BILO DA se prekršaj dogodio na rubu kaznenog prostora, 25 metara od gola ili 35 metara od gola, jedno je bilo sigurno. Kada bi loptu namjestio Juninho Pernambucano, šanse da će ona završiti u mreži bile su poprilično visoke. Veće nego da je do nje došao ijedan drugi nogometaš.

Legendarni Brazilac je u svojoj karijeri zabio 198 golova, od čega 77 iz slobodnog udarca. Neprikosnoveni je kralj slobodnjaka, a bilo je sezona u Lyonu u kojima mu se uspješnost udaraca vrtjela oko 50% te je imao i period kad je od ukupno 100 golova njih 44 zabio upravo tako.

Preciznost mu je s godinama padala, a u konačnici karijeru nije završio kao najprecizniji izvođač slobodnih udaraca. U katarskoj Al Gharafi te u New York Red Bullsima su gledatelji željeli pošto-poto vidjeti Juninhov udarac, no Brazilac u svojim srednjim tridesetima više nije jednako dobro gađao kao nekad u Lyonu.

Samo jedan prilazi blizu

Lionel Messi, Andrea Pirlo i Miralem Pjanić su nakon Juninhove ere u Lyonu bili igrači s najboljim omjerom udaraca i preciznosti, dok se u moderno doba ističe samo jedan igrač, i to s brojkama kakve nemaju ni neki bivši legendarni izvođači, a radi se o Jamesu Ward-Prowseu.

Međutim, u zadnje dvije sezone se čak i James Ward-Prowse zaustavio te nije zabio nijedan gol iz slobodnog udarca. Samo mu jedan nedostaje da se izjednači s Davidom Beckhamom na vječnoj listi najboljih strijelaca takvih golova.

Njegova regresija dogodila se upravo u sezonama u kojima se u Europi zabilo najmanje golova ikad iz slobodnih udaraca te je tako i označila izumiranje ove vještine. Trent Alexander-Arnold, Omar Marmoush, Vincenzo Grifo i Reece James tek su neki od igrača koji su više puta pokazivali da su sposobni zabiti iz takve šanse, a jednako ili približno kvalitetne može se naći još diljem Europe.

Tehnologija, suđenje i taktika guraju slobodnjake prema izumiranju

Stoga se razlog za ovaj trend ipak neće pronaći u tezi da danas više nema tehnički potkovanih igrača kao prije 20 godina koji će zabiti slobodni udarac, već negdje drugdje. Konkretno, u tehnologiji, suđenju i taktici.

Najveći pad u broju postignutih golova iz slobodnih udaraca, ali i u broju udaraca na gol iz takvih situacija, bilježi se u sezoni 2014./15., dvije godine nakon što je nogometna javnost postala upoznata s metrikom očekivanih golova, odnosno xG-om.

Nakon što su prošle dvije godine testiranja spomenute metrike u najvećim klubovima Europe, ti su klubovi počeli zapošljavati sve više djelatnika u sektoru analize podataka. Uzrečica da nogomet nije matematika polako je nestajala, barem što se razmišljanja u stručnim stožerima tiče, te su se oni okrenuli optimiziranju slobodnih udaraca.

Klubovi bez dokazano elitnog izvođača sve su rjeđe počeli davati svojim najboljim igračima da pucaju po golu, a situacije u kojima stoper dolazi opaliti loptu, kao primjerice nekoć Alex, gotovo su prestale postojati. Iako bi se i dalje dogodio poneki spektakularni gol, kao primjerice onaj Davida Luiza protiv Kolumbije baš 2014. na Svjetskom prvenstvu, bilo je jasno da trend opada.

Dizajn lopti i VAR također igraju ulogu

Pod tehnološkim razlogom za manjak golova iz slobodnih udaraca se uz analitiku može kriviti i dizajn lopti. Testiranja rađena tih godina na Nikeovim Ordem loptama pokazala su da će one puno teže promijeniti smjer u letu nakon udarca te da je potrebno više finese u udarcu kako bi se lopta dobro zavrnula.

Drugi najveći pad koji se dogodio u broju postignutih slobodnih udaraca podudara se s uvođenjem VAR-a u najbolje europske lige. Ako usporedimo u tim ligama period u kojem postoji VAR sa sezonom 10 godina prije njegovog uvođenja, vidi se ogroman pad u broju slobodnih udaraca u posljednjoj trećini.

U francuskoj Ligue 1 oko 52% je manje udaraca upućeno iz takvih situacija nego onda, u Serie A 50%, dok je nešto slabiji pad, ali generalno gledano i dalje ozbiljan, zabilježen u Bundesligi, La Ligi i Premiershipu, s 45%, 44% i 35%. Ako bismo iz te računice kod Engleza izuzeli Ward-Prowsea, brojka bi bila slična njemačkoj i španjolskoj.

Iako VAR neće gledati običan prekršaj, suci svejedno nisu toliko laki na zviždaljci kao što su bili jer znaju da u slučaju ozbiljnog prekršaja ipak imaju tu privilegiju da isprave odluku. U Engleskoj, primjerice, momčad koja radi najviše prekršaja po utakmici, Bournemouth, ima čak 15 prekršaja po utakmici manje nego što je bio prosjek prije 20 godina.

Tu, doduše, nisu krivi samo suci i VAR već i globalna nogometna filozofija. Taktike presinga ili pak niskih blokova dovele su do toga da su klubovi vrlo rijetko u situaciji gdje moraju raditi prekršaj na rubu kaznenog prostora ili općenito u svojoj trećini terena. Kada do prekršaja i dođe, onda na to treba još dodati i postavljanje čovjeka koji leži iza živog zida kao dodatnu zaštitu, koji je pored fizičke i psihička barijera.

Kombinacija tih brojnih faktora dovela je do toga da je umjetnost slobodnih udaraca postala ugrožena vrsta u nogometu. Čarobnjaka s loptom će se uvijek pronaći te će se njihovi udarci vrtjeti u sažecima, no, ako se nešto u nogometu značajno ne promijeni, oni će biti uistinu raritet. Brojke Juninha više nikada nećemo vidjeti, no problem je što možda nećemo vidjeti ni one Ward-Prowsea.