20. LIPNJA 1976. na beogradskoj Marakani, u finalu Europskog nogometnog prvenstva između tadašnje Čehoslovačke i Zapadne Njemačke, dogodio se trenutak koji je u dobroj mjeri promijenio povijest nogometne igre i gurnuo je u sferu umjetnosti, i to one visoke, elitne.

 

Kada u gimnastici napravite neki element koji nikada nitko prije vas nije učinio, nazvat će se po vama. Hrvatski gimnastičar Marijo Možnik jedan je od onih koji ima čast da neki novi klinci koji tek otkrivaju ljepotu tog sporta izvode vježbu koja se zove po njemu.

 

U nogometu takvih stvari nema. Neke igrače pamtimo po trikovima koje su baš oni prvi implementirali u nogometnu igru, no nijedan od tih poteza nije nazvan po svom tvorcu. Pele je na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj u finalu protiv domaćina prvi izveo ''sombrero'' koji mu je poslije postao zaštitni znak. 

 

Kad je Paul Gascoigne u mitskoj utakmici protiv Škotske na EP-u 1996. prebacio Colina Hendryja slomivši kičmu legendarnom ''Braveheartu'' prije nego što je iz voleja probušio Andyja Gorama, cijeli je svijet ustao na noge. Škotska je tog dana izgubila svaku šansu da dobije samostalnost, hektolitri tinte prolili su se kako bi se ispisali panegirici Gazzinom remek-djelu, no nitko na cijeloj kugli zemaljskoj nije napisao kako je ludi Englez ''Peleom'' Englesku preko nesretnih Škota odveo u drugi krug. Jednostavno, taj se potez danas zove ''sombrero'' i za nogometne udžbenike posve je nebitno tko ga je prvi uveo u modu.

 

Pravi šok u nogometnom svijetu uslijedio je nakon što je Roberto Carlos 1997. zabio Fabienu Barthezu ONAJ gol iz slobodnog udarca. Mjesecima su se nakon tog gola vodile debate je li Brazilac to napravio slučajno ili je zaista gađao. U raspravama su sudjelovali i neki znanstvenici, fizičari i matematičari, najveći umovi NASA-e logaritmima su izračunavali putanju Carlosove rakete, jer dovraga, u jednom trenutku prije nego što se zakucala u mrežu, lopta je bila šest, sedam metara udaljena od Barthezove lijeve vratnice. Kako je to prokleto moguće?

Danas takvi golovi više nisu slučajnost, kako zbog raznoraznih Jabulanija, zbog kojih vratari čupaju kosu, tako i zbog sve većeg broja igrača kojima su slobodnjaci specijalnost. Kad netko danas zabije golčinu kakvu je Francuskoj zabio omaleni Brazilac Heraklovih bedara, možda će po koji komentator i spomenuti Carlosovo ime, no na tome će se zaustaviti. 

 

 

Bicikl, rabona, škorpionov udarac, pa onaj trik s penalom koji su prije tridesetak godina izveli Jesper Olsen i Johan Cruyff, a nedavno su ga revitalizirali Lionel Messi i Luis Suarez, velike su stvari, one zbog kojih je nogomet puno više od obične igre. Da bi uživali u takvim potezima, ne morate nužno voljeti nogomet.

Dapače, možete prema njemu biti totalno nezainteresirani, no morate imati smisla za lijepo, biti esteta i znati prepoznati. Takvi su potezi umjetnost, čista i nepatvorena i zaista je šteta što se takva remek-djela uglavnom pripisuju ''narodnoj predaji'' u nedostatku spoznaja tko je njihov pravi idejni tvorac. Šteta, jer kao što je važno da znamo tko je autor Mona Lise te tko je skladao ''A Day in the Life'', važno bi bilo znati tko je stvorio nešto što je u međuvremenu postalo dio povijesti, ne samo one nogometne.

 

Ipak, i u nogometu postoji iznimka koja potvrđuje pravilo. Kad je Andrea Pirlo u raspucavanju s bijele točke u četvrtfinalu Eura prije četiri godine "poslao po ćevape" Joea Harta, valjda na cijelom svijetu nije bilo gledatelja ili komentatora koji u euforiji nije spomenuo ime jednog brkatog i debeljuškastog Čeha koji je 1976. napravio nešto što je veliki Pele prokomentirao ovim riječima:

 

 ''To je mogao napraviti samo luđak ili genij.''

 

Povijest nogometa pamti puno velikih igrača koji su svoje mjesto u almanasima najljepše igre na svijetu zaslužili velikim karijerama, fantastičnim golovima, osvojenim trofejima, nevjerojatnim obranama. Međutim, samo je jedan zaslužio da se u zlatnu knjigu nogometa upiše masnim slovima samo zbog jednog jedinog poteza, a k tome taj potez danas se zove i njegovim imenom – Panenka.

 

Domaćin Europskog prvenstva 1976. bili su Beograd i Zagreb, a četiri reprezentacije koje su se plasirale na završni turnir bile su Jugoslavija, Zapadna Njemačka, Nizozemska i u tom društvu autsajder Čehoslovačka. 

