Sada je i dokazano: Nema goreg od zaštitnički nastrojenog roditelja
Foto: 123rf
HELIKOPTERSKO roditeljstvo koje slikovito objašnjava o kakvim je roditeljima riječ, a odlika je relativno mladih/starih roditelja, sve više pokazuju svoje razorne posljedice. Pojam helikopter roditelja odnosi se na roditelje koji sustavno lebde nad svojom djecom te imaju onaj svojstven stav da će mama i tata napraviti sve umjesto njihovog djeteta, jer eto, neka dijete uživa u tome što je malo dijete i samo neka ono još dugo ostane takvo.
O posljedicama takvom roditeljskog stava već smo pisali, no unatoč mnogim upozorenjima čini se da je takvih roditelja u ovom modernom društvu sve više te da oni uopće ne mare za posljedice koje su postale očite među generacijama djece koja sada idu u školu, čak već i na fakultete.
>>>Ne budite helikopter mama - ne radite to svojoj djeci<<<
Naime, koliko god stručnjaci upozoravali čini se da mnogi roditelji radije djeluju na svoju ruku smatrajući da baš oni čine najbolje za svoje dijete. A tu je jedna riječ najočitija: “Zaštita” djeteta uvijek i svugdje. Zaštita od toga da dijete ne padne i ne ozlijedi se, da se forsira razvoj striktno prema kalendaru, do toga da roditelji toliko štite svoje dijete čuvajući ga pod staklenim zvonom i nedopuštajući mu da išta radi na svoju ruku. I tu leži jedna ogromna zamka koju roditelji, ako jednom u životu shvate, najčešće shvate prekasno. Jer je njihovo dijete do tada već toliko naviklo biti ovisno o njima da se više ne može samo tako otkinuti od roditelja i svega onoga što su roditelji do tada činili za njega. A činili su i čine mnogo toga – od toga da su ih u najranijoj dobi nosili čvrsto uz sebe, nisu dali djetetu da se osamostaljuje od najranijih nogu, pa kada krene škola djeca jednostavno ne znaju, jer im se ne dozvoljava: biti sama, nahraniti se sama, misliti sama, otići do škole I nazad sama. Djeca takvih roditelja ne znaju sama napisati ni zadaću, o svemu što bi dijete trebalo već odlučiti samo, roditelji odlučuju umjesto njih pa zato ne čudi da čak i školske probleme ne rješavaju djeca već njihovi roditelji.
E baš je povodom toga napravljen niz istraživanja kojima je cilj bilo prikazati stvarne posljedice koje na djecu ostavlja takav način odgoja.
“Moram priznati da je vrlo sramotno to što profesori danas doživljavaju u školama i na fakultetima, mjestima gdje bi glavnu riječ trebali imati profesori i djeca, a nipošto ne roditelji. No, toliko često profesori znaju naletjeti na roditelja koji dolazi u školu poravnati račune s profesorima, gdje roditelji inzistiraju da se o važnim pitanjima ne raspravlja s djetetom već s njima – roditeljima, gdje stalno smeću s uma da bi djeca u toj dobi ne samo trebala biti samostalna, već bi trebala biti toliko odrasla da na temelju svojih mišljenja mogu planirati svoju samostalnu budućnost. Roditelji takvim pristupom djeci doslovno ne dopuštaju da odrastu.”, potužio se psiholog Michael Ungar koji inače radi na jednom američkom sveučilištu i u posljednje se vrijeme bavi pitanjima djece ovakvih roditelja.
Kako je nastavio u svom izlaganju – “Današnja djeca koja upisuju naša sveučilišta ne znaju sama ispuniti ni formulare za upis. Profesori doživljavaju takve situacije da ta djeca ne samo da ne pokazaju dovoljno samostalnosti da djeluju sama već velika većina njih uopće nema želju nametnuti se onako kako bi to trebali ljudi u toj dobi. Moderna naobrazba toliko inzistira na samostalnosti tih mladih ljudi, na obrazovanju koje se neće temeljiti na teoriji već na praksi kako bi mogli izučiti mlade ljude koji će znati djelovati onako kako to od njih traži moderno društvo, a onda doživljavamo situacije u kojima mi djecu želimo potaknuti na učenje, ali roditelji dolaze na razgovor I spočitavaju nam naše znanje, jer eto, oni smatraju da njihovo dijete još nije doraslo takvim zadacima. Vrlo često znamo čuti i onu frazu – “s obzirom da mi roditelji plaćamo njihovo obrazovanje, bilo bi u redu da se onda nas roditelje respektira u našoj želji da tu djecu ponekad jednostavno pustite na miru. S takvim zamkama u našem profesorskom radu zaista je teško utjecati na djecu.”
