takvih sukoba bio je Zaljevski rat kada je iračka vojska koju je vodio Saddam Hussein napala i okupirala Kuvajt što je potaklo SAD da se uključi u priču jer... Nafta.

Uglavnom, većina Amera Kuvajt nije u stanju pronaći na karti, a i glavni negativac u medijima nije bio Irak već Iran pa samim tim ni stav javnosti nije bio da je intervencija SAD-a neizbježna.

Sve je to u trenu promijenilo svjedočenja mlade Kuvajćanke, a Saddam je nakratko postao najveći svjetski zlikovac.

U listopadu 1990. djevojka imena Nayirah svjedočila je pred Kongresom o sve gorem stanju u Kuvajtu. Česte pljačke i bezumno nasilje nisu toliko pogodile javnost kao posebno brutalan detalj da iračka vojska upada u rodilišta, vade djecu iz inkubatora i ostavljaju ih da umru na hladnom podu bolnice.

Predsjednik Bush ponovio je njezin iskaz najmanje 10 puta u svojim govorima, a isto su činili i svi pobornici američke vojne intervencije.

Jedini problem? Priča je prilično mutna i Nayirah nije "samo nevina petnaestogodišnja Kuvajćanka".

U ožujku 1991., reporter ABC-ja John Martin u svom je izvještaju istaknuo da su pacijenti, među kojima su i prerano rođena djeca, zaista umirali, ali da problem nisu bili irački vojnici već činjenica da je većina kuvajtskih liječnika i medicinskih sestara zbog ratnih zbivanja bila prisiljena pobjeći iz zemlje. Štoviše, istaknuo je da je prilično siguran i da iračka vojska nije krala inkubatore i ostavljala djecu da umru, potvrdivši tako službene izjave iračkih vlasti.

U siječnju 1992. John MacArthur za New York Times otkriva da je Nayirah zapravo kći kuvajtskog veleposlanika u Americi, Sauda Nasira al-Sabaha, a u svemu je prste imala i PR tvrtka Hill & Knowlton čiji su zaposlenici, prema pisanju medija, prikupili svjedoke, sastavili njihove izjave i dali im instrukcije kako da budu što uvjerljiviji.

U sve je bio upetljan i pokojni kongresnik Tom Lantos koji se branio tvrdeći da nije imao razloga sumnjati u njezin iskaz, da MacArthur iskrivljuje činjenice i da se ono što je izjavila poklapalo s izjavama ostalih svjedoka. Oni drugi pak ističu da je odnos Lantosa i PR tvrtke daleko kompleksniji i da je kongresnik primao njihove donacije.

Uglavnom, kad se muljaža otkrila, invazija je okončana i malo je tko propitivao motive iza uspješne operacije.

Operation Embarrass: Britanci lažirali teroristički napad

Da Ameri nisu usamljeni u muljažama pokazuje i slučaj Britanaca koji su lažirali terorističke napade.

Ovo će oduševiti teoretičare koji pronalaze "rupe" u svakoj priči koju pročitaju u mainstream medijima, ali zanimljivo, ne i u onima na koje nailaze na blogu čovjeka koji piše pod pseudonimom i poziva se na dokaze koje ne može potkrijepiti.

Iako bi svaki teroristički napad mogli nazvati "perfidnim vladinim planom s ciljem ostvarenja mračnih ciljeva", bez dokaza, radi se o pukom lupetanja. No, to ne znači da takvih pokušaja nema ili da ih nije bilo.

U svojoj knjizi "The Secret History of MI6" autor Keith Jeffery otkriva plan britanske tajne službe da u periodu od 1946. do 1948. spriječe ulazak židovskih izbjeglica u Palestinu, a omiljene metode bile su propaganda, širenje dezinformacija i postavljanje eksploziva na izbjegličke brodove.

I ne radi se o teoriji jednog čovjeka ili nagađanju. Riječ je o knjizi koju je "amenovala" i tajna služba.

Bitno je naglasiti da je povijest Izraela neodvojiva od Velike Britanije čiji je ministar vanjskih poslova James Balfour još 1917. Židovima obećao domovinu na Bliskom istoku, a Britanci su i 1948. imali važnu ulogu u nastanku države Izrael. Naravno, ubrzo su shvatili i da osnovati takvu državu na lokaciji gdje su okruženi muslimanima i Arapima možda i nije najbolji recept za mir na Bliskom istoku.

Upravo ih je ta spoznaja i potakla da pokušaju spriječiti masovno doseljenje židovskih izbjeglica u Palestinu.

