Foto: Getty Images/Guliver Image
Liverpool - City 3:0 (prva utakmica četvrtfinala Lige prvaka) 

PRVO poluvrijeme sinoćnje utakmice na Anfieldu nije samo najbolje poluvrijeme Liverpoola ove sezone. Bilo je to 45 minuta najboljeg nogometa koji smo vidjeli ove sezone u Europi. 

Jurgen Klopp nastavlja s fantastičnim utakmicama i omjerom protiv Pepa Guardiole – na svijetu ne postoji trener koji je u toliko navrata odnio pobjedu nad Kataloncem kao "luđak" na klupi Redsa. Da je netko prije sezone rekao kako će ekipa s Kariusom na golu, Lovrenom, Robertsonom i Arnoldom u obrani, te Milnerom, Chamberlainom i Hendersonom u vezi igrati jedan od najdopadljivijih nogometa u Europi i pobjeđivati velike ekipe, veliki broj nogometnih fanova nasmijao bi se na takvu prognozu. Rock 'n roll Jurgena Kloppa doživljava svoje najsjajnije dane otkad su ga u Njemačkoj napustili glavni vokal i basist. Igraju uzbudljivo, brzo, ofenzivno i ne boje se nikog. Čak i ako Liverpool ne uzme naslov, a ipak je još uvijek daleko od uloge favorita, vjerojatno nas nitko nije zabavio i ugodno iznenadio više od njih u europskim natjecanjima. Za neutralce, to je već dovoljna pobjeda.

Propale Pepove ideje

Kako je Klopp sredio Guardiolu i kako je narušena savršena sezona Cityja?

City je u utakmicu ušao u pomalo atipičnom rasporedu na terenu. De Bruyne je povučen u liniju s Fernandinhom pa smo nakon dugo vremena vidjeli Guardiolu koji forsira dva pivota u veznom redu. Ideja je vjerojatno bila da se otupi Liverpoolov presing time što bi, u nekom očekivanom rasporedu, Liverpool mogao pokriti tek jednog od njih dvojice, dok bi drugi imao vremena primiti loptu i iznijeti je. Stvarnost je bila sasvim drugačija. Sasvim odsječeni bekovi gurali su City kroz sredinu terena, a duboko postavljeni i leđima okrenuti De Bruyne i Fernandinho nisu nalazili prostor u kojem bi primili loptu i distribuirali je dalje. Gündogan je ulascima s krila u sredinu oslobađao prostor za Walkera, a sam postajao dodatni vezni kao faktor stabilizacije protiv brze i opasne kontraške momčadi. Ali City nije bio u ritmu u kojem je furiozno odradio sezonu. Odsječeni Silva i Jesus, indisponirani Sane i fantastični domaćin rezultirali su malim brojem rješenja u igri. Ono što bi bilo najpogubnije raditi u toj situaciji bilo je žuriti i gubiti loptu. A baš je to City napravio. Jednom kad su ušli u mlin Liverpoola, nisu imali nikakve šanse.

