To se meni nikad, ali nikad (ne reci nikad) ne može dogoditi
Foto: 123rf
NE, NIKAKO! Koliko puta ste sudjelovali u takvom razgovoru gdje je netko tvrdio da se njemu nešto nikada ne bi moglo dogoditi? A vjerojatno ste i sami masu puta izrekli istu rečenicu. Ja jesam. Sasvim samouvjereno i potpuno vjerujući u nju. Neke stvari se ipak događaju samo drugima. Valjda.
Sjedim prije kojih mjesec, dva u parku i slušam mlade mame kako hvale svoju dječicu. Kroz njihov razgovor možete jedino zaključiti da jedna ima najpametnije dijete na svijetu, jedna najbrižnije, jedna najspretnije. Kroz parkić se krene spuštati zgodan tata sa preslatkom djevojčicom. Mame zastanu i čeznutljivo pogledaju vrlo naočitog oca, pa im se nakon nekoliko trenutaka pogled spusti i na plahu djevojčicu. Isti taj pogled im se zamrzne, a na licima se krene očitavati užas. Pogledam i ja teškom mukom napokon malenu, a malena ima veliku posjekotinu ispod desnog oka, spojenu sa dva mala prozirna flastera. Nakon što je otac prošao, krene nova tema.
Prva: „Ajme sirota, pa gdje su idioti gledali?!“
Druga: „Ja bi im oduzela dijete! Pa nije to ogrebotina“
Treća: „Strava! Sigurno će ih mrziti kad odraste. Ostati će joj ožiljak garant!“
Nakon svega ovoga, bila sam sigurna da je mamama ovo prvo dijete, kao i da ih čeka život prepun šoka i nevjerice. U prvi tren sam poželjela da im se to dogodi već iza prvog ćoška, no onda sam se sjetila da nisu djeca kriva što im matere žive u balonu punom helija, ružičaste boje i povukla brže, bolje svoju želju. I nadala se da su zaista toliko brižne da im djeca neće nikada imati takvu nesreću, osjetiti strah i bol. Jer zaista je sekunda dovoljna da se dijete ozlijedi, blejali vi u njega satima ili ne. No, vratiti ćemo se mi kasnije opet ovim mamama.
Haj’mo mi malo na moj primjer. Uvijek vam volim na sebi pokazati koliko smo često u zabludi.
Mislim da je to najiskreniji primjer. Slažete se?!
Davne 1995. „dogodila“ mi se prva trudnoća. Četrnaest mjeseci kasnije i druga. Shvatila sam da ne smijem predugo gledati u muške gaće, odmah ostajem trudna i da ako tako nastavim, uskoro ću imati malonogometnu ekipu za vlastitim stolom. Shodno tome, nakon drugog poroda odlučih se zaštititi. Nakon službenog razvoda 2005., kad god mi je netko pokazao malo dijete, panično sam stala vikati: „Nije se još rodio taj, koji bi me na to uspio nagovoriti!“. Nije lako biti samohrana mama. Puno mama to na žalost zna. No u tom trenu mi je pomisao da je opet neki muškarac pored mene koji želi svog potomka, stvarala poriv na panično vrištanje i bježanje. A ni onih 18 sati telenja pri prvom porodu nije mi ulijevalo neke sretne misli.
Nedugo nakon razvoda, upoznah sljedećeg muškarca svog života i naravno, uskoro odlučim i njemu podariti bar jednog potomka. Moja vikanja i negacije se potopiše kao bačeni mačići u brzu rijeku. Rekoh, idemo polako pa kad se primi, znajući da sam prvi mjesec trudna, jer ipak sam ja božica plodnosti. Jalovost se ipak događa tamo nekim drugim ženama.
Prođe mjesec, prođe dva. Prođe godina, prođu dvije. Prođe tako i osam godina pakla i tuge, liječnika i specijalista. U tih osam godina sam shvatila da se i meni svašta može dogoditi, no i dalje nisam bila spremna na sve. Nakon osam godina, ja trudna. Našoj sreći i ushićenju nema kraja. Tih devet mjeseci lebdjeli smo između zemlje i oblaka. Mi ćemo isto imati najpametnije, najljepše i najspretnije dijete na svijetu. I još k tome željenu djevojčicu. Sad je sve kako treba biti.
No eto i ovdje smo okusili da se opet neke stvari ne događaju onima drugima. U 38. tjednu trudnoće, srce naše mezimice i princeze je prestalo kucati. I kako kaže Forrest Gump: „I to je sve što ću reći o tome!“
Dvije godine kasnije, rodio se naš M. Nije curica, a nadasve nije najspretnije dijete na svijetu.
