FOTO: Getty images

RIJEKA je pobjedom nad Velšanima napravila ono što od nje svi očekuju, a sada se upušta u nešto mnogo opasnije. Evo zašto smatram da će i iz tog izazova izaći pobjedonosno.

"Njemačka" ekipa na Balkanu

Jedan igrač Rijeke mi je rekao da oni na treningu rade zapravo uzak repertoar stvari. Ali ih ponavljaju milijun puta, dok ih svaka karika u nizu ne odradi savršeno. Matjaž Kek je više puta govorio kako je kao mlađi bio veliki navijač Hajduka. Zaludila ga je atmosfera na Starom placu. Ako vidimo njegov nogomet, odnosno onaj kakav danas igra Rijeka, nije teško zaključiti da je slovenski stručnjak možda više volio način igre koji je u splitske Bile implementirao veliki Tomislav Ivić, nego što je iskonski obožavao splitski klub. Hajduk je u Ivićevoj eri na Starom placu u sedamdesetima osvojio nekoliko naslova prvaka tada izuzetno jake Jugolige, zaredom je osvojio pet Titovih kupova, a u Europi su ga milimetri uvijek dijelili od jednog velikog kontinentalnog naslova. Hajduk je tada bio europski etabliran klub, a opet, Splićani su bili jako podijeljeni što se tiče Ivića. Zamjerali su mu što je ''ubio'' ''jogu bonito'', što je individualnu kvalitetu pojedinca ugušio stavivši je u službu sustava, zamjerali su mu zapravo što je bio nogometna avangarda. Zamjerali su mu navijači, ali čak i igrači. Slaviša Žungul, u to vrijeme ubojiti Hajdukov napadač, godinama je kasnije pričao da se nikad ne bi dogodili silni St Etiennovi i PSV-ovi da Ivić nije bio toliki ziheraš i da im je pustio da igraju onako kako oni vide igru. Šjor Ivan je i na treninzima ponekad igrače dovodio do ludila. Već prekaljene reprezentativce je tjerao da najbanalnije  vježbe – poput vođenja lopte, šutiranja u zid, primanja i vraćanja nazad – ponavljali su to toliko mnogo puta da bi se oni grozili i od same pomisli na trening. Oni su htjeli slobodu, a on je tražio savršenstvo izvedbe i apsolutni perfekcionizam pa i najgluplje vježbe.

To se apsolutno vidi na ovoj Rijeci – njezina igra je relativno predvidljiva, ali dobro zamišljeni plan igre i kompaktnost čak i u tom slučaju suparnika ostavljaju nemoćnim. U svakom trenutku, ovisno o rasporedu suparnika i položaju lopte, točno se zna za svakog igrača na kojem mjestu se mora pojaviti kako bi igra bila povezana. Rijeka nema praznog hoda.

Junak iz "sjene"

Postoje subjektivni, ali i vrlo objektivni kriteriji i podaci prema kojima je Ristovski najkorisniji igrač lige. Ne postoji igrač u ligi koji na svojoj poziciji daje više onoga što se od njega "ne očekuje" i hitra Rijeka na krilima uglavnom je na njegov pogon. A maknemo li etablirane Gorgona, Gavranovića ili Hebera kao dokazane strijelce i Andrijaševića koji nije tu, vođa ove Rijeke je Filip Bradarić. Možda je pretjerano reći da je kapetan nedovoljno primijećen, ali dojma sam da se premalo priča o tome koliko je napredovao posljednjih sezona. Fantastična defenzivna igra koja nudi stabilnost njegovim partnerima u vezi sve je bolja, ali ono čime oduševljava je i igra na lopti. Inteligentne kretnje za sitna, jednostavna dodavanja koja se često ne vide, ali otvaraju suigraču sjajnu opciju da probije suparnika. Filip Bradarić jedan je od najkompletnijih veznjaka u ligi i izgleda sve bolje i bolje.

Zašto će biti bolja od Dinama

Dinamo je - na stranu "epska" sramoćenja u Ligi prvaka - dugo godina bio naš jedini klub koji je u Europi mogao nekoga pobijediti. Nekad su to bili teški liliputanci, a nekad protivnici sasvim pristojnog europskog kova poput Celtica, Malmoa ili Red Bull Salzburga. Gotovo čitav period svoje dominacije Dinamo je na papiru bio moćnija momčad od ove Rijeke. Imao je više igrača koji rade razliku, više onih za koje ste "znali" da će prije ili kasnije otići u veću ligu za ozbiljan novac. Ali to je samo papir, a dalje od toga najčešće nije ni išlo. Ovu Rijeku nitko neće razbiti, a razlog je vrlo jednostavan – puno su bolje pripremljena momčad od Dinama u svakom pogledu, s mnogo većom mogućnošću adaptacije. Fizički su mnogo spremniji i mogu bolje odgovoriti na puno brži tempo kojim putuje europska lopta, za razliku od Dinamovih sramoćenja protiv Red Bulla ili Černomoreca koji su proizašli prvenstveno iz takvih deficita.

Rijeka je čak i danas, u okršaju s višestruko slabijim suparnikom, čitavih 50+ minuta napadala isključivo preko bokova, s agresivnim utrčavanjima Ristovskog, tamo gdje je mnogo manja opasnost da se lopta izgubi. Pogledate li bilo koji pozicijski napad Rijeke, vidjet ćete i Bradarića i Mišića koji stoje dublje od lopte, pokrivajući svako po jedan kanal sa svake strane gdje bi suparnik mogao udariti kontru. To je utakmicu u tom periodu učinilo prilično dosadnom, ali Rijeka je imala maksimalnu kontrolu situacije, uz već visoku prednost iz prve utakmice. Kek je, puno prije od ostatka svoje konkurencije, shvatio da se u Europi ne može igrati identično kao u HNL-u. Kvaliteta, stil igre i moć suparnika u njoj je nemjerljivo veća, a prostor za grešku nemjerljivo manji. To se vidjelo već prije nekoliko sezona kada su postojali osnovni obrisi ovakve igre, ali s puno više grešaka i manje intenziteta u njoj – Rijeka je i tada bila tvrd orah, bez poraza na Kantridi protiv višestruko kvalitetnijih suparnika. U svim fazama igre, kontrola i kompaktnost prve su dvije imenice – sve ostalo dolazi kao posljedica da se ta dva principa maksimalno poštuju. Neobično je za ove prilike vidjeti igrače poput Vešovića ili Mateija koji u fazi obrane neumjereno pritišću i trče za drugorazrednim suparničkim bekovima. Kek je donio ovoj ekipi nešto što fali ovom podneblju i zato su mu šanse za uspjeh veće jer odudara od svoje okoline.