U SLJEDEĆIH mjesec-dva neki od najvećih filmaša današnjice proslavit će rođendane. Martin Scorsese će 17.11. napuniti 82. godine, 30.11. Ridley Scott proslavit će 87. rođendan, istog dana Woody Allen 79., dok će 13.12. Steven Spielberg puhnuti 78 svjećica na torti. Spielbergov prijatelj George Lucas već je ove godine proslavio 80. rođendan, dok je jedan od najstarijih iz generacije novog Hollywooda Francis Ford Coppola navršio 85 godina.

Tužno nam je svako podsjećanje da je Clint Eastwood već ušao u 95. godinu, a nije daleko ni Roman Polanski koji je nedavno proslavio 91. roćkas. Ono što baš iznenađuje jest činjenica da će i Joel Coen, stariji brat dvojca kojeg još uvijek doživljavamo kao neozbiljne filmske Ramonese, za mjesec dana napuniti 70 godina.

No to još nije sve, iz iste generaciju tu su još i Terrence Malick, treći među spomenutima koji će rođendan proslaviti 30.11., i to 81., George Miller je u 80. godini života, Michael Mann u 82., Walter Hill u 83., a Brian De Palma u 85. godini.

Moglo bi se dalje nabrajati još, no ne radimo popis stanovništva, već samo upozoravamo kako slijedi ozbiljan udar na američki mirovinski zavod na koji će uskoro pokucati brojni velikani. 

Neki su se već ranije umirovili, primjerice David Lynch i John Carpenter, što na filmskoj sceni stvara golemi kreativni krater koji će biti teško popuniti. Je li uopće moguće pronaći pravu zamjenu za ovu skupinu nevjerojatno talentiranih filmaša koji su od sedamdesetih godina prošlog stoljeća promijenili estetiku američkog i ne samo američkog filma?

Zapravo nije, što ne znači da nema zanimljivih autora koji će stvoriti novi filmski poredak i, kako se ono kaže, udahnuti mu nove ideje. 

Velika sedmorka

Njime trenutno predsjeda velika sedmorka najuspješnijih i najrenomiranijih filmskih autora današnjice, a prvi među njima, barem kada je riječ o uspješnosti, potpisnik je triju od pet filmova s najvećom zaradom svih vremena, James Cameron.

Iako bi i on u 71. godini već trebao biti klijent Mirovinskog, Cameron se doima vrlo vitalnim i ne krije brojne planove za budućnost, pa je nedavno izjavio kako ga se u režiranju četvrtog i petog nastavka Avatara može spriječiti samo ako ga pregazi autobus. Inače, peti Avatar u planu je za daleku 2031. godinu, kada će Cameron imati 78 godina.

I Quentin Tarantino (61) je bio na rubu umirovljenja, doduše prijevremenog, no plan je poremetilo nedavno odustajanje od njegovog najavljenog desetog filma Filmski kritičar, koji je trebao biti, prema autorovim najavama, i posljednji u njegovoj karijeri. Penzija je za sada očito odgođena pa Tarantina držimo za riječ i strpljivo čekamo najavu novog posljednjeg filma.

A bit će još bolje ako ipak ne bude posljednji. 

David Fincher (61) odavno je postao dio holivudske filmske elite, no problem je što posljednjih desetak godina, sve tamo od filma Nestala, a neki bi rekli još i prije toga, Fincher nije snimio ništa u rangu njegovih flagship naslova kao što su Sedam, Klub boraca ili Zodijak. Ipak, nećemo se prestati nadati.

Režiseri na kreativnom vrhuncu

Za razliku od njega Christopher Nolan (54) i Denise Villeneuve (57) su, čini se, na svom kreativnom vrhuncu, a reputacija im ne može biti viša.

Nolan je prošle godine s Oppenheimerom opustošio kinodvorane, a zatim i Oscare (7 statuica), dok je Villeneuve s prve dvije Dine ponudio SF spektakl po mjeri današnje publike te polučio sjajne kino rezultate, a dominacija će se vjerojatno nastaviti i trećim dijelom.

