Tihi ubojica
NOGOMET vjerojatno nije vidio čovjeka s više rekorda, a manje individualnih priznanja od Sergija Aguera. Proteklog vikenda hat-trickom u pobjedi Manchester Cityja nad Astonom Villom (6:1) stigao je do 177 golova u Premiershipu, što ga čini najboljim stranim strijelcem u povijesti ovog natjecanja, ali ostaje dojam da je takav učinak morao donijeti puno više nagrada namijenjenih samo njemu.
Aguero je kao najbolji strani strijelac u povijesti Premiershipa prestigao Thierryja Henryja koji je imao postignutih 175 golova. Ispred njega su ostala samo tri Engleza: Andy Cole (187), Wayne Rooney (208) i Alan Shearer (260). Hat-trick protiv Ville bio mu je 12. u Premiershipu, što je također novi rekord, a na toj je listi prestigao Shearera.
Cityjeva legenda
"Nakon ovog želim ni dalje postizati golove, ali najvažnije je da momčad pobjeđuje. Sretan sam zbog srušenih rekorda. Uvijek je lijepo dobivati nagrade. Želim zahvaliti svim suigračima koji su mi pomogli da postižem golove tijekom svih ovih godina. Svjestan sam da nije lako postići 12 hat-trickova u Premiershipu jer se radi o teškoj ligi. Ponosan sam na to i vrlo sretan", kazao je Aguero nakon velikog uspjeha.
Aguero igra svoju devetu sezonu u Cityju s kojim je osvojio četiri naslova prvaka Engleske. On je u odnosu na ostale suigrače, uz Davida Silvu, igrač s najduljim stažom u ovom klubu i nakon svih uspjeha koje je ostvario, definitivno je postao legenda Građana s kojima ima ugovor do ljeta 2021. godine. Nakon toga se planira vratiti u svoj Independiente kako bi se tamo oprostio od nogometa.
No priča o Agueru ne može se svesti samo na golove i priznanja. Njegov put do zvijezda nudi puno više od rekorda i brojki koje je uspio ostvariti kao igrač Manchester Cityja.
Njegovi roditelji bili su vrlo mladi kada su dobili prvo dijete. Leonel Del Castillo je imao 19, a majka Adriana samo 17 godina kada je rođena Kunova starija sestra Jessica. Mladi se par uskoro preselio iz Tucumána u više od 1300 kilometara udaljeni Buenos Aires. Obitelj se smjestila u jednu od pokrajina glavnog argentinskog grada gdje se suočila s novim izazovima. Napravili su malu kuću blizu rijeke Las Viboras, a u kakvim su uvjetima živjeli najbolje pokazuju Adrianini i Jessicini stalni izleti s kantama do rijeke jer u kući nije bilo vode.
Kad je 1988. godine Adriana čekala novu bebu - Sergija - u tom mjestu izbile su velike poplave u kojima su 24 osobe izgubilo život, a 57.000 ljudi moralo se iseliti iz svojih domova. Tako je Aguerova obitelj dva tjedna provela spavajući na podu jedne škole.
U svemu tome Adriana je imala ozbiljne probleme dok je čuvala trudnoću s malim Sergiom, a sve je bilo otežano time što je bolnica bila udaljena čak tri sata od njihovog doma. Ipak, Leonel i Adriana su uspjeli sve istrpjeti. Relativno brzo su shvatili da je njihovo drugo dijete posebno i da pred sobom ima veliku budućnost.
Tereni na kojima se bruse dijamanti
Živjeli su blizu "portera", tako zovu malonogometne blatnjave terene po Argentini. Na takvim terenima Sergio je neprestano igrao nogomet još od svoje pete godine. Tamo je brusio nevjerojatni nogometni talent, a nije on jedina argentinska zvijezda koja je prva svoja iskustva s loptom imala baš na takvim terenima. To je, na neki način, dio argentinske nogometne kulture čiji se najveći eksponati rađaju upravo u takvim uvjetima.
