Come fly with me: Karibu Zanzibar, dio prvi!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
JOŠ jedan odmor je završio dok si rek'o godišnji.
Kako jednom rječju opisati doživljaje ovih tjedan dana? Nevjerojatno? Nestvarno? Savršeno? Rajski? Bajkovito? Jedan od boljih odmora u životu? Sve je bilo organizirano u nekoliko sati, popodne prije polaska i ispalo je čak i bolje nego da smo sve isplanirale i tjednima unaprijed.
Dan prvi: priča počinje već samim dolaskom na aerodrom, kada smo prilikom izdavanja karata na šalteru skužile da još dvoje kolega u zadnji tren bira istu destinaciju kao i mi, putuje na Zanzibar i upada s nama na let. Taj dio je napokon prošao bez problema i prvi let za Dar es Salaam trajao je 5 sati i nešto sitno, za vrijeme kojeg smo se upoznale s dečkima i odlučili podijeliti trošak prijevoza i izleta sljedeći dan.
Sletjeli smo na sparnih 30°C i akcija je počela - ispuni papire za vizu, predaj papire skupa s 50 dolara koliko ista košta, stani u red i čekaj. Red je u ovoj zemlji nepoznat pojam i apsolutno se sve rješava "na divlje", tako da ako se ikada zaputite istim putem budite spremni na ovaj cirkus. Obzirom da sam već par puta bila u Dar es Salaamu na layoveru sve mi je to bilo poznato pa mjesta živciranju nije bilo, ipak smo na godišnjem, ne?
Karte do Zanzibara kupuju se na licu mjesta, ako niste to u mogućnosti napraviti online i vrlo je jednostavno. Čim izađete s prtljagom van terminala dočekat će vas sve moguće ponude koje lokalne agencije imaju. Kartu smo platili 75$ po osobi, plus nekakav izmišljeni porez od 10$, jer baš nigdje ne pišu cijene ičega, i sat vremena kasnije bili smo spremni za 20minutni let do našeg odredišta. Ako vas je strah letenja i aviona vjerujem da će vam pomisao na minijaturni propelerac prisjesti, ali zato postoji i brod kao opcija broj dva. Trajektom za 35$ po osobi u 3 sata preplovite udaljenost koju smo mi preletjeli u sve skupa pola sata. Pa tko voli...
Karibu Zanzibar! Dobro došli! Svahili smo počeli učiti čim smo stigli. Jezik koji zvuči tako veselo i opušteno, jednostavno i zanimljivo, baš kao i ljudi koji ga pričaju.
Cjenkanje je obavezno od prve sekunde i iste te sekunde sam se još jednom podsjetila koliko sam smiješno loša u tome pa sam taj dio ipak prepustila ostatku ekipe. Pazite na to da ponesete dovoljno keša sa sobom, jer osim u Stone townu nigdje drugdje nema bankomata i rijetko koje mjesto van tog grada prima kartice. Ne pristajte na više od 30ak dolara za vožnju od aerodroma do Stone towna, a za sve ostalo kažu spuštajte cijenu 60 posto od onoga što vam oni ponude. Ajme meni koja tlaka. Dok ima ljudi koji uživaju u cjenkanju, nas dvije bismo prije platile koliko god nam kažeš samo da se ne moramo natezati po sat vremena s njima svaki put oko svake stvari, koju poželimo kupiti, jer budimo realni, cijena koju oni bubnu je dana na temelju procjene koliko bogato ili glupo, ili oboje, mi turisti izgledamo.
Kako bilo, napokon smo stigli u Stone town, glavni grad gdje smo odlučili provesti jednu noć i vidjeti taj grad. Gradić. Mjesto koje je pravi odraz ekonomske situacije u većem dijelu Afrike. Razlika ove zemlje od nekih drugih je ta da su ovdje ljudi izuzetno pozitivni i otvoreni (opušteni su zbog količine marice koju svaki dan konzumiraju), pristojni i jednostavni. Bijeda, siromaštvo, smeće po ulicama, ali kuda god prođete svi su ljubazni. Jambo! Mambo? Bok, kako si? Ma jezik je totalna špica. Čak smo skoro kupile i rječnik pa da ga naučimo malo, hehe. A još veća sreća je bila reakcija ljudi kada bi čuli da sam iz Hrvatske. Ne samo da znaju gdje se nalazi i da je prije bila dio Jugoslavije, nego počnu i nabrajati redom nogometaše koje vole, od Šukera i Ladića do Modrića i Mandžukića.