Kad neki producent ima u planu megaskup i megaambiciozan projekt, nema sumnje da je Denise Villeneuve prvi na listi onih koje će nazvati.

Damien Chazelle (40) bio bi i više na ovoj listi da mu posljednji film, Babylon, nije tako grdo flopnuo. Doduše, riječ je o jednom od onih flopova koji je toliko autorski grandiozan da će se uvijek naći netko tko će u njemu pronaći zrno genijalnosti tako da tko zna što nam budućnost po pitanju reputacije ovog filma nosi.

Za sada Chazellea možemo ocijeniti na osnovu Whiplasha, La La Landa i First Man, kao i serije Eddy (koju nisam gledao), i nema sumnje da je riječ o jednom od najtalentiranijih mlađih filmaša kakvi su Hollywoodu nasušno potrebni.

Za kraj ove liste - Paul Thomas Anderson (54), možda i najcjenjeniji američki redatelj mlađe generacije, koji se proslavio filmovima kao što su Kralj pornića, Bit će krvi i Master.

Iako naglašenijih umjetničkih pretenzija i manje komercijalno uspješan od prethodnika, P.T. Anderson trenutno snima svoj najskuplji projekt. Riječ je o filmu The Battle of Baktan Cross o kojemu nije poznato mnogo, ne zna se čak ni zaplet, tek se nagađa da je riječ o adaptaciji romana čuvenog američkog pisca Thomasa Pynchona Vineland.

Iznenađujuće je kako je Warner pristao podići budžet iznad 140 milijuna dolara, a sve u nadi da će Leonardo DiCaprio biti dovoljan magnet za gledatelje. Buduća Andersonova reputacija umnogome će ovisiti o sudbini ovog filma čija je premijera predviđena za kraj ljeta 2025. godine.

Novi filmski panteon ipak ne bi bilo moguće iscrtati bez još desetak autora koji umjetničkim kvalitetama nimalo ne zaostaju za već navedenima, kao što su primjerice Alexander Payne (Stranputica, Izborni dan, Nasljednici), Richard Linklater (Boyhood, trilogija Prije zore/sumraka/ponoći), Alejandro G. Iñárritu (Babel, Birdman, Povratnik), Alfonso Cuaron (Gravitacija, Roma), Guillermo del Toro (Hellboy, Panov labirint, Oblik vode), James Mangold (Hod po rubu, Logan), Bong Joon-ho (Snowpiercer, Parazit), Matt Reeves (Planet majmuna: Revolucija, Planet majmuna: Rat, The Batman) ili Wes Anderson (Royal Tenenbaums, Hotel Grand Budapest), a nikako ne treba smetnuti s uma ni Gretu Gerwig koja je pokazala da se jednako dobro snalazi i u arthouse (Lady Bird) i u blockbuster produkciji (Barbie).

Mlade nade

Iako se lista čini duga, time nisu iscrpljeni svi oni na koje bi trebalo računati. Naime, postoje i autori koji do sada nisu osvajali Oscare ni režirali blockbustere s osam nula, a nevjerojatno su talentirani i ne bi nas trebalo začuditi ako u sljedećem desetljeću baš netko od njih zauzme neko od mjesta u samoj filmskoj eliti.

Trebalo bi, npr. nekako naći mjesta i za Jordana Peela kojega smo upoznali kroz upečatljiv i kontroverzan horor Get Out, no ni sljedeći radovi (Us, Nope) nisu mu bili manje zanimljivi, stoga se čini da Peele ima potencijal i za ozbiljniji proboj u viši produkcijski razred.

Tu je i Sean Baker, posve osoben autor posvećen onima na marginama, socijalnim, seksualnim i rasnim manjinama, o kojima snima divne, duhovite i autentične filmove kao što su Tangerine, Projekt Florida ili Red Rocket, a koji bi možda zahvaljujući ovogodišnjem trijumfu u Cannesu s filmom Anora (sljedeći tjedan u našim kinima) mogao prekoračiti vlastitu marginalnu poziciju unutar američke filmske industrije.