"Kada igraš na tim terenima, moraš brzo razmišljati - koga možeš driblati, a koga ne. Znaš tko igra prljavo, a tko ne. Tako počneš shvaćati što možeš raditi na terenu, a što ne možeš raditi", prepričavao je Aguero.
Ovakva iskustva imao je i Leo Messi, najbolji nogometaš svijeta i ponajbolji Aguerov prijatelj.
"Kada si dijete, ne razmišljaš o tome. Rasteš igrajući na takav način i to ti je svakodnevica, ali kada dođeš na pravi teren, onda imaš prednost", kazao je Messi.
Maleni Kun koji je nadimak dobio zbog zaluđenosti japanskim crtićem čiji se junak zvao Kum-Kum, od početka je privlačio pažnju. Momčadi bi ostajale nakon svojih utakmica promatrati njegove majstorije. Već tada se govorilo da će jednog dana zaigrati za reprezentaciju. Bilo je primjetno da ima neobično snažne noge i po tome se razlikovao od ostale djece. Od početka je koristio obje noge prilikom šutiranja i pokazivao veliku razinu nogometne inteligencije.
U Independiente je stigao kada je imao osam ili devet godina. Tada se prvi put susreo s discipliniranim radom, ali on nije bio nepoznato lice u takvom klubu. O njemu se pričalo i omladinci u klubu su željeli vidjeti Kuna na djelu. Tijekom jednog od prvih treninga postigao je šest golova i odmah mnoge impresionirao.
"Možda nosi pelene"
Imao je 15 godina, mjesec i tri dana kada je 5. srpnja 2003. godine zaigrao za prvu momčad i time oborio rekord argentinskog nogometa kao najmlađi debitant u povijesti. Aguerov suigrač iz omladinskog pogona Pepe tada je sakupljao lopte i upravo je on dobio zadatak da svog kolegu pozove sa zagrijavanja i kaže mu da ga trener želi uvesti u igru.
"Možda nosi pelene. Ima lice kao beba, ali noge mu ne izgledaju kao u bebe", govorili su komentatori prenoseći okršaj Independientea i San Lorenza kada je Kun debitirao za prvu momčad.
Kao i mnogi, ni Aguero nije imao lagan put nakon debija. Na novi nastup u prvoj momčadi morao je čekati čak sedam mjeseci. Tek tada je počeo dobivati sve više šansi, a 2005. godine krenuo je njegov najveći uspon.
Tada je zahvaljujući sve boljim igrama za Independiente zaigrao za U20 selekciju Argentine. Imao je samo 17 godina i nakon godinu dana starijeg Messija bio je najmlađi član te momčadi s kojom je 2005. godine osvojio naslov svjetskog prvaka u Nizozemskoj.
Na tom prvenstvu i počelo je veliko prijateljstvo između Aguera i Messija koji su u Nizozemskoj dijelili sobu i svojim igrama vodili suigrače do zlatne medalje. Messi je tako godinama kasnije postao kum Aguerovom sinu Benjaminu kojeg je dobio u četverogodišnjem braku s najmlađom kćerkom Diega Maradone, Gianninom. Prije nekih godinu dana počeo je golove proslavljati simbolom koji je na prvu mnoge podsjećao na sotonističke rogove, ali zapravo se radi o poruci sinu Benu na znakovnom jeziku - "volim te".
Prijateljstvo Messija i Aguera još više je ojačalo nakon tragedije u kojoj je poginuo Emiliano Molina, jedan od Aguerovih najboljih prijatelja. Molina je poginuo u prometnoj nesreći dok je Aguero bio na prvenstvu u Nizozemskoj, a baš mu je Messi prenio tužnu vijest. Kasnije su i Aguero i Messi nosili majice s posvetom za Molinu, što je Aguero činio i tijekom svojih posljednjih mjeseci igranja za Independiente, posebno u okršajima protiv velikog rivala Racing Cluba.
