PRVE godine života razdoblje su intenzivnog učenja, no ljudi se toga obično ne sjećaju, što je pojava poznata kao infantilna amnezija. Međutim, nova studija objavljena u četvrtak u časopisu Science pokazuje da bebe doista stvaraju sjećanja. Ipak, ostaje pitanje zašto je tim sjećanjima teško pristupiti kasnije u životu.

"Oduvijek sam bio fasciniran ovom misterioznom prazninom koju imamo u našoj osobnoj povijesti", rekao je za AFP Nick Turk-Browne, profesor psihologije na Sveučilištu Yale i glavni autor studije.

Otprilike u dobi od godinu dana djeca izvanredno uče. Usvajaju jezik, hodaju, prepoznaju predmete, društvene veze... "Ali mi se ne sjećamo nijednog od tih iskustava."

Sigmund Freud, otac psihoanalize, vjerovao je da su rana sjećanja nedostupna svijesti zbog mehanizma potiskivanja. Prema modernim teorijama, uzrok je hipokampus, dio mozga neophodan za epizodno pamćenje koji nije u potpunosti razvijen tijekom ranog djetinjstva.

Znanstvenici su se oslonili na prethodne studije ponašanja koje su pokazale da bebe, koje ne mogu verbalizirati svoja sjećanja, imaju tendenciju dulje gledati predmete koji su im već poznati i kojih se sjećaju.

U međuvremenu, nedavne studije moždane aktivnosti kod štakora pokazale su da se engrami – stanični obrasci koji pohranjuju sjećanja – formiraju kod mladih štakora, ali s vremenom postaju nedostupni.

Dude i plišane životinje

Do sada je bilo nemoguće promatrati bebe, koje nerado miruju, pomoću uređaja za funkcionalnu magnetsku rezonanciju (fMRI), koji prati protok krvi kako bi se vidjela aktivnost mozga.

Kako bi prevladao ovu prepreku, tim Nicka Turk-Brownea koristio je tehnike koje je njegov laboratorij s vremenom usavršio: dude, plišane životinje, podupiranje beba jastucima i psihodelične uzorke u pozadini kako bi zadržali dječju pozornost.

U eksperimentu, koji je uključivao skeniranje mozga, sudjelovalo je ukupno 26 beba, pola mlađe od jedne godine, a pola starije od godinu dana. Prvo su im pokazane slike lica ili predmeta. Kasnije im je prikazana prethodno viđena slika zajedno s novom.

"Mjerili smo koliko su vremena proveli gledajući poznate slike, i to je naše mjerilo za razumijevanje njihova pamćenja", rekao je.

Zakopana sjećanja

Ispitivanjem aktivnosti mozga kao odgovora na sjećanje, znanstvenici su potvrdili da je hipokampus bio aktivan u kodiranju sjećanja od vrlo rane dobi. To je bio slučaj za 11 od 13 djece starije od godinu dana, ali ne i za djecu mlađu od godinu dana. Također su otkrili da su bebe koje su bile bolje u pamćenju imale veću aktivnost hipokampusa.

"Ono što možemo zaključiti iz naše studije jest da bebe imaju sposobnost kodiranja epizodnih sjećanja u hipokampusu od otprilike 12 mjeseci", kaže Turk-Browne.

"Genijalnost njihova eksperimentalnog pristupa ne može se podcijeniti", napisali su istraživači Adam Ramsaran i Paul Frankland u komentaru koji prati publikaciju.

Ali još uvijek je tajna što se dogodilo s tim prvim sjećanjima. Možda nikada nisu u potpunosti konsolidirana u dugotrajnu pohranu ili su možda prisutna, ali postaju nedostupna.

Turk-Browne naginje drugoj hipotezi i vodi novu studiju kako bi utvrdio prepoznaju li bebe, mala djeca i djeca prethodno gledane slike. Prvi rezultati sugeriraju da sjećanja mogu trajati do treće godine prije nego izblijede. Turk-Browne je posebno zaintrigiran mogućnošću da bi se takvi fragmenti jednog dana mogli ponovno aktivirati kasnije u životu.