I konačno, posve iščašen, no nevjerojatno uzbudljiv Craig S. Zahler za kojega smo prvi put čuli povodom filma Bone Tomahawk, blesavog ali zastrašujućeg spoja vesterna i horora, a definitivno nas je kupio bizarnim buddy-buddy krimićem Dva lica zakona, u kojem Mel Gibson glumi u potpunoj inverziji Smrtonosnog oružja, u mračno duhovitom filmu nakon kojega bismo željeli još.

Bilo je to davne 2018. i otada Zahler nije snimio novi film, stoga najavljeni The Bookie & the Bruiser nestrpljivo čekamo.

Stara Europa

Situacija nije ništa bolja ni na starom kontinentu, većina režisera koji su krojili europski film u posljednjih 30-ak godina već su ušli u zlatnu dob: Pedro Almodovar nedavno je napunio 75 godina, Wim Wenders 79, Mike Leigh 81, Michael Haneke i Werner Herzog 82, Paul Verhoeven 86, a Ken Loach 88, dok su tek nešto mlađi Aki Kaurismaki (67), Lars von Trier (69) i braća Dardenne (73 i 71). 

Stoga i europskom filmu slijedi preslagivanje u kojemu za sada mjesta u prvom startnom redu drže Yorgos Lanthimos, čudni Grk koji sve više i uspješnije radi u Hollywoodu, te Šveđanin Ruben Östlund koji ima tek 50 godina, ali već dvije Zlatne palme u Cannesu (Kvadrat i Trokut tuge) i dvije nominacije za Oscara, no tu su i dvojica već u toj mjeri renomiranih autora da ih doživljavamo kao veterane.

Francois Ozon ima 57 godina, no već odavno ima status jednog od najznačajnijih suvremenih francuskih autora, a u impresivnoj filmografiji izdvajaju se naslovi kao što su Bazen, 8 žena i Zločin je moj. Boje britanske kinematografije brane sjajni Martin McDonagh (55) s nekoliko nominacija za Oscara za filmove Tri plakata izvan grada i Duhovi otoka te jednim osvojenim Oscarom, doduše za kratki film, te Andrew Haigh, iznimno suptilni autor intimističkih drama kao što su 45 godina i Stranci.

Povratak talijanskog filma na veliku scenu

Iako talijanska kinematografija već desetljećima kaska za susjedima, posljednjih godina dva su iznimno zanimljiva režisera ušla u sam europski vrh. Paolo Sorrentino sve je osvojio Velikom ljepotom, koja je pak osvojila Oscara, a zatim potvrdio reputaciju serijama Mladi Papa i Novi Papa.

Luca Guadagnino je pak intrigantnim gay ljubićem Zovi me svojim imenom izazvao pravu senzaciju i osvojio Oscar za scenarij, no njegovi sljedeći radovi (Suspiria, Bones and All, Challengers) baš i nisu potvrdili dobar glas. Teško je vjerovati da će silaznu putanju ispraviti najavljeni remake Američkog psiha.

Christian Petzold, poput Francoisa Ozona, nije onaj koji tek dolazi, već ima 64 godine i vrlo je aktivan, a s obzirom na dob klasika Wendersa i Herzoga, Petzold zahvaljujući filmovima kao što su Barbara, Phoenix ili Transit, figurira kao prvo ime njemačkog filma.

Uz njega je i Fatih Akin koji iza sebe ima niz zanimljivih i provokativnih filmova o suvremenoj Njemačkoj, iako mu posljednja dva filma baš i ne spadaju među vrhunce. Zato je tu prošlogodišnji dobitnik Oscara za najbolji strani film (Na zapadu ništa novo) Edward Berger koji je već ranije zapažen zahvaljujući odličnoj seriji Njemačka 83, dok ćemo za dva tjedna, kad u kina stigne njegov novi film Konklava, moći nešto bolje procjenjivati Bergerove domete.