FABIO SIMPLICIO (46) ostao je točno onakav kakvog ga pamtimo iz igračkih dana. Malo zaobljeniji, ali uvijek nasmijan. Ima zarazan smijeh, a kad počne pričati, priče i anegdote izlaze iz njega kao dijapozitivi - redom, jedan za drugim, od Parme do Palerma pa sve do Rome, s Tottijem i De Rossijem, piše Gazzetta dello Sport u intervju.

"Daniele je bio neostvareni Brazilac. Imao je dušu veseljaka, ali i uzor, pravi navijač na terenu."

Sjećanja naviru jedno za drugim. "U Italiju sam stigao zahvaljujući Sacchiju. U Rimu sam upoznao dvije osobe koje su me ostavile bez daha - obojica se zovu Francesco. Jednog sam vidio u Trigoriji, drugog na Trgu svetog Petra. Srce mi je tada doslovno tuklo od uzbuđenja."

Fabio, u Italiju ste stigli 2004. Zašto baš Parma?

Sacchi me preporučio. Govorio je da imam potencijal biti bolji od Kake. U stvarnosti, Ricardo je igrao neki drugi sport, bio je iznad svih. Ali Arrigo mi je bio poput oca, veliki mentor i podrška.

Sjećate li se prvog susreta sa Sacchijem?

Dočekao me u gradu i rekao mi da uvijek ulazim oštro u duele. Rezultat? U prva tri kola sam skupio tri žuta kartona. Ali on me bodrio da nastavim.

Kakvi su vam bili dani u Parmi?

Predivni, iako sam se na početku mučio s prilagodbom. Vodili su me na večeru u Morfeov restoran, nisam znao talijanski pa nisam razumio šale. Kad sam savladao jezik, nismo se prestajali smijati.

Spomenuli ste Morfea - je li bio prokockani talent?

Mimmo je bio jedinstven. Ne bih rekao prokockani, ali strašno talentiran. Imao je klasu i poteze pravog majstora. Mogao je napraviti više, svakako. Stavio bih ga u svoj osobni 'Olimp' s Tottijem - njih dvojica bili su najbolji s kojima sam igrao.

Jeste li u Rim otišli zbog Tottija?

Dvaput sam se stvarno naježio - kad sam upoznao Tottija i kad sam vidio papu Franju na Trgu svetog Petra. Obojica se zovu Francesco, slučajnost, ali meni vrlo posebna. Rim sam izabrao zbog prestiža, ali i zbog želje da igram s Tottijem i De Rossijem. Bilo je predivno, imali smo grupu Brazilaca koji su stalno nešto smišljali.

U to vrijeme pisalo se da niste bili baš profesionalni. Čak se govorilo da ste znali dolaziti pijani na treninge...

Rim je težak grad kad su u pitanju mediji, glasine i radio pričice. Predivan, ali naporan za mentalno zdravlje. Kad sam bio ozlijeđen, izmišljali su svašta o meni. No, da budem iskren - barem par puta smo stvarno došli mamurni... mi Brazilci.

Možete li nam otkriti neku anegdotu?

Svetinja mi je svlačionica, ali jednom pod Ranierijem smo slavili brazilski karneval kod jednog suigrača. Sutradan smo bili mrtvi. Nisam vidio loptu. Claudio nas je ukorio: 'Brazilci, što ste radili sinoć?' I poslao nas pod tuš. Kasnije smo se svemu tome smijali. A imao sam i gorih zgoda...

Kao na primjer?

Jednom sam u Parmi s autom završio u fontani. Bio sam pijan i nisam uspio zakočiti. Pogreška mladosti, recimo to tako.

Je li istina da vas je želio Mourinho?

Da, bio sam vrlo blizu prelaska u Inter. Razgovarao sam s Morattijem, a Mou me želio u veznom redu. Transfer je propao zbog novca i razmjena igrača. Otišao bih rado. No bilo je i drugih klubova.

I Juventus?

I to. Amauri me nazvao i rekao da me prate. Volio bih opet igrati s njim, ali nisam požalio što sam završio u Romi.

Je li vas netko u karijeri razočarao?

Uglavnom sam imao dobre odnose sa svima, ali bio je jedan direktor koji me nije mogao smisliti.

Walter Sabatini?

Upravo on. Izbacio me i iz Palerma i iz Rome. U Palermu je doveo Pastorea na moje mjesto – ništa protiv, ali jednostavno nisam bio njegov tip igrača. Više od odluke, boljelo me kako je sve izvedeno. Samo jedno: 'Moraš otići.' To je bilo sve.

Jeste li ikad o tome kasnije razgovarali?

Nikad. Nula kontakta. I dobro da je tako. Ne cijenim način na koji se ponio, i ne stidim se to reći.

U Palermu ste imali i nesporazum s Foschijem?

Samo na početku. Pozvao me u Milano da potpišem, a onda promijenio uvjete ugovora. Odbio sam i otišao. Tada se Zamparini razljutio: 'Hoću Simplícija odmah!' Nakon toga su me opet pozvali, malo prilagodili dogovor i potpisao sam. Kasnije smo se Foschi i ja tome smijali.

Predsjednik Zamparini bio je osebujan tip...

I te kako! Imao je svoje fiks ideje, ali prema meni se uvijek ponašao kao džentlmen. Mijenjao je trenere kao na traci - u jednom trenutku imao ih je pet pod ugovorom. Dovoljno su bile dvije loše utakmice da eksplodira. A meni bi govorio: 'Napadaj stalno!'

Čime se danas bavite?

Imam dosta poslova - restorane, trgovine i zabavne parkove. Volim i tražiti nove igrače, gledati nogomet. Ali moj san je - postati predsjednik jednog kluba.