GLASNOGOVORNICA udruge Sjena, Suzana Rešetar, majka je djeteta s autizmom. Njezin sin Ivano bio je i inspiracija za pokretanje njezinog bloga Ispod kišobrana, mjesta gdje Suzana redovito piše o tome kako izgleda život njihove obitelji, život koji se u potpunosti prilagođava autizmu.

"Bez dosadne patetike i lažne estetike", tako opisuje način na koji piše o svemu.

Njezine objave redovito izazovu zanimanje, a s posljednjom je uspjela i rasplakati mnoge. Naime, dotaknula se teme školovanja djece s autizmom. Njezin sin Ivano je učenik osnovne škole po redovitom obrazovanju uz prilagođeni nastavni sadržaj i pomoćnika u nastavi.

"Onaj tko nema dijete s teškoćama u razvoju ili bilo kojom teškoćom u Hrvatskoj, nije svjestan koliko je sretan. Nema poooojma koliko problema - nema. Bez pretjerivanja, potvrdit će ovo svaki normalan atipičan roditelj", započela je.

"Onoga čega se grozim u našem životu, između ostalog, riječi su: ne može, ne možemo, ne ide, ne daju, nemamo, joj znate mama, ajme što će drugi reći, kriv je sustav (kao da nitko od nas nije jedinka istoga) i sve ostale balkanske preseranduse koje označavaju "ne želimo" i "nećemo", priznala je.

Ipak, u njihovim životima postoji jedna svijetla točka - nastavnica hrvatskog jezika.

"Njezine materijale i poruke Ivanu počela sam spremati u debeli fascikl. Čisto da nekoga, kada se ispriječi na našem putu i kaže sve one riječi u negaciji odozgo - nalupam po tikvi. Da mu iščupam jezik i svežem ga na mašnu", dodala je Suzana u objavi u kojoj je podijelila i dokaz svojih riječi.

"Andrea je profesorica iz hrvatskog jezika. Onog s čime Ivano ima najviše teškoća. Onog s čime se, uz ostala sranja, najviše hrvamo. Svaki mjesec, kada ga odrade, ona je odlučila svome učeniku s autizmom napisati motivacijsku poruku na njemu prilagođen način. Koji on može razumjeti. Zato što sam ja rekla da je Ivano dijete niske razine samopouzdanja i da je itekako svjestan svojih teškoća. Zato što je on ko mali crvić kod nje. Sretno i zadovoljno je dijete u toj školi. Zato što ga podržava. Motivira. Stvara povjerenje. Vodi ga i hrabri", navodi ova ponosna mama.

"Za lektiru, odlučila ga je nagraditi zlatnom medaljom. Bog zna da on pojma nema što znači pojam "lektira". Prijaviti će ga na Lidrano. Zašto, blage veze nemam, al zna ona. Ona vjeruje u njega. U njegove sposobnosti. U njega", zaključuje Suzana i na kraju svima postavlja jednostavno pitanje: "Ne može se, ha? Ne može?"

"Zasuziše mi oči. Svaka čast. To dijete raste u sebi. Svaka čast. Ta učiteljica raste. U sebi, u učeniku, u tim roditeljima. Nadam se i šire", jedan je od oduševljenih komentara.

"Kakva inspiracija! Kamo sreće da i mi jednog dana naletimo na takvu učiteljicu. U cijeloj toj borbi ovo je nešto sto zaista zagrije srce i dušu, kako djetetu tako i roditelju", složila se još jedna mama.

"Rasplakali ste me jer sam i ja prošla krvav put sa svojim djetetom i mi smo imali našeg anđela u školi... Žena čije je srce i predanost radu veće od nje same", podijelila je svoje iskustvo još jedna pratiteljica.

Suzana u razgovoru s nama ističe kako bi od njihove učiteljice mnogi mogli svašta naučiti.

"U moru korone i katastrofe dobro je vidjeti da postoje ljudi koji decentno i mirno ispod radara odrađuju vrhunski posao s najosjetljivijom i najmargiliziranijom populacijom u našem društvu", dodaje.

"Ova profesorica je dokaz i potpuno je shvatila da je svatko od nas jedinka ovoga sustava. Mi ga možemo mijenjati ako to želimo na bolje. I zato sam sretna što mome Ivanu krucijalni predmet u školovanju predaje baš jedna takva osoba", kaže na kraju ne skrivajući zahvalnost koju osjeća prema Andrei.