"Utakmica protiv Racinga mnogo mi je značila jer Emiliano i ja smo uvijek željeli pobijediti Racing. Bio sam izuzetno fokusiran prije mog prvog susreta protiv njih", kazao je Aguero.
Predator koji vidi samo gol
U tom prvom okršaju protiv Racinga, u kojem je Independiente slavio 4:0, Aguero je postigao jedan od najljepših pogodaka u povijesti derbija između ta dva kluba. Uzeo je loptu na svojoj polovici, oslobodio se jednog čuvara, a onda po ulasku u kazneni prostor s nekoliko "lažnjaka" izbacio još jednog protivnika i smjestio loptu u gol.
Takve predstave bile su znak da je vrijeme za odlazak u Europu, a Aguerova iduća stanica postao je Atletico Madrid koji ga je u svibnju 2006. godine platio oko 20 milijuna eura. Od tog trenutka, Aguerova karijera samo je rasla. Bila mu je potrebna jedna sezona - u prvoj sezoni za Atletico postigao je samo sedam golova u 42 nastupa - da se navikne, a onda je njegov predatorski instinkt došao do izražaja.
Naime, kada je kao tinejdžer igrao za Independiente, imao je prigodu raditi s legendarnim argentinskim trenerom Césarom Menottijem koji je Argentinu vodio do naslova svjetskog prvaka 1978. godine. Menotti je u Agueru vidio rođenog golgetera, predatora koji na terenu ima samo jedan cilj, a to je postići gol. Prema tome ga je usmjeravao. On je i javnosti i Agueru govorio da u njemu vidi nekada sjajnog brazilskog nogometaša Romarija.
"Stalno mi je govorio da budem kao Romario. Kada si u šesnaestercu, moraš zabiti. Nije bitno kako, samo smjesti loptu u gol. Čak i ako se radi samo o dodiru nožnog prsta, nije važno, samo to uradi", prisjećao se Aguero.
Takva usporedba nije dočekana s oduševljenjem jer Aguero nije imao hvale vrijedan golgeterski učinak, ali Menotti je vidio ono što drugi nisu. Aguero je s vremenom zaista postao poput Romarija.
"Ne oprašta vam. On je ubojica"
"Kritizirali su me kada Aguero ne bi postizao golove, ali na kraju postao je Romario. On je na vrhuncu kada se nalazi u šesnaestercu. Ne oprašta vam. On je ubojica. Tada sam rekao pomoćnicima da imamo najbolju 'devetku' i da on više neće provoditi vrijeme izvan terena, da nema diskusije, jer je najbolji", rekao je Menotti.
Aguerov učinak u Atletico Madridu i Cityju najbolje pokazuje koliko je Menotti bio u pravu. Nakon prve sezone u Atleticu, Sergio je u preostalih 12 punih europskih sezona samo jednom ostao ispod brojke od 20 golova u jednoj sezoni (u sezoni 2009/10. postigao je 19, a u sezoni 2012/13. ukupno 17 golova), dok je pet puta postizao minimalno po 30 golova u sezoni. S dva gola u subotnjem remiju protiv Crystal Palacea (2:2) u ovoj sezoni već ima 20 golova za City.
Tako dolazimo do drugog dijela priče o Agueru, onog dijela koji se tiče samo brojki i priznanja.
Uz Alana Shearera Kun je jedini igrač u povijesti Premiershipa koji je u šest različitih sezona postizao minimalno po 20 golova, a uz Thierryja Henryja jedini koji je tu kvotu premašio pet sezona u nizu. Na sve to, dodao je i rekordan broj postignutih hat-trickova (12) u povijesti Premiershipa.
Aguero je svojih 179 ligaških golova postigao u 256 nastupa, što je u prosjeku 19,9 golova po sezoni. S obzirom na to da je do kraja ove sezone, njegove devete u Premiershipu, ostalo još 15 kola, sigurno će imati prosjek veći od 20 golova po sezoni u najjačoj ligi svijeta.