>>>Ne mazite svoje dijete toliko - ne činite im dobro<<<
A sve to ima još jedan znakovit simptom ovog modernog femonema. Roditelji s jedne strane trepere nad svojom djecom, a s druge od iste te djece očekuju samo najbolje rezultate. U konačnici, zato moderni rodtelji toliko I ulažu u sve one vannastavne aktivnosti smatrajući da na taj način djetetu pružaju samo najbolje. No kada dijete ne pokaže ni vrhunsko znanje ni vrhunske rezultate roditelji najčešće kreću tražiti krivca. To nikada nisu oni, naravno – već profesori, treneri, društvo – na koncu postaje krivo i dijete jer eto, oni njemu žele najbolje, a kako im dijete vraća? Trojkom kojom se roditelji ne zadovoljavaju (ta ipak su toliko uložili u svoju dijete). Time se onda ne zadovoljava ni dijete, ali ono ponekad jednostavno ne zna i ne može bolje pa onda nastupaju trenuci anksioznosti, depresije, nemoći, odustajanja, ljutnje, iskaljivanja bijesa na usputnim, najčešće nevinim žrtvama.
Škola je jedan problem, no kako se ovaj pojam helikoptera provlači u našem društvu već nekoliko desetljeća (trend je počeo tamo negdje 90.-ih godina prošlog stoljeća), psiholozi upozoravaju na još razornije posljedice.
Naime, takvi pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji ne shvaćaju koliko su svoju djecu vezali uz sebe fizički, psihički, emocionalno pa iako mnogi ne razmišljaju na taj način utjecaj helikoptera pošteno je nagrizao i pitanje opstojnosti bračnih zajednica. Naime, brak je kompromis. Bio i bit će. Međutim, ako vam vaš roditelji uporno tupi da ne morate trpjeti mane svoga partnera, jer eto, ntko neće moje dijete povrijediti, takvim je mladim ljudima jednostavno lakše okrenuti se, napustiti svog partnera I vratiti se roditeljima na skrb gdje će i dalje biti sve po njihovom. Takvi se ljudi jednostavno ne znaju izboriti za sebe, ne znaju riješiti svoj problem. Zbog toga su već propali mnogi brakovi, zbog toga su mnoga djeca ostala bez jednog roditelja i to samo zato što taj roditelji nije mogao pristati na kompromis. Da ne govorimo da takva djeca, danas odrasli ljudi, jednostavno nisu navikli podnositi bilo što što će ugroziti njihov lagodan život na kojeg su navikli živeći sa svojim roditeljima.
I tako se događa jedna jako loša lančana reakcija. Roditelji koji silno štite svoju djecu ne uče ih kako da se zaštite sami, ne dozvoljavaju im da budu samostalni, pa od takvog mladog čovjeka jednostavno ne možete niti očekivati da će svoju djecu učiti kako postati baš to – odraslo i samostalno dijete.
Tu sada već možemo pričati i o tipičnom karakteru djece helikopterskih roditelja koji svoju nesamostalnost/nemoć/neznanje često kriju iza jedne čvrste narcisoidne maske koja se stvarala godinama i to upravo na temelju stava “Moji će mi roditelji pomoći u svemu. Nitko mi ništa ne može dok imam mamu/tatu iza sebe. A to je nešto čemu svjedočimo svaki dan”, naglasio je i Chris Segrin, profesor sa Sveučilišta Arizona koji je sa svojim timom također istraživao ovu tematiku, a s kojom su zajednički došli do zaključka da su takva djeca uglavnom najproblematičnija jer sustavno očekuju da im se povlađuje bez ikakvog pokrića. A s takvim je ljudima obično najteže živjeti i raditi. Takvu djecu doslovno mogu trpiti samo njihovi roditelji, a često više niti oni kada konačno shvate da su u želji da svom djetetu pruže samo najbolje, učinili baš ono najgore za njih. Nisu im dali da odrastu. I zato, iako se često kaže da su prve tri najvažnije, možda bi se to trebalo proširiti na prvih 13-15-18, jer to je dob do koje bi djeca trebala postati apsolutno samostalna i zrela za život. Do te bi dobi djeca trebali naučiti biti orasla, a ne biti djeca koja samo posežu za odraslim obrascima ponašanja bez jasnog znanja o stvarnim posljedicama u životu.
Facebook
Google
