NA DANAŠNJI DAN prije petnaest godina Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon, svoj jedini Grand Slam naslov.

 

I Englezi će potvrditi kako niti jedan osvajač Wimbledona u povijesti nije bio tako popularan kao Ivanišević 2001. godine. Tri je puta gubio finala: 1992. od Agassija, a 1994. i 1998. koban je bio Pete Sampras. Malo je tko očekivao od igrača koji je na turnir stigao s pozivnicom, bio 125. igrač svijeta i na zalasku karijere. 

 

Preko Šveđanina Jonssona, Carlosa Moye, Andyja Roddicka i Grega Rusedskog stigao je do četvrtfinala u kojem je svladao Marata Safina, dok je njegov protivnik u polufinalu Tim Henman "riješio" Rogera Federera koji je kolo ranije napravio senzaciju pobijedivši Samprasa. Drugi nositelj Andre Agassi pao je u drugom polufinalu od Patricka Raftera, a Goran je za finale morao igrati u neprijateljskoj atmosferi pred publikom koja je desetljećima čekala Britanca koji bi podigao vimbldonski pehar. 

 

Nakon trodnevne borbe i pet setova Ivanišević je izborio svoju četvrtu šansu protiv Australca koji se pripremao na svoje drugo uzastopno finale.

 

 

Odigrali su meč za pamćenje uz nikad prije viđenu atmosferu. John McEnroe rekao je nakon meča kako je to bilo najbolje finale koje je ikada gledao. Rafter je bio okretniji i spretniji, ali Goran je bio moćniji, obojica su se borila za svaki poen, a Rafter je na koncu kod 8:7 prepustio Ivaniševiću servis za pobjedu i prekid desetljeća frustracija i boli. Nakon dvije dvostruke pogreške i odlične reakcije svog suparnika kod treće meč-lopte, Ivanišević je četvrti put servirao, a Rafter pogodio mrežu.

 

Nakon tri sata napete borbe na Goranovom licu pojavile su se suze radosnice koje je čekao dugih deset godina. Bila je to drama koja je imala sve, ostvarene dječačke snove, tri poraza u finalima, veliki uspjeh na samom završetku karijere, ulazak u finale uz pozivnicu usprkos svim očekivanjima, meč od pet setova i, da drama bude još veća, dvije dvostruke pogreške na meč-lopti.

 

Goran je tada postao prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, prvi osvajač koji je došao s pozivnicom i pobjednik s najnižim renkingom.

 

"Svaki dan se sjetim tog dana. To je najveća priča mog života, petnaest godina sam čekao tu pobjedu", prisjetio se Goran. 

 

"Vjerojatno bih se ubio da nisam pobijedio Raftera", priča bivši tenisač kroz smijeh: "Pritisak je bio golem, ali znao sam već nakon drugog meča da mogu pobijediti. Znao sam to po zvuku reketa kad sam udarao lopticu. Nisam ga čuo dvije godine prije toga i onda se vratio. Bila je to glazba za moje uši".

 

"Prijatelji su me htjeli poslati psihijatru jer sam svako jutro gledao Teletubbiese za vrijeme turnira, jeo istu hranu u istom restoranu, tuširao se pod istim tušem u All England Clubu", otkrio je i pojasnio njemačkom novinaru svoj karakter:

 

"Postojao je dobar Goran, loš Goran i onaj između. Cijelog života živio sam kao profesionalac, ali nikad mi nije bilo dosadno, ali naporno jest. Sve svoje emocije ostavio sam na tom terenu, nikada nisam glumio, bio sam to prirodni ja". 

 

"Tri Gorana" na splitskoj rivi je dočekalo 150 tisuća ljudi.