Od ljeta 2011. godine kada je stigao u City, u vrhu napada konkurenciju su mu činili Carlos Tevez, Edin Džeko, Mario Balotelli, Alvaro Negredo, Wilfried Bony, sada ju čini Gabriel Jesus, ali nitko mu nije uspio uzeti mjesto prvog napadača.
Ovo su doista fascinantne brojke i podaci koje Argentinca svrstavaju u sami vrh najboljih napadača koje je Premiership ikada vidio.
Sjajne brojke, ali malo individualnih priznanja
Međutim, Aguero nikada nije izabran za najboljeg igrača Premiershipa niti je bio u najužem krugu favorita. Jednom je bio najbolji strijelac prvenstva i dva puta je izabran u najbolju momčad Premiershipa, što i nije tako velika stvar kada se zna da iza sebe ima punih osam sezona u ovoj ligi, a da je, primjerice Harry Kane, ne računajući ovu sezonu, u šest sezona čak četiri puta bio član najbolje postave prvenstva te da je dva puta bio najbolji strijelac. Luisu Suarezu su bile dovoljne tri i pol sezone u Premiershipu da ga dvaput uvrste u najbolju momčad sezone i da jednom bude najbolji strijelac.
O bilo kakvim priznanjima koja dodjeljuju UEFA i FIFA ne možemo ni govoriti kada je Aguero u pitanju. Jedino je 2007. godine bio proglašen najboljim mladim igračem svijeta prema FIFA-inom izboru. U najbolje postave ovih organizacija nikada nije uvršten niti je bio blizu toga.
Glavni razlozi za to su činjenice da je Aguero rijetko bio glavni igrač Cityja u bilo kojoj sezoni, da na međunarodnoj sceni ni sa Cityjem niti s Argentinom nije napravio velik uspjeh te naravno, da ima peh što igra u eri dvojice ponajboljih nogometaša svih vremena, Lea Messija i Cristiana Ronalda.
U sezoni 2011/12., kada je svojim golom protiv QPR-a (3:2) u jednoj od najluđih nogometnih završnica svih vremena Cityju donio titulu prvaka Engleske, Premiership je nagradu najboljeg igrača prvenstva uručio Vincentu Kompanyju, dok je PFA (Savez profesionalnih nogometaša engleskog nogometa) izabrao Robina van Persieja. Dvije godine kasnije, kada je City ponovno bio prvak, dominirao je Yaya Toure koji je kao veznjak postigao čak 20 golova.
U Ligi prvaka zabio je naizgled impresivnih 39 golova u 71 nastupu za City i Atletico Madrid, ali samo devet ih je stiglo u nokaut fazama. To dovoljno govori o učinku u velikim utakmicama. Ionako, City je samo jednom stigao do polufinala u Ligi prvaka, što je premalo da bi se istaknuo bilo koji pojedinac.
Za Argentinu je zabilježio 97 nastupa i postigao 42 pogotka, što je također veliki pothvat, ali ni on nije popraćen značajnim uspjehom, ovaj put ne samo individualnim, nego i kolektivnim. Gaučosi na velikim natjecanjima ili gube finala ili ispadaju prije nego što se to od njih očekuje. U svemu tome Aguero ne igra bitnu ulogu. U 12 nastupa na svjetskim prvenstvima ima skromna dva gola, dok je u 20 susreta na Copa Americi postigao devet golova, ali čak sedam u grupnim fazama.
Ipak, svi nabrojani podaci nikako ne umanjuju sve ono što je Aguero učinio, već se samo jasnije vidi kako je doista fascinantno da netko ima brojke poput Argentinca, a da one nisu popraćene s puno više individualnih priznanja.
Brojevi koje Aguero bilježi kazuju da on ima ogroman doprinos u momčadima za koje nastupa, ali do glavne uloge na pozornici još nije uspio doći. Bio je i ostao "tihi ubojica", što ne znači da u skorijoj budućnosti neće uskočiti u glavnu ulogu i konačno dobiti neko vrijedno individualno priznanje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati