Kao i u prvom susretu, Matjaž Kek utakmicu je pripremio vrlo dobro. Rijeka je imala jednostavan, ali funkcionalan plan. Izbjegavanjem sredine terena s loptom u nogama, nastojali su se maknuti iz polja u kojem gosti imaju brojčanu nadmoć. To je značilo direktne napade preko bočnih pozicija, gdje bi krilo i bek Rijeke uvijek imali višak ili slobodni prostor u odnosu na suparnika. Sve četiri dobre šanse Rijeke u prvom dijelu izrodile su se baš tako – usko postavljeni gosti morali su svoje bekove gurnuti visoko, da bi Rijeka po osvajanju lopte vrlo lagano iskoristila pomoć iza njihovih leđa.

Stoperi se nisu smjeli odvajati od Gavranovića, veznjaci su bili predaleko i Rijeka je relativno jednostavno iz kontranapada stizala do zadnje trećine terena. U slučajevima kada bi te pozicije bile dobro pokrivene, duga lopta na Gavranovića pa dizanje linija koje bi napale drugu loptu i agresijom osvojili loptu bliže suparničkom golu bila je najčešće rješenje. Igrači su u prvom dijelu utakmice  loše kontrolirali loptu – Rijeka je direktnom igrom često riskirala pogrešne pasove, a Salzburg koji je nastojao primaknuti loptu suparničkom golu strpljivijom igrom nije mogao probiti domaćina. Vrhunska ispomoć u obrani i dijagonalna pokrivanja suigrača omogućavala su Rijeci u svakoj prilici agresivni napad na igrača koji prima loptu, a nerijetko i dupliranje. Austrijanci nisu mogli povezati redove, bekovi bi ostajali izolirani od igre, što je omogućilo riječkim bekovima da zbiju zadnju liniju, bolje zaštite stopere i omoguće im izlazak na loptu s manje rizika. Rijeka je bila u dobrom ritmu i premda nije razbijala suparnika, činilo se kako se samo čeka ta jedna kontra i gol. A onda smo u drugom dijelu vidjeli nešto sasvim drugo.

 

 

Iako se očekivalo da će domaćin po inerciji pasti i braniti prednost, to se dogodilo prerano. Kek i Rijeka imaju dugu povijest gubljenja (bodova) u jakim utakmicama zbog preranog povlačenja – što je posljedica zamisli trenera, uvođenja zamjena ili reakcije ekipe na terenu. Slično se dogodilo u prvoj utakmici, samo je na Rujevici Salzburg puno spremniji dočekao priliku, a to je trajalo barem 45 minuta. Direktne lopte prema prednjem dijelu ekipe ostavljale su sve veći jaz između prednjeg i zadnjeg dijela Rijeke, a kada bi gosti osvojili loptu, puno lakše bi ju kontrolirala usko postavljena trojka u sredini. Nekoordinirani Rijekin pritisak rezultirao bi velikom rupom između linija koje je koristio Minamino koji je s te pozicije mogao vrlo lako dati pas za šansu Salzburga. Igrači Rijeke često su tumarali po terenu, srednji dvojac sve se više trošio bez rezultata i ono što je krenulo kao strateška greška, uskoro je preraslo u paniku. Srećom za Rijekine navijače, gosti nisu zabili ono što su trebali. Zapravo, jednom jesu. Ali sudac Hüseyin Göçek gostima je poništio jedan od najčišćih golova koje ćete vidjeti ove sezone.

 

 

 

Bez obzira na prilično slab dojam u 70 od ukupno 180 minuta, Rijeka je u dvoboju sa Salzburgom pokazala kako je za dvije klase organiziranija te taktički i fizički najspremnija ekipa u široj regiji. Agresivna i kompaktna igra u obrani i jednostavni mehanizam kojima se igra protiv presinga suparnika preduvjet su za ozbiljan nogomet, a Rijeka je zasad jedini hrvatski klub koji je to pokazao u kontinuitetu. Prolazak uz veliku dozu sreće nešto je što se događa i Real Madridu i Barceloni, pa je to "porez na igru“, a ne znak velikih problema.

 

APOEL, Celtic, Olympiakos, Kopenhagen i Maribor. Pet potencijalnih suparnika i više su nego prolazan ždrijeb. Tek Olympiakos odudara kvalitetom, ali Grci su odigrali dva slaba dvoboja s Partizanom. Unatoč uvjerljivoj prednosti iz Beograda, srpski prvak mogao je pobijediti sinoć u Ateni. Od ostalih suparnika, nijedan nije favorit protiv hrvatskog prvaka. Kopenhagen je do zadnjih minuta "visio“ protiv Vardara, APOEL je tek u produžecima izbacio rumunjski Viitorul, Celtic je s ukupnih 1:0 bio bolji od Rosenborga, dok je Maribor s manje muke izbacio slabašni islandski Hafnarfjordur. Nijedan klub zapravo nije jači od Austrijanaca. Ali preduvjet za to je da gledamo Rijeku iz prvih, a ne iz drugih poluvremena u proteklim utakmicama. Rijeci će utakmica protiv idućeg europskog suparnika biti deseta u sezoni. Devet utakmica dovoljno je vremena da se ekipa dovede na optimalnu fizičku spremu, što je temelj njihove igre. Ako se intenzitet igre protegne s jednog poluvremena na 60 ili 65 minuta, Rijeka ima velike šanse za ulazak u grupnu fazu najelitnijeg svjetskog natjecanja.

 

 

Kekov najveći problem je kako će nadoknaditi Andrijaševića. Pogledate li snimke svih Rijekinih šansi u Europi, teško ćete naći ijednu, a da vam pritom ne padne na pamet koliko je vrijedio Andrijašević. Ulaske iz drugog plana dok je obrana zaokupljena Gorgonom i Gavranovićem Rijeka više nema, pa je i njihova igra u završnici napada predvidljivija. S obzirom na to da se radi o izrazito rijetkom profilu igrača, ne može se zamijeniti jednim igračem, nego se mora raditi na tome da se Rijekini napadi produže dok veći broj igrača ne dođe naprijed. Rijeka ne lovi samo zaradu u iznosu od jednog i pol proračuna, nego i titulu najboljeg hrvatskog kluba u Europi.