Veličanstveni Redsi

Još se jednom pokazalo kako je svaka obrana, izrazito ovisna o pomoći igrača ispred sebe. Kada oni igraju na visokoj razini, ili blizu perfekcije kao sinoć, do jučer ismijavani pojedinci pokazuju se u sasvim novom svjetlu. Salah i Mane su u fazi presinga branili pas od stopera prema krilu i tjerali goste u sredinu terena, gdje bi se začas našli u zamci, a koordinirane linije vrlo brzo bi dodatno smanjili u ionako malen prostor u kojem je City mogao igrati. Hrabrim prepuštanjem Walkera i Manea na čuvanje Robertsonu i Arnoldu, Klopp je omogućio ostatku ekipe da se grupira u sredini terena gdje prostora za loptu nije bilo. Fantastična igra prednjeg trojca bila je vjerojatno i impresivnija u obrani, nego u napadu – kad god bi lopta stigla u Cityjev vezni red, povratnom trkom stvarali su dodatan pritisak na igrača s loptom i onemogućili gostima da vrate loptu u obranu i resetiraju napad kako bi se pravilnije postavili, što je jedna od najbitnijih odrednica pozicijskog nogometa. Preveliki je rizik bio ići s loptom nazad, pa je City pokušavao naprijed, a tamo jednostavno nije bilo opcija. Gubitak lopte stvorio je atmosferu u igri puno pogodniju za domaćina – kaos i frenetični tempo u kojem se redao duel za duelom, gdje je City gubio svaku mogućnost za stabilizacijom stanja na terenu. Kada se na to nadodaju 2, pa i 3 brza gola i psihološki momentum koji ekipe vuče na sasvim suprotne polove psihofizičkog stanja, onda vidimo ono što smo vidjeli  sinoć – apsolutno razbijanje najbolje engleske momčadi.

Faktor X

Iako su utakmicu doveli na svoju frekvenciju prije svega fantastičnom obranom, Liverpool je imao i sjajnu napadačku strategiju. Oxlade-Chamberlain je efektivno postajao 4. napadač što je imalo dvije posljedice. Najprije je natjeralo De Bruynea i Fernandinha da igraju puno bliže obrani, zbog čega nisu mogli pomagati u visokom presingu pa su linije gostiju lagano pucale i Liverpoolova obrana je u kombinaciji s tehnički potkapacitiranom vezom (Henderson, Milner) bez problema iznosila loptu i prenosila je u zadnju trećinu terena. Drugo, njegove kretnje bile su „faktor X“ – konstantnim ulascima između linija, traženjem dubine i rotacijama s ostatkom prednjeg dijela postao je igrač bez direktnog čuvara, apsolutno slobodan. A kad je tako, onda mora doći do preuzimanja. A kada dolazi do preuzimanja, obično se otvori prostor za nekog drugog. Salah i Mane su uz pomoć bekova odlično koristili to što su njihovi čuvari morali pomagati i preuzimati Chamberlaina. S obzirom na njegove igračke kvalitete i navike u igri zbog kojih se i autoru ovih redaka smučilo vidjeti ga u sredini terena, mora se reći kako je dodjeljivanje baš ovakve uloge apsolutna strateška i taktička pobjeda velikog Nijemca na klupi Liverpoola.

Premalo, prekasno

Guardiolino kontroliranje štete u drugom dijelu bilo je vraćanje u 4-3-3 raspored čime su Silva i Gündogan dobili puno više prostora na lopti, što je u kombinaciji vjerojatno i s planom igre domaćina, Liverpool potisnulo prema njihovim vratima. Kasniji ulazak Sterlinga značio je ponovno vraćanje De Bruynea u sredinu terena i pokušaj da se preko krila ugura koji gol koji bi im dao veće šanse pred uzvrat, ali ni u jednom trenutku nisu djelovali kao ekipa koja vjeruje da nije već ispala. Šteta je tek za (vjerojatno neopravdano) poništeni gol, koji bi donio mnogo zanimljiviji uzvrat. Uzmemo li u obzir i da je Salah kod prvog gola bio u minijaturnom zaleđu, postavlja se opravdano pitanje zašto nema VAR tehnologije bar za situacije kada gol zaista i padne u utakmicama s ovakvim ulogom.

Ali bez skakanja pred rudo, ovo je i dalje vjerojatno najotvoreniji dvoboj četvrtfinala što se pitanja prolaska tiče, jer City je već ove sezone pobjeđivao Liverpool rezultatom koji bi mu donio polufinale. Uzvrat nije samo pokušaj čišćenja umrljane perfektne sezone Građana – on je i želja za trijumfom pozicijskog nogometa, koji je opet rasturio u domaćem prvenstvu, dok mu u Europi prijeti još jedno bolno ispadanje.