Foto: 123rf

"JA SAM jedna od one starije djece koju ljudi sustavno žale jer, eto, mama je rodila još djece pa ih ja sada moram dadiljati. Dadiljati, hm....", napisala nam je u inbox velika sestra Sanja koju  prilično ljuti stav javnosti koja najčešće uopće ne razumije ovu temu. 

"Kada sam imala 11 godina moja je mama rodila blizance, a dvije godine nakon dobili smo još jednu malu seku. 11 godina živjela sam kao jedinica - bila sam iznimno društvena i kod kuće mi je stalno falilo društvo nekog mog. Zato sam bila kao malo ciganče na cesti - svi su me susjedi znali, kod svakog sam bila rado viđen gost jer eto - bila sam jadna sama. Mala jedinica. O maloj djeci nisam znala puno, čak ih tada i nije bilo tako puno u našoj ulici i ja sam praktički bila društvo velikih. No tada se moj svijet iz korijena promjenio. Prvo su došla braća. Oni su od prvog dana postale moje igračke. Ja sam bila mamina desna ruka, ja sam bila ona koja ih je već s nekoliko tjedana počela kupati, presvlačiti, zabavljati i biti s njima, a sjećam se, za njihov prvi Božić, potrošila sam cijelu svoju ušteđevinu da njima kupim poklon. Ne sebi nego njima. Oni su bili jednako moji kao što su mamini i tatini.

Kada mi je mama rekla da je opet trudna nisam ni sekudne pomislila "jadna ja". Dočekali smo našu novu mrvicu i naša je obitelj odjednom postala toliko šarolika, postala nam je super zabavno. Ja jesam bila mamina desna ruka i ostat ću to do kraja - ne zato što je to itko od mene tražio već zato što je to bili sasvim prirodno. Oni si moja braća i seka. Oni nisu klinci od susjede iz treće ulice. Oni su moja krv, moja obitelj i iako je znalo biti trenutaka kada su mi dizali živce, kada mi nisu dali da učim, kada nisam mogla otići negdje s prijateljicama jer sam morala biti s njima. Naravno da je bilo takvih trenutaka i naravno da ih nisam uvijek obožavala, ali - rado bi upoznala nekoga tko ima brata i sestru koji će reći da se bezrezervno obožavaju svakog trenutka svog života. Jer toga nema.To ne postoji. Volimo se, svađamo se, ljutimo se, ali na kraju dana si i oprostimo i idemo sretni spavati. Tako funkcioniraju braća i sestre kolika god bila razlika među njima.

>>>Ovo je najbolji dokaz da je okej imati djecu s velikom razlikom u godinama<<<

Za sve oni koji će pomisliti da nije normalno da cura od 13-14 godina mora mijenjati nečije ukakane pelene i voditi dvogodišnju braću u parkić mogu pitati samo ovo: Mislite li da je normalno da cure od 13-14 godina svoju ušteđevinu troše na alkohol i šminku? Jer to su tada radile "moje" cure. One su iz djetinjstva odmah skočile u svijet velikihi, jer je to "normalno", a ja sam sa svojim malcima samo produžila svoje djetinjstvo, ali ne - to nije normalno. Jer ja sam umjesto u parkiću popodne trebala biti u parkiću navečer držati bocu piva u ruci i zavoditi dečke. To rade cure u tim godinana ili samo koju godinu kasnije. Znam, jer nisam ni ja bila tako velika iznimka. Imala sam ja na pretek svog slobodnog vremena kada sam se družila s društvom svojih godina, ali to nije bilo toliko često niti sam htjela da bude jako često. Jednostavno - ja sam za razliku od mojih cura imala i još uvijek imam vrlo zabavnu obitelj u kojoj se stalno nešto radi, stalno je nešto na tapeti, stalno je neki smijeh na repertoaru, a kada god mama i tata imaju pune ruke posla, tu sam ja kao još jedan malo stariji član obitelj. Jer sam velika sestra. Jer nam se život tako posložio i nikada nisam požalila dan kada su ti malci stigli u naš život.

I zato poludim, stvarno poludim kada me ljudi žale jer misle da moram dadiljati svoju braću i sestru. Dadiljati? Ja im nisam dadilja. Dadilje su one koje su plaćene da nekome čuvaju djecu od-do, ja to nisam - ja sam velika sestra koje će za njih dati sve, koja živi s njima, koja im pomaže.

Pokušali su me žaliti i mame koje srećem u parkiću - ja s braćom, oni sa svojom djecom i kada god se potegne tema dadiljanja i nenormalnog pitam ih samo jedno: Biste li vi voljeli da se vaša djeca ovako bezrezervno slažu kao što se slažemo moji malci i ja. Tada shvate ponatu - braća i sestre vole se bez obaveza i osjećaja moranja, jer niti je meni uskraćeno moje vrijeme, niti su oni prisiljeni biti samnom dok mama i tata prodaju zjake - za braću i sestre uvijek se ima dovoljno vremena.

Ponekad se zamislim i pitam se kako bi moj život izgledao da nije bilo njih. Tada se vidim kao osobu koja ne zna što hoće, koja ima dosta slobodnog vremena i koja bi, da je ostala u onom društvu velikih danas možda studirala ekonomiju, književnost, kemiju, nešto "sterilno". Roditelji bi mi sigurno poprilično podilazili pokušavajući mi priuštiti baš sve, meni jednoj, ali umjesto toga dobila sam svoje malo društvo koje me s toliko ljubavi dočekuje s vrata čim se vratim sa svojih predavanja. Oni su glavni krivci što sam u svojim mladim godinama shvatila što želim biti u svom životu, a to je - vrlo vjerojatno pogađate - pedagog.  A da nisam nikada tako dobro upoznala što znači biti s djecom, vjerujem da mi nikada ne bi ni palo na pamet da sam doslovno rođena za to.

U mom društvu "velikih" imamo svega, i zaključit ću stoga samo još nešto - nisam jedina koja ima toliko mlađu braću i nisam jedina koja s toliko ljubavi priča o njima. Za razliku od cura čija su braća i sestre tek koju godinu razlike, moram vam priznati da ja nekako puno više cijenim tu svoju krv. Ne zato što sam to morala već zato što to je moja krv.

>>>Ako vam nitko nikada nije rekao zašto je dobro imati veliku dobnu razliku među djecom, ja ću vam reći!<<<

I zato, ako znate bilo koga da ima puno mlađu braću ili sestre, nemojte ih žaliti i misliti da su njihovi roditelji rodili tu djecu da bi ih danas čuvalo starije djete jer to nije ni približno točno - i ja i moja braća i seka mojim smo roditeljima jednaki i nitko od mene nikada nije očekivao da ću, samo zato sam starija, preuzeti ulogu moje majke. Jer ja nisam njihova mama, ja sam njihova velika sestra, a te dvije uloge su kao nebo i zemlja. I zato ako ikada pomislite da kao starija sestra trebam mrziti svoje obaveze prema braći i seki, dajte malo promislite, jer onda bi tako nešto morali pomisliti i za braće i sestre koji su rođeni s manjom razlikom u godinama s obzirom da će starije dijete uvijek, bez obzira na razliku u godinama, ostati starije dijete koje će uvijek biti pri ruci mlađem. Tome i služe braća i sestre?  Osim ako mislite da bi vaša djeca trebala živjeti svaki u svom svijetu, svaki u svojoj sobi, kao dva stranca. Ili bi vam jednako tako bilo normalno da se ja kao adolescentica ne bih trebala brinuti za svoju baku samo zato što bi tu ulogu na leđima morala imati samo moja mama."