Plan je bio jednostavan. Nakon što bi brod digli u zrak, za sve bi okrivili izmišljenu palestinsku terorističku organizaciju koja bi preuzela odgovornost za napade. MI6 je 1947. i 1948. sabotirao čak pet praznih izbjegličkih brodova koji su trebali krenuti za Italiju, a napadi su trebali obeshrabriti izbjeglice.

Britanija je strahovala da bi masovno doseljenje moglo izazvati nemire i rat u regiji, a masovna uhićenja nesretnih ljudi koji su jedva preživjeli holokaust nisu dolazila u obzir. Lažiranje terorističkih napada djelovalo im je kao bolje rješenje.

Kontrola uma

Jedan od najvećih strahova paranoika je da vas vaša vlada nadzire. Strahovi Amerikanaca ostvarili su se zahvaljujući Edwardu Snowdenu koji je šokantnim otkrićem nakratko uznemirio ne samo američku već i svjetsku javnost. Nakon što je istina izašla na vidjelo, ljudi su se nakratko uznemirili, pomirili s činjenicom da ionako svi imaju uvid u njihovu svakodnevicu i mirno nastavili voditi živote na društvenim mrežama.

Sljedeći strah je strah od vlade koja kontrolira vaše misli, a što se teorija zavjere tiče, ta je pri samom vrhu i eventualno joj mogu parirati teorija o "ljudima reptilima", "petorici koja vladaju svijetom" ili "Mjesecu koji je zapravo svemirski brod odakle nas nadziru Oni".

No, ako već niste pogledali "The Men Who Stare at Goats", vjerojatno vam nije poznato da je CIA još od pedesetih pokušavala ne sve moguće načine utjecati na misli pretvarajući ljude u pokusne kuniće.

Teoretičari su još onda pokušavali uvjeriti javnost da CIA smjera nešto gadno, ali nitko im nije vjerovao. Tvrdili su da su agenti CIA-e ne samo spremni već i sposobni provesti masovnu kontrolu uma. Doduše, bili su samo napola u pravu. CIA je stvarno imala "najbolje namjere" kontrolirati misli, ali nije im pošlo za rukom to ostvariti.

Detalji o zloglasnom projektu MKUltra pojavili su se 1975. i premda su mnogi dokumenti uništeni, razmjeri njihove ludosti izašli su na vidjelo.

Istraživanje se provodilo na različitim mjestima, od bolnica, preko zatvora pa sve do sveučilišta gdje su agenti nevinim žrtvama bez njihova znanja davali LSD. Vjeruje se da je u ovim eksperimentima život izgubilo najmanje dvoje ljudi, a jedan od njih je 43-godišnji biokemičar Frank Olson koji je pod utjecajem droge odlučio skočiti kroz prozor tijekom teške psihotične epizode. Neki tvrde da je slučajno pao, a članovi njegove obitelji uvjereni su da je ubijen.

Neki od ciljeva programa koji su isplivali objavom dokumenata (unatoč iskrenim nastojanjima direktora CIA-e Richarda Helmsa da ih uništi) su: istraživanje supstanci koje izazivaju nelogično razmišljanje i impulzivnost čime bi se diskreditiralo političke protivnike u javnosti, supstance koje povećavaju percepciju, materijali koji bi ubrzali ili usporili starenje žrtve, materijali koji bi izazvali reverzibilne simptome u svrhu lažiranja bolesti, supstance koje povećavaju otpornost na pranje mozga i mučenje tijekom ispitivanja, materijali koji mijenjaju osobnost na način da osobu učine ovisnom o drugoj osobi, otkrivanje seruma istine ili sredstva kojima se potiskuje ambicija i smanjuje učinkovitost na poslu (tragovi se ne smiju pojaviti u krvnim nalazim).

Neki pokusni kunići sami su se prijavili, a među njima je i autor "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" Ken Kesey, američki kantautor i pjesnik Robert Hunter, bostonski mafijaš James "Whitey" Bulger koji je pristao na testiranje za vrijeme odsluženja zatvorske kazne, ali i serijski ubojica Ted Kaczynski (poznat i kao Unabomber) koji je još kao 17-godišnjak sudjelovao u zastrašujućem eksperimentu psihologa Henryja Murrayja u kojem su ispitanici izloženi ekstremnom stresu, a mnogi smatraju da je upravo ovaj eksperiment izazvao njegovo kasnije ponašanje.

Očekivano, teoretičarima zavjere ovo je neiscrpan izvor inspiracije, a mnogi i danas tvrde da CIA nikad nije napustila ovaj program i da je priča koju vlasti serviraju samo "proziran paravan".