Kako odgojiti sinove da ne postanu nasilnici i bezosjećajni muškarci?
RODITELJ iz generacije X koji odgaja sinove priznaje da ga ponekad obuzme strah dok promatra vijesti i svijet oko sebe. Kaže da želi biti najbolji otac što može i zaštititi djecu od boli i razočaranja, ali svjestan je da ih ne može sačuvati od svega, piše YourTango.
Dobro zna kako je odrastati kao dječak i kasnije postati muškarac. Iako sebe smatra pristojnom osobom, priznaje da se često pita kakve će ljude njegovi sinovi izrasti. Budućnost je nepredvidiva, a on vjeruje da se velik dio osobnosti oblikuje još prije rođenja. Ipak, uvjeren je da otac može imati golem utjecaj - to zna iz vlastitog iskustva, jer njegov biološki otac nije bio prisutan u njegovu životu.
Otac je otišao kad mu je bilo osam godina, a ponovno su stupili u kontakt tek desetljećima kasnije. S druge strane, očuh koji je u njegov život ušao tijekom tinejdžerskih godina pokazao mu je što znači biti pravi roditelj. Naučio ga je kakav čovjek želi postati, ali i da očinstvo nije određeno samo biologijom, nego brigom, prisutnošću i ljubavlju.
Zbog svega toga, danas često razmišlja o stvarima koje ga brinu dok odgaja sinove. Ne radi se o svakodnevnim sitnicama, nego o velikim životnim lekcijama na koje se želi usredotočiti dok ih prati na putu prema odrasloj dobi.
Strah od loših utjecaja
Smatra da je svijet pun ljudi koji su grubi, sebični i bez poštovanja prema drugima. Ne misli na bezazlene razlike u ukusima ili interesima, nego na manjak osnovne ljudske pristojnosti. Najveća mu je želja da njegovi sinovi ne odrastu u takve osobe.
Vjeruje da je ljubav najbolja zaštita od toga. Trudi se djeci pružiti bezuvjetnu podršku, čak i kad pogriješe ili ga izbace iz takta. Smatra da se tako gradi temelj za empatiju i odgovornost.
Umjesto nametanja vlastitih stavova, nastoji ih slušati i razumjeti. Nada se da će, ako razviju poštovanje prema roditeljima, s vremenom naučiti poštovati i druge ljude - bez obzira na razlike u vjeri, podrijetlu, interesima ili uvjerenjima. Uči ih da se poštovanje rađa iz suosjećanja, a iz njega dolazi i mir.
Posebno ga brine vršnjačko nasilje. Dječaci, kaže, često teže podnose takva iskustva nego što se misli, a posljedice se mogu vidjeti u povlačenju u sebe, problemima u ponašanju ili agresiji.
Strah od toga da će nasilje doživjeti kao rješenje
Također ga brine što mnogi dječaci i muškarci odrastaju s idejom da se problemi rješavaju silom. Smatra da iza toga stoji kombinacija bioloških impulsa, društvenih očekivanja i pogrešnih poruka koje se prenose generacijama.
Iz vlastitog iskustva zna koliko nasilje može ostaviti duboke posljedice. Čak i kratko traumatično iskustvo, kaže, može dugoročno promijeniti način na koji osoba doživljava svijet.
Svjestan je da ne može promijeniti cijelo društvo, ali vjeruje da može utjecati na svoje sinove. Želi ih naučiti kako se zaštititi, ali i kako izbjeći sukobe kad god je to moguće. Pokušava im usaditi ideju da prava snaga leži u samokontroli, razumu i sposobnosti da se situacija sagleda bez impulzivnih reakcija.
Strah od slomljenog srca
Razmišlja i o emocionalnoj boli koju će njegovi sinovi jednog dana vjerojatno doživjeti. Ne slaže se s uvjerenjem da su dječaci manje osjetljivi ili da lakše podnose prekide i razočaranja. Smatra da i mladići jednako duboko proživljavaju ljubavne gubitke, samo se često od njih očekuje da to ne pokazuju.
Zato želi da njegovi sinovi odrastaju znajući da je u redu osjećati tugu, ranjivost i zbunjenost zbog ljubavi. Želi da znaju kako mogu razgovarati o svojim osjećajima bez srama i straha od osude.
Poručuje da nitko ne bi trebao prolaziti kroz ljubavne slomove sam, a posebno ne dječaci koje se često uči da emocije moraju skrivati. Otvoren razgovor, podrška i razumijevanje, smatra, jednako su važni kao i svaka druga životna lekcija.