NEDOSTOJAN... ma zapravo ugođaj dostojan otvaranja Svjetskog prvenstva, ali onog kako ga je zamislila i organizirala FIFA, gdje se ulaznice ne distribuiraju navijačima, nego preprodavačima iz saveza i podsaveza, koji ih uz enormnu zaradu dilaju korporativnim izletnicima, a da ne govorimo kako je zahvaljujući istom krivcu, Hrvatska na terenu bila tek statist koji je poslužio da uveliča premijernu pobjedu domaćina za početak puta prema već ukalkuliranom šestom naslovu svjetskog prvaka.

Briga FIFA-u za hrvatske kredite

 

Briga FIFA-u što su mnogi Hrvati dizali kredite i otkidali od usta kako bi prevalili put do Brazila samo radi jedne - ove utakmice, jer pobjeda Brazila primarni je cilj ovog Mundijala, a u to su se na svojoj koži i novčaniku uvjerili navijači Hrvatske.

 

U jasnoj podijeli uloga u svijetu modernog nogometa, gdje su navijači općenito kulisa, koja služi da bi gledala reklame i kupovala kolu za 25 kuna, a navijači reprezentacije koja se nađe na putu do domaćinove proslave ovce za šišanje, na tribinama Corinthians Arene vidjeli smo i čuli siromašno malo, gotovo ništa od utakmice koja bi i gledateljima trebala biti jedan od vrhunaca navijačkih života.

 

Uvertira je obećavala i nudila "idealne uvjete za igru";  Nakon dva oblačna i kišovita dana, Sao Paulo osvanuo je sunčan, topao i zbog državnog praznika bez uobičajenih gužvi, što je navijačima olakšalo i ubrzalo put do dalekog stadiona, do kojeg se može doći jedino podzemnom željeznicom. Da sve izgleda idilično, pobrinuli su se i buntovni djelatnici metroa, koji su nas sve obradovali prestankom štrajka i tako nam uštedili 300-tinjak kuna za taksi.

 

Izlaskom na zadnju stanicu podzemne, priključili smo se kilometar dugoj procesiji u žuto-zelenom, tek tu i tamo prošaranoj kockastim uzorcima, uz neizbježno "Do you have a ticket?", koje je dopiralo sa svih strana.

Osim par hukova i curičastih vrištanja na Neymarove rolice, nismo ni čuli ni vidjeli ništa od "brazilske atmosfere"

 

Dal' od ljubavi prema Hrvatskoj il' hladnog viskija, ali svi naši navijači s kojima smo pričali zagrijavajući se za utakmicu, sa svakim gutljajem bivali su sve optimističniji oko rezultata i šansi Kovačeve momčadi. Ali, glas razuma, nije me napuštao ni u trenucima euforije prozročene Antarticom (jedinim brazilskim pivom vrijednim spomena), pa sam svima ponavljao očekivano: "Ako Brazilcima i zapne, tu je sudac." Moji birtijski sudruzi to nisu htjeli slušati, ali onaj kreten što je dijelio "pravdu" doista se ponašao kao svoj na svom, jer ne zaboravimo, Sao Paulo najveći je japanski grad nakon Tokija.

 

"Thunderstruck" je dizala atmosferu prije izlaska igrača na teren, gdje smo prvo čuli hrvatsku himnu, a nakon toga nadahnutu brazilsku i to s produljenim pjevanjem igrača i cijelog stadiona, nakon što je završilo službeno intoniranje.

 

"Lijepa naša" iz hrvatskih navijačkih grla naravno nije mogla biti ni blizu impresivna kao u susretu istih suparnika prije osam godina na SP-u Njemačkoj, jer navijača u crveno-bijelom bilo je jako malo. Na stranu priče o pustim tisućama Hrvata koji su okupirali Sao Paulo, na stadionu ih je bilo jedva par tisuća, čak manje od najavljenih pet.

 

Brazilci? Bez veze, osim par hukova i curičastih vrištanja na Neymarove rolice, ništa nismo čuli ni vidjeli od "brazilske atmosfere". Najbolji brazilski navijači i navijanje bilo je van stadiona. S obzirom da nam je s mjesta na zapadnoj tribini, pogled pucao točno kroz rupu izmeđi istoka i juga, kod oba gola domaćina vidjeli smo bljeskove eksplozija iznad kuća na periferiji, koja je u tim trenucima izgledala i zvučala kao ratna zona.

 

 

Mali broj kockastih, raštrkan po cijelom stadionu, nije mogao nametnuti svoj tempo na tribinama, čak i kada je Hrvatska to radila na terenu. Većina navijača bila je na gornjoj etaži sjevera, predaleko od terena, a s obzirom da su navijali s nenatkrivene tribine, "Bježite ljudi.." i "Moja domovina..." stigli smo čuti tek par puta prije nego što su otišli u vjetar.

 

Predaleki i preskupi Brazil s razlogom je mnogima prevagnuo nad prestižem koje dolazak na SP ovdje znači, što se osjetilo po nedostatku "pravih igrača" na tribinama. Daleko imućnija dijaspora ni ovaj put nije zakazala, vidjelo se to po hrvatskim zastavama s imenima američkih i austrijskih gradova, ali smo zato vidjeli samo jedan hrvatski barjak na štapu i ništa od baklji.

 

Šteta, jer na FIFA-inoj torti od govana nedostalo je par svjećica.