MARIO TIČINOVIĆ talent je kakav se rađa jednom u četvrt stoljeća. Rijetko se tko može sjetiti  nogometaša koji je s nepunih 17 godina igrao tako zrelo, kvalitetno i "ubojito".

Najlakše je posegnuti za usporedbama, ali to ćemo zasad izostaviti. Na njemu je da radi, a ne da sanjari o svjetlima reflektora "kazališta snova" i svemu atraktivnom što ide uz to. Kako se kaže, bez rada talent propada, a toga smo se bar u Splitu nagledali....

Mario, reci nam ukratko kako je izgledao tvoj nogometni put?

"Nogomet sam počeo igrati s pet godina i odmah sam bio vrlo dobar. Brzo su me u Sinju primijetili i tamo sam bio među najboljima. Onda su me sa 12 godina pozvali u Hajduk pa smo ja i majka došli živjeti u Split, dok je ostatak obitelji ostao u Sinju. Tri godine sam igrao u mlađim kategorijama Hajduka da bi me onda sa 16 godina Jarni priključio prvoj momčadi", rekao je za Index Mario Tičinović.

Kako si se osjećao kad si prije četiri godine morao napustiti rodnu grudu, ostaviti obitelj i doći u Split?

"Ma bilo je vrlo teško. Nedostajala mi je obitelj, a i kad sam tek došao nikoga nisam znao, gotovo da se ni s kim nisam imao družiti i to mi je teško padalo. No, sada je sve sjelo na svoje mjesto i sretan sam zbog toga", ističe Tičinović.

Prije godinu dana još si dobacivao lopte s tartan staze, a sada igraš u prvoj momčadi. Jesi li sanjao da će se sve tako brzo odigrati?

"Iskreno nisam sanjao, ma tko je to mogao onda reći. Moram priznati da sam priželjkivao da jednog dana zaigram u hajdukom dresu, ali kad su me pozvali ostao sam šokiran, nisam mogao vjerovati", spremno će Tičinović.

Je li ti čudno što si već tako mlad dobio priliku igrati u prvom sastavu i što si nominalno ispred nekih mnogo iskusnijih i starijih igrača?

"Na početku je bilo malo, ali to sada sve pomalo nestaje. Znate kako se kaže, danas svi igraju nogomet neovisno o godinama, visini ili težini", uz osmijeh će Tić.

Nekolicina splitskih nogometnih kroničara prozvala te najkompletnijim igračem Hajduka. Kako se osjećaš zbog toga? Naime, uz kvalitetnu fazu obrane i napada, zavidnu brzinu i tehniku igraš i s obje noge.

"Vrlo sam sretan zbog toga, a što se tiče ovoga što igram s obje noge ne možete ni zamisliti koliko mi to pomaže u igri. Od najmlađih dana pokušavao sam šutirati s obje noge tako da danas vrlo dobro igram lijevom nogom premda sam dešnjak. Sve to omogućava mi da čak jedanaesterce, ali i slobodne udarce izvodim desnom, odnosno lijevom nogom. Ako je slobodnjak s lijeva puca lijevom, ako je s desna pucam desnom", ističe Mario.

Za Hajduk si odigrao već sedam utakmica i postigao jedan gol, postavši tako najmlađi strijelac kluba u europskim natjecanjima u povijesti. Je li početna trema o kojoj si donedavno često govorio prošla?

"Da, odigrao sam već sedam utakmica i vrlo sam sretan tom činjenicom. Nakon tog gola Birkirkari nisam mogao zaspati cijelu noć...Sada je ipak sve pod kontrolom. Trema nije još sasvim iščezla, ali sve se bolje osjećam i shvaćam kako ona malo po malo nestaje", rekao je mladi sinjski as.

Trener Vučević hvali te na sva usta, međutim, ipak prije nekoliko dana konstatirao je da si na pripreme došao u vrlo lošem fizičkom stanju. Što je razlog tome?

"Što ja znam", zacrvenio se Mario i procijedio: "Bio sam nekako umoran. Treneru Vučeviću svakako moram zahvaliti na lijepim riječima i prilici koju mi je dao."

Tko ti je nogometni uzor u svijetu, a tko u Hajdukovoj svlačionici?

"Moram priznati da nemam baš nekakvog uzora, ali vam mogu reći da mi je najdraži igrač Cristiano Ronaldo. Što se tiče Hajduka, tu ipak najviše učim od kapetana Srđana Andrića."

Mario, za kraj nam još malo prokomentiraj večerašnji susret s Deportivom.

"Bit će vrlo teško. Oni će dati sve od sebe i bit će još bolji nego u prvoj utakmici, stoga moramo i mi dati svoj maksimum kako bi uz veliku podršku publike prošli dalje", za kraj će Tičinović.

Iz Splita: Vedran Buble
Foto: Veljko Grbeša