Bez obzira na pozitivu koju smo osjećali oko sebe, nije nam bilo baš svejedno noću ući u ulicu u kojoj nam se nalazio hotel, a cijela scena je sličila na početak nekog lošeg hororca, ali preživjeli smo. Iskreno, više me bilo strah indijske kuhinje na kojoj smo završili za večeru. Recept je alkohol da ispere i dezinficira želudac i sve pet! Prva noć je bila zbilja iscrpljujuća, dok smo se smjestile, navikle na mrežu protiv komaraca oko kreveta, jačinu zvuka klime i ventilacije, bez koje se ne da živjeti i napokon zaspale došlo je vrijeme da se pijetli probude. A ako vas oni ne probude, budite uvjereni da će to napraviti pozivi na molitvu u 5 ujutro iz svih obližnijih džamija!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dan drugi: nakon svega par sati sna, sna na rate, jutro je donijelo potpuno drukčiju sliku. Jednostavan doručak začinjen kavom i kakaom sa dozom Baileysa, strka i zbrka na ulicama, otvaraju se radnje i naš taksist čeka da nas odvede na cjelodnevni izlet u dva parka. U jednom uzgajaju razno razne biljke od kojih se rade začini i voće, a u drugom smo imali priliku vidjeti crvenodlake Colobus majmune. "Začinska" tura je bila prilično zanimljiva uz našeg mlađahnog napušenog vodiča Moo Moo-a, uz kojeg smo naučili puno o načinu života na otoku, a posebno o muško ženskim odnosima. Podijelile smo sve čokoladice i Kiki bonbone koje sam imala sa sobom klincima koji tamo žive, degustirale svježe ubrano voće ravno iz vrta kroz koji smo se prošetali 5 minuta ranije i kupile domaćih začina, kakaa, čajeva, sapuna... Predivno sunčano prijepodne nakon kojeg je uslijedio jednosatni pljusak, taman da svi majmunčeki pobjegnu na najviše grane, daleko od blatnjavih lokvi vode na tlu. Inače, ako planirate godišnji na mjestu poput ovoga van sezone, ne bojte se prognoze koja pokazuje munje i gromove non-stop. To su samo tipični ljetni pljuskovi na kakve smo i sami navikli, pljusne kao iz kabla pa ponovo zapiči sunce.
Iako su majmuni bili sramežljivi uspjeli smo im se približiti čim je bliže bilo moguće dok im nismo dosadili pa su okrenuli guze i otišli svojim putem dalje. Došlo je i vrijeme da i mi krenemo dalje na svoju stranu, na sam sjever otoka u gradić Nungwi, gdje nas je čekao mali bungalov na idućih nekoliko dana. U cijelom hotelu bilo nas je sveukupno šestero. Svi smo bili istih godina pa smo i većinu vremena provodili zajedno. Sobica je bila pristojna, iako nastanjena razno raznim gmižućim stanovnicima životinjskog carstva, ali to je nešto od čega se u ovim dijelovima svijeta ne moźe pobjeći. Ili prihvati ili ostani doma.
Objasnili su nam također da moramo paziti na plimu i oseku čije su promjene poprilično brze i drastične. Za vrijeme plime naš hotel gubi plažu i valovi udaraju u stijene, dok za vrijeme oseke možeš prošetati desecima metara prema pučini i svejedno biti u plićaku.
Večerica, cugica, jedna, druga, šesta i bile smo na putu za lokalni disko, ne klub nego disko molim lijepo. Sve skupa nas dvadesetak unutra i svejedno nije bilo dovoljno čaša za tekilu. Na kraju smo ju ispijali iz poluokrhnutih šalica za kavu, uživajući laganini u lokalnoj glazbici, učeći od domaćih cura kako mrdati guzu na afrički način. Jesmo li naučile ili ne nije ni bitno, tu večer smo bile glavne na podiju! Ili smo bar tako mislile. Zato smo i spavale kao bebe napokon, dok nas nije probudio zvuk valova koji zapljuskuju stijene, razno razne ptičice koje cvrkuću u blizini i jutarnje sunčeko koje se probija kroz drvene žaluzine i poziva na doručak. Bilo je vrijeme za put do plaže i upoznavanje druge strane otoka, ovog komadića raja na zemlji...
Dan treći: ...do idućeg ponedjeljka... Jambo!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati