DJECA koja odrastaju uz nestrpljive roditelje mogu razviti navike koje ih prate i u odrasloj dobi. Dijete brzo nauči prepoznati kada uzdah znači da je netko iznerviran ili kada njegova sporost kod roditelja izaziva frustraciju. Roditelji koji često gube strpljenje nisu nužno loši roditelji jer roditeljstvo može biti iscrpljujuće, a odrasli se često osjećaju preopterećeno.

Svatko ponekad izgubi kontrolu, no problem nastaje kada nestrpljenje postane uobičajen način komunikacije. Djeca se takvim okolnostima prilagođavaju, ali ono što pritom nauče nije im uvijek korisno, piše YourTango.

Stalno žure jer se boje da smetaju drugima

Dijete koje odgaja nestrpljiv roditelj može zaključiti da sporost izaziva negativne reakcije, a taj obrazac često ostaje prisutan i u odrasloj dobi. Takve osobe žure u svemu što rade jer su na to navikle, pa im s vremenom čak i opuštanje može postati neobično i neugodno.

To može biti posebno problematično jer okolina njihovo ponašanje često doživljava kao znak velike produktivnosti. No često je upravo suprotno - pokušavaju napraviti sve odjednom, na kraju ne naprave gotovo ništa, a to može dovesti do stresa i problema s mentalnim zdravljem.

Izbjegavaju tražiti pomoć

Djeci je pomoć prirodno potrebna. Trebaju nekoga tko će ih strpljivo naučiti vezati cipele, odgovarati na njihova brojna pitanja ili ih smiriti kada su uznemirena. To je sastavni dio djetinjstva. Međutim, ako traženje pomoći redovito izaziva iritaciju, dijete može početi vjerovati da se nije sigurno oslanjati na druge.

Tako nauči sve rješavati samo. U početku to može izgledati kao samostalnost, što je pozitivna osobina, ali postoji velika razlika između toga da nešto možete napraviti sami i osjećaja da nikada ne smijete nikoga zatrebati. Odrasla osoba koja je tako odrasla može imati velikih problema s traženjem pomoći, čak i kada joj je ona očito potrebna.

Pretjerano se ispričavaju

Neka djeca postanu iznimno vješta u ispričavanju. Naučila su da je isprika najbrži način da smire napetost pa im ona s vremenom postaje način na koji se pokušavaju zaštititi. Problem je što kroz stalno ispričavanje mogu početi vjerovati da su njihove sasvim normalne potrebe teret drugima.

Počinju misliti da trebaju dopuštenje kako bi postavila pitanje ili pokazala emocije. Nema ništa loše u ispričavanju kada nekoga povrijedimo, ali preuzimati krivnju samo kako bismo smirili tuđe emocije nije zdravo.

Preosjetljivi su na tuđa raspoloženja

Kada roditelj često gubi strpljenje, djeca postaju vrlo dobra u "čitanju" situacije. Nauče prepoznati zvuk nervoznih koraka ili razliku između običnog uzdaha i onog koji znači da je netko iznerviran. To im postaje način da se zaštite. Ako na vrijeme primijete da se netko živcira, mogu promijeniti svoje ponašanje prije nego što situacija eskalira.

U odrasloj dobi to se može pretvoriti u neprestano praćenje tuđih raspoloženja, što je iscrpljujuće. Takve osobe vlastite potrebe i emocije često stavljaju u drugi plan, a to može dovesti do niza problema s mentalnim zdravljem.

Dugo analiziraju vlastite pogreške

Za dijete je normalno da griješi. Međutim, kada se na pogreške reagira nestrpljenjem ili kritikom, djeca ih mogu početi povezivati s neuspjehom umjesto da ih doživljavaju kao priliku za učenje. Odrasla osoba koja je tako odrasla može provoditi sate analizirajući što je pošlo po zlu. Pošalje e-mail pa ga pročita još pet puta. Napravi sitnu pogrešku na poslu i razmišlja o njoj cijelu noć.

Slučajno nekoga prekine u razgovoru i taj trenutak stalno iznova vrti u glavi. To se događa jer ih je iskustvo naučilo da pogreška može dovesti do kazne ili sukoba. Takav obrazac može potaknuti perfekcionizam - žele sve napraviti savršeno jer se tako osjećaju sigurnije.

Neugodno im je kada je netko strpljiv prema njima

Ovu je naviku ponekad najteže prepoznati. Osoba može odrasti očekujući da će drugi biti iznervirani jer je navikla da je nestrpljenje uobičajeno. Zato joj može biti neugodno kada upozna nekoga tko je prema njoj zaista strpljiv.

Tada mora polako učiti da ne mora žuriti, da je u redu postavljati pitanja i da smije griješiti. To zahtijeva veliku promjenu u načinu razmišljanja. Ponekad je najteže prihvatiti tuđu ljubaznost i povjerovati da je ne morate zaslužiti tako što ćete se stalno prilagođavati drugima.