Koliko god smo se kleli da ćemo ovo dijete držati kao kap vode na dlanu, pod ogromnim staklenim zvonom, jutros je u trku prema izlaznim vratima, omašio vrata i poljubio čelom štok. Niti ne možete braniti djetetu da trči, jer je bitno za njegov razvoj, niti možete koristiti to stakleno zvono. Ne postoji. Realnost je puno grublja od milozvučnih riječi „ja ću sigurno“ i „meni se to neće dogoditi“. U trenu mu je na čelu izašlo prepeličje jaje, crno-ljubičaste boje, a mi se k’o kokoši ustrčali po krmić iz ledenice i Margo iz frižidera. Poprilično nam je bilo neugodno kad smo ga ostavljali teti u vrtiću, no ona je samo odmahnula rukom i rekla: „Ma nije uopće strašno“ i privila ga u naručje. Eto, ima i onih koji to razumiju. I stvarno se ne osjećam lošim roditeljem, jer mi dijete izgleda kao veseli jednorog. A da ne spominjem da je ovo skoro svakodnevna pojava. Kad krene trčati, mi se već krećemo sprdati sa onim: „Run Forrest, run!“. I volimo ga najviše na svijetu, kao i svaki normalan roditelj svoje dijete. Bio on trapav ili ne. I nije nam to bitno. Naš je i obožavamo ga baš takvog.
Također, uvijek se iznova čudim onim grozljivim protivnicima pobačaja. Osobnog sam mišljenja da sigurno ni jedna žena navedeni zahvat ne koristi kao kontracepciju, već kao nužno zlo, jer eto – dogodilo se. Teško da je ijedna baš takav mazohist i teško da je ijednoj baš svejedno. No, nije mi sad u ovom trenu bitan razlog, a ni njeno opravdanje, već trenutno stanje. Jer što je, tu je. Da, imala je načina da se zaštiti i ne branim je. Da, vjerojatno će se pokušati i opravdati, no ni to sad više nije bitno, niti me zanima. Bitno je da ima izbor. Da može svoju nevolju i jad riješiti (koliko god to jadno i užasno zvučalo), a da i sama ne napusti ovaj svijet u nekim katastrofalnim uvjetima i za neku basnoslovnu cijenu. Jer ona je to odlučila učiniti i učiniti će. Zato ne sudim. Uostalom moja teta je ostala trudna uz anti-bebi pilule. I vjerujem da svatko, ali baš svatko može doći u ovu situaciju, pa čak i jalova daska poput mene, sasvim ne računajući na to. I zato – nikad ne recite nikad. I uvijek si ostavite otvorene opcije. Za sve u životu.
I još jedna tema koju bi usput spomenula, jer to je nešto što ja živim skoro svaki dan. Sirotinja i dobročinstvo. Nemojte okretati glavu na prosjake, sirotinju i beskućnike. Nemate pojma kakav splet okolnosti ih je doveo tu gdje jesu, pred vas koji s gnušanjem komentirate kako smrdi. Upravo to se vama može dogoditi, baš ovaj tren. Požar je progutao svu vašu imovinu. Poplava je poharala cijelo vaše selo. Suprug i vi radite u istoj firmi koja preko noći propada, imate kredite koji ne čekaju, imate djecu koja su gladna. Razmislite o tome. Nisu ti ljudi tu jer to žele. Ne štancaju svi ljudi sirotinju, pa onda nažicavaju. Oni su tu jer nemaju drugo. Mogu se samo osloniti na dobre ljude. Na državu teško. Zato, ne okrećite glavu i ne govorite da se to događa njima i da su si sami krivi. Oni su mi, a mi smo oni. Ljudi. Živa bića. Plod nečije ljubavi.
I na kraju, ako vas ovo ikako može utješiti. Samo glupi i mrtvi nikad ne mijenjaju svoje mišljenje. Pa smijete i vi nekad vaše. E da! Nećete vjerovati, ali curica one jedne mame iz parka ima već dva dana ruku u gipsu. Mora da je mama opet ugledala onog strašnog oca iz parka, krenula zvati Centar za socijalnu skrb, pa dok joj je pogled skrenuo na mobilni uređaj da otipka brojke, ode sve k vragu. Eto, događa se i onima koji su uvijek naj.
Izvor:
Facebook
Google
 ne može dogoditi){kind=link}