Pitanje svih pitanja je zašto nam se opet ovo dogodilo? Zašto nam se to svaki put događa? Žao mi je tih momaka jer su stvarno igrali fantastičan nogomet i vjerovao sam da ova generacija može čak i do kraja, no eto, dogodilo nam se ono što se hrvatskom nogometu vječno događa. Međutim, ne bih rekao da je ovo slučajnost. Nije. Jednom možeš ispasti zbog nesreće, možda i dva puta, ali ne možeš svaki put. Četiri puta smo bili u nokaut fazi i sva četiri puta smo ispadali u nekim tragedijama i šokovima. Nažalost, to više nije slučajno, previše puta nam se povijest ponovila i hrvatskom nogometu nužna je jedna kvalitetna, nikako ne paušalna, analiza.

 

Što se tiče same utakmice, bilo bi nepravedno reći da ju mi nismo kontrolirali i da nismo bili bliže pobjedi. Portugal je dobar dio utakmice bio potpuno inferioran i možemo mi sad lamentirati kako je njihov izbornik ispao genije, ali statistika kaže kako oni do gola nisu imali niti jednu jedinu šansu.

 

 

Međutim, baš zato me ovaj poraz toliko boli i ova me utakmica neodoljivo podsjetila na onu s Turskom u Beču. Imamo protivnika na koljenima, dominiramo, ali ne znamo ili nemamo dovoljno hrabrosti tu premoć kapitalizirati i na koncu odlazimo kući sa spoznajom da smo za klasu bolji od suparnika.

 

Protiv Portugala su postojale dvije opcije. Jedna je bila preuzeti rizik, negdje tamo oko 70. minute, kad smo shvatili da dominiramo i da nam Portugal osim iz neke slučajne kontre ne može nikako zaprijetiti, a druga je bila čekati.

 

Čačić je nakon poraza izjavio nešto što meni čak i ima nekog smisla. Rekao je da smo ranije preuzeli taj rizik, možda bi nam se i prije dogodila ta kontra. Na to pitanje nećemo nikad saznati odgovor. No, da je ta opcija postojala - da je Pjaca morao ranije ući, a Mandžukić ranije izaći - svakako jest. 

 

Također, možemo postaviti i pitanje zašto Kramarić nije ušao ranije, obzirom da je riječ o igraču koji bi svojim vrhunskim minijaturama puno toga mogao donijeti u igri na postavljenu portugalsku obranu, koja nije imala nikakve ambicije prema naprijed. Žao mi je i Strinića, koji je odigrao korektnu utakmicu, a na kraju je zbog onoga u 117. minuti ispao pedro. Nije to zaslužio i nije kriv zbog toga, jer je riječ o igraču koji je iza sebe imao sezonu u kojoj nije puno igrao i teško je bilo za očekivati da će moći izdržati dva produžetka. Po meni nije smio biti u igri do kraja. Sve su to detalji o kojima je trebalo možda ranije voditi računa.

 

 

Žao mi je što protiv Portugala nismo igrali kao u prve tri utakmice. Od početka je bilo vidljivo da smo suzdržani i čini mi se da smo u pripremi utakmice više vodili računa o Portugalcima, o strahu od neke njihove kontre, nego što smo bili fokusirani na svoju igru. Kao da smo se prilagođavali njima, umjesto da igramo svoj nogomet. Portugal je bio sasvim bezopasan, lišen pomoći Ronalda, koji je zapravo žrtva portugalskog sustava igre. Za ono što su oni odigrali protiv nas, Ronaldo im nije ni trebao, bio je strano tijelo na terenu. Sredinom nastavka oni su bili na koljenima, nisu bili opasni i mislim da je trebalo preuzeti rizik. Čačić je vjerojatno strahovao od neke kontre, koja nam se na kraju ipak dogodila, i vjerovao je da ćemo kroz stabilnost sustava i na račun individualne kvalitete Perišića, Rakitića i Modrića doći do jedne mat situacije te da ćemo na taj način zaključiti utakmicu. Nažalost, to se nije dogodilo.

 

 

U grupnoj fazi smo igrali fantastično, ali nokaut faza je nešto sasvim drugo. Mentalni pritisak koji tada nastupa strahovit je, jer znaš da nemaš više prava na grešku kao u prvoj rundi. Greška koju smo napravili protiv Čeha vrlo se brzo zaboravila, ova protiv Portugala nažalost postat će dio naše povijesti. Upravo zato, zbog straha od te neke kobne pogreške, dogodio nam se pad u igri i pokazalo se da ono što smo na kraju pokazali protiv Portugala nije bilo dovoljno.

 

 

Kao trener koji je tek na početku svog puta bilo bi smiješno da donosim procjene koji su kriteriji po kojima će netko biti biran za izbornika, tako da nemam namjeru kritizirati izbornika. Štoviše, od trenutka kad je sjeo na klupu, a tada je reprezentacija bila u jednoj delikatnoj situaciji, smatram da je Čačić donio dosta pozitivnog. Ipak, postavlja se pitanje je li možda moglo biti i bolje, što bi nam u konačnici donijelo i bolji rezultat. Kardinalnih pogrešaka nije bilo, Hrvatska na ovom turniru nije igrala loše, dapače, igrala je jako dobro, možda i najbolje u cijelom prvom krugu, no na kraju se ispostavilo da nam je u nokaut fazi nedostajalo nešto da ta priča i dalja traje.

 

U nogometu je jedino sigurno da ništa nije sigurno. Možemo mi sad tvrditi da je Pjaca trebao ranije na krilo, a da je Broz trebao u sredinu. Nećemo pogriješiti ni ako kažemo da je Kalinić trebao ranije u igru, ali tko nam garantira da ne bi primili i ranije gol iz neke kontre. Nijanse su na kraju odlučile.

 

 

Kvalitetnom analizom svakog detalja, ponavljam, ne paušalnim pristupom, trebamo doći do razloga zbog čega opet nismo napravili taj iskorak. Zašto se kasnilo s izmjenama, zbog čega se čuvao rezultat, koji su razlozi zbog kojih se vjerovalo da će takav pristup donijeti rezultat te usporedba naše igre u grupi i u nokaut fazi, pitanja su čije odgovore možemo dobiti tek nakon stručne i dobro odrađene debate.