U NOVI film Rajka Grlića upustio sam se bez ikakvog predznanja, što je u današnje vrijeme prava rijetkost. Doslovno nisam znao ništa osim redatelja i naslova koji sam viđao na plakatima po gradu, a s plakata sam povukao i pogrešnu pretpostavku da se radi o romantičnoj drami.

Solidan krimić

No, ono što me dočekalo u kinu je solidan krimić koji se lagano naslanja na Krležinu novelu Na rubu pameti iako u svojoj srži ostaje na priči o pravniku Maksu Pintaru (Živko Anočić), koji jednog dana zaključuje da mu je dosta raskošnog, ali krivnjom ispunjenog života koji ga polagano psihički uništava.

Na tulumu na kojem slavi sudsku pobjedu svog klijenta, za dvostruko ubojstvo optuženog poduzetnika Dine Horvata, ulazi u otvoreni sukob tijekom kojeg dramatično Horvatu saspe sve u lice, izazove medijski skandal i tu započinje njegov put prema dnu. 

Postaje društveni izopćenik, napuste ga klijenti, prijatelji i supruga koja ga vara s kolegom s kojim vodi odvjetnički ured, a u priču ulazi Nina, bivša djevojka, s kojom je hodao u vrijeme studiranja i koju zapravo nikada nije prestao voljeti. Njih dvoje, svako iz svojih razloga, zajedno kreću u obračun s Horvatom.  

Realno gledajući, Grlićev film na papiru ima sve. Svevremenski predložak na kojem su utemeljili svoj solidan scenarij koji vješto kompilira sve boljke hrvatskog društva, a osim kvalitetne glumačke postave, u kojoj dominiraju Boris Isaković (Horvat) i Jelena Đokić (Nina), radi se i o kvalitetno snimljenom filmu koji ne pati od "hrvatske fotografije".

Međutim, film nikada ne uspijeva "zakucati". Čak i kad im se sve posloži da izazovu snažnu reakciju gledatelja, za mrvicu promaše i završe na terenu solidnog. Iako mi je trebalo da se naviknem na malo "ravnog" Anočića koji me do kraja filma uspio dobiti, njegov odnos s Ninon lišen je bilo kakve kemije.

Jelena Đokić daleko je uvjerljivija, ali je neprestano sputavaju neuvjerljivi dijalozi koji ubijaju one jače scene. A tu je i Isaković, čija se očita verzija Mamića glumački kvalitetno razmaše tek u posljednjoj trećini, a to je malo prekasno da nas podsjetite o koliko se kvalitetnom glumcu radi. 

Čak i redovito izvrsni Emir Hadžihafizbegović (Budilica) nema previše prostora da svoj lik iskopa ispod slojeva klišeja i razvije u dovoljnoj mjeri da opravda poteze u eksplozivnoj završnici. I da se razumijemo, ovo ne znači "loše", nego samo to da sam neprestano imao osjećaj kao da bolja verzija filma postoji negdje u montaži. Sve je nadomak, ali nikako da vas šutne u jaja. 

Nije suptilan

S druge strane, Grlić je u sat i pol uspio napraviti puno toga i ispričati priču koju bi mnogi razvukli na deset epizoda. 
Većina ovih likova vrlo je lako mogla postati karikatura koja se prozirno obračunava s dežurnim krivcima hrvatske političke kaljuže, ali na redateljevu sreću, hrvatska stvarnost je na momente toliko karikaturalna da si je mogao dati oduška, napraviti gotovo jednodimenzionalne zlikovce, a i dalje ostati u granicama uvjerljivog. 

I ne, nije suptilan. Čak i izravno spominje HDZ u vrlo otvorenom pitanju koje, iako banalno, jako dobro rezimira ono pitanje koje biste postavili biračima u državi "na rubu pameti".

Nažalost, pitanje je to koje je mnogo puta postavljeno u daleko dramatičnijim situacijama pa pokušaj da glasačima HDZ-a nešto objasnite umjetnošću u ovoj poodmakloj fazi simbioze čovjeka i HDZ-ovca djeluje pohvalno, ali i pomalo komično u svojoj naivnosti. Oni žive u svom filmu.