 

 

Jugoslavija i Njemačka su na Marakani odigrali sjajnu utakmicu, ali i jednu od onih koja dokazuje legendarni Linekerov poučak. Prvo poluvrijeme Jugoslavija je odigrala u transu i aktualni svjetski i europski prvak nije se praktički sastao s loptom. U 19. minuti Brane Oblak je fantastičnom dugom loptom proigrao Danila Popivodu koji koristi uspavanost Franza Beckenbauera i s lakoćom iz blizine matira velikog Seppa Maiera. 

 

Kad su njemački novinari pitali Kaisera kako je tako nonšalantno reagirao u obrani, pustivši Popivodu da neometan zabije, veliki Franz je duhovito rekao:

 

''Oblak je poslao tako krasnu loptu da sam smatrao kako bi bila šteta da Popivoda nije zabio gol.''

 

Nakon pola sata igre Jugoslavija ima 2:0. Maier neobjašnjivo griješi, lopta mu ispada iz ruku i Džajić je neumoljiv. U nastavku posve drugačija, klasična njemačka priča. Plavi su stali, a uporni Nijemci su krenuli igrati. Pomalo sretno Flohe u 64. minuti smanjuje na 1:2, a deset minuta prije kraja u igru ulazi Dieter Müller koji je te večeri odigrao partiju života. Najprije je u 82. minuti zabio za 2:2, da bi u produžecima još ošamućenu Jugoslaviju totalno zaledio zabivši možda i najslavniji hat-trick u povijesti njemačkog nogometa.

 

 

U drugom polufinalu Johan Cruyff, Johan Neeskens, Ruud Krol, Rob Rensenbrink, Johnny Rep i ostale nizozemske zvijezde bili su apsolutni favoriti protiv relativno anonimnih Čehoslovaka. Međutim, rock and roll stil života koji su u reprezentaciji gajili Nizozemci i famozne samoborske maserke (zbog toga je Cruyffu supruga koja je znala što nizozemske vedete rade na pripremama i turnirima, postavila ultimatum: ''Ili reprezentacija ili ja'') uzele su danak i Oranje nije bilo ni sjena momčadi koja je s "totalnim nogometom" napravila revoluciju. Poslije produžetaka Česi su slavili 3:1 i senzacionalno su se plasirali u finale.

 

 

U finalu su Česi krenuli uraganski i već su nakon dvadeset minuta igre imali dva gola prednosti. Dieter Müller odmah smanjuje na 2:1, a onda se do devedesete minute samo čekalo neizbježno – da Nijemci zabiju. Naravno, to se i dogodilo i to u 89. minuti, kad je Bernd Hölzenbein zabio za 2:2 i utakmicu odveo u produžetak.

Kako u produžecima nije bilo golova, prvak Europe se prvi put morao odlučiti izvođenjem s bijele točke. Prva tri para izvođača bila su sigurna: Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku. Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness zapucao je visoko preko grede. Ako Česi pogode još jedan penal prvaci su Europe i strašna Njemačka gubi priliku da spoji dva europska i jedan svjetski naslov.

 

Loptu je ležerno uzeo Antonin Panenka, igrač malog praškog kluba Bohemians i čovjek koji je prije izgledao kao umorni češki disident za vrijeme Praškog proljeća ili antijunak iz Menzelovih filmova nego profesionalni nogometaš koji će za koji trenutak napraviti nešto što je, kako je poslije pričao Pele, djelo ili luđaka ili genija.

 

 

Panenka je uzeo loptu, a ispred njega je stajao teutonski div Sepp Maier, vratar koji bi uglavnom samo hladnim pogledom uništavao moral protivničkih napadača. Međutim, čak ni poslovična germanska studioznost i hladnokrvnost nisu mogli predvidjeti da će jedan anonimni Čeh penal koji njegovoj zemlji može donijeti naslov prvaka Europe izvesti na jedan tako sulud način. Panenka se zaletio i dok je Maier padao na jednu stranu, lopta je lijeno putovala prema vratima. I tu je vrijeme stalo. Ta je lopta baš kao onaj asteroid koji je prije tko zna koliko milijuna godina pao na Yucatan i pobio dinosaure, promijenila povijest. Da, vrijeme je stalo, a ta je lopta putujući prema Maierovim vratima sekundama, satima, godinama, rušila kao kule od pijeska sve mitove koji su u nogometnom svijetu do tada postojali. Sve legende postajale su obične priče, a svi velikani postajali su obični patuljci. Tim je udarcem Panenka ubio nogomet, a zatim ga je iznova stvorio.

''Mislim da Maier ni danas nije sretan kad čuje moje ime. Međutim, nije mi bila želja ismijati ga. Odlučio sam se za taj udarac jer sam shvatio da je to najlakši i najjednostavniji način zabiti penal. Samo zbog toga'', godinama poslije je pričao Panenka.

 

Zinedine Zidane, Andrea Pirlo, Francesco Totti, Sebastián Abreu Gallo, sve su to igrači koji su se u ključnim trenucima velikih i važnih mečeva odlučili izvesti panenku, ponosno slijedeći kult jednog brkatog Čeha koji je samo želio zabiti na najjednostavniji mogući način.

 

A što se tiče Seppa Maira, nekako ne vjerujemo Panenki da ga veliki Nijemac ne može smisliti, štoviše, uvjereni smo da je čak i na neki način sretan što mu je Antonin nabio rogove jer je htio ne htio, postao dio nogometne povijesti.