Istraživanja pokazuju da trauma iz djetinjstva može ostaviti dugotrajne posljedice na razvoj mozga i pridonijeti problemima poput anksioznosti, depresije, napada panike i PTSP-a, jer tijelo, emocije i um pamte rana iskustva. Ipak, brojni ljudi koji su odrastali u teškim okolnostima uspjeli su se oporaviti i izgraditi ispunjen život.

Iako trauma može oblikovati način na koji se mozak "poveže", njezini se učinci mogu prevladati učenjem ključnih vještina preživljavanja koje pomažu u izgradnji samopoštovanja, zdravih odnosa i osjećaja smisla. Upravo su ove vještine zajedničke ljudima koji su, unatoč teškom djetinjstvu, uspjeli izgraditi zdrav i ispunjen život.

Naučili su vjerovati drugima i otvoriti im se

Ljudi koji su u djetinjstvu proživjeli traumu često su veliki dio energije trošili na preživljavanje, zbog čega im je u odrasloj dobi teško približiti se drugima. Istraživanja pokazuju da osobe koje su doživjele dugotrajnu traumu, osobito prije desete godine, češće razvijaju kroničnu izolaciju.

Oni koji su se oporavili naučili su suprotstaviti se tom obrascu tako što su dopustili drugima da ih vide onakvima kakvi jesu, gradeći bliske odnose s malim krugom pouzdanih ljudi i postupno obnavljajući osjećaj vlastite vrijednosti, piše YourTango.

Dali su prednost brizi o sebi, fizički i emocionalno

Osobe s traumatičnim djetinjstvom često zanemaruju sebe, bilo zbog osjećaja da ne zaslužuju brigu ili zbog nesvjesnog održavanja niskog nivoa energije i povlačenja. Studija objavljena u European Journal of Psychotraumatology pokazala je da trauma iz djetinjstva ima dugoročne učinke na emocionalno i fizičko zdravlje, uključujući stres, probleme sa spavanjem i slabije emocionalno stanje.

Ista studija navodi da su osobe koje su ulagale u san, prehranu i emocionalnu obradu imale znatno bolje zdravstvene ishode od onih koje su se zanemarivale.

Prestali su se oslanjati na obrambene mehanizme

Rana trauma, poput zlostavljanja ili zanemarivanja, povezuje se s razvojem disfunkcionalnih obrambenih mehanizama i strategija suočavanja koje su nekada pomagale u preživljavanju.

Studija iz 2025. godine ističe da je prepoznavanje tih obrazaca ključno jer, iako su nekada bili zaštitni, u odrasloj dobi mogu narušavati odnose i svakodnevno funkcioniranje. Ljudi koji su se oporavili naučili su prepoznati koje im strategije više ne služe i postupno ih napustiti.

Razvili su hrabrost da krenu naprijed

Nakon prepoznavanja vlastitih obrambenih reakcija, sljedeći korak bio je svjesno biranje drugačijeg ponašanja. Studija iz 2023. godine definira hrabrost kao djelovanje unatoč strahu te navodi da takav pristup može smanjiti stres kod osoba koje se oporavljaju od traume.

Naučili su tražiti pomoć

Jedan od najučinkovitijih načina za smanjenje srama, krivnje i osjećaja izolacije jest pripadnost bliskoj zajednici ljudi koji pružaju podršku. Ljudi koji su se uspješno nosili s traumom naučili su tražiti pomoć kada im je potrebna i osloniti se na druge, svjesni da nitko ne može sam uočiti vlastite slijepe točke. Bliski odnosi i uzajamna podrška jedan su od najtrajnijih načina zacjeljivanja emocionalnih rana iz djetinjstva.