Foto: Darko Tomas/Cropix

Komentar Denisa Kuljiša o pokušaju pljačke Sanaderove kuće, objavljen u mariborskom listu "Večer", uz dozvolu autora, prenosimo u cijelosti.

NEKI totalni naivac pokušao je provaliti u Sanaderovu vilu! Po tome koliko je to glupa, nerealna zamisao, zaključujemo da je nepoznati počinitelj Hrvat, jedan od onih koji nisu ništa shvatili o "aferi Sanader". Neostvareni lupež došao je, dakle, na vrata ekspremijerove kuće u Kozarčevoj ulici 21, mrdao po kvaki i ubrzo zaključio da neće biti ništa od njegova dobro promišljenog plana da samo tako, na buf, uđe u Sanaderovo obitavalište i odande iznese svakojaka blaga. Pristup "Sezame, otvori se" nije upalio pa se, osujećen, udaljio vjerojatno smišljajući kako da se kroz podrumski prozor uvuče u Narodnu banku na zagrebačkom Trgu burze i ondje pokrade zlatne poluge kojih tamo uopće nema.

Dok je hrvatski Arsene Lupin pokušavao provaliti kod Sanaderovih, snimalo ga je mnoštvo video-kamera koje se nalaze na vili, kao i na krovovima okolnih kuća koje uglavnom nastavaju Sanaderovi bivši najbliži suradnici. Zaista, ovaj teški kriminalni slučaj upućuje na misao koju je davno iznijela prva hrvatska kriminalistička reporterka, pokojna Maja Miles. Napisala je: "Predumišljaj u tipičnom domaćem zločinu traje koliko je potrebno da se ode na štagalj po sjekiru". To je istodobno odgovor našem nezaboravnom režiseru Zvonimiru Berkoviću kojega je progonilo pitanje: "Zašto u nas nema kriminalističkih romana i filmova?"

Kao prvo, lopovima na znanje - u Sanaderovoj kući u Kozarčevoj nema ničega

Kako bi se ubuduće izbjegli slični nesporazumi, odlučili smo sastaviti ovo uputstvo za sve one koji se žele domoći ilegalno stečenih posesija uhićenog predsjednika vlade. Nema smisla da lupaju na zatvorena vrata i pretražuju ondje gdje ničega nema - ako se misle domoći piratskog blaga, moraju se pobliže uputiti u misterij tranzicijske pljačke provedene u blaženo doba konjunkture i beskonačnog zaduživanja hadezeovske vlade kojom je upravljalo više neobično vještih predatora.

Kao prvo, lopovima na znanje - u Sanaderovoj kući u Kozarčevoj nema ničega. Slike koje su on i njegova gospođa onamo dovlačili, razni Bukovci i slične stvari, koje je Ivo grozničavo nabavljao preko nekoliko gradskih galerista pa su mu izmakle jedino one koje je prvi ugrabio Nadan Vidošević, vječiti predsjednik Hrvatske gospodarske komore i njegov splitski blizanac, koji je u tranzicijskoj nomenklaturi isprva držao sličnu poziciju, samo što ju je stekao zauzimanjem nekih starih udbaških kadrova, dok su samoga Sanadera prvenstveno podržavali klerkalci, te je slike iz vile davno odnijela policija.

Dragi lopovi, USKOK je u svakom slučaju bio brži od vas!

Blago, dakle, nije u kući, nego je oteto blago kuća sama. U njoj su nekoć bila četiri stana. Dr. Ivo sebi je kupio jedan dok je još radio u ministarstvu vanjskih poslova i istakao se važnom zaslugom za stvar tuđmanizma: doveo je u Zagreb zemaljskog poglavara Koruške (Landeshauptmann-FPO) Joerga Haidera. Ovaj je pak u Hrvatsku doveo g. Wolfganga Kulterera, direktora koruške županijske štedne ustanove Hypo Alpe Adria, tada još beznačajne kvazibančice u bankrotu, koju je od propasti spasio gracerski GRAWE kreditom od smiješnih deset milijuna eura! Jest HAA tada bio beznačajan, ali je Hrvatska bila još beznačajnija, nepriznata i bez mogućnosti da uzajmljuje lovu. Kad joj je Hypo otvorio kredit, Tuđman je (na zagovor svojih "stručnjaka", on se sam ni najmanje nije razumio u pare) odredio da hrvatske poslovne banke plasiraju u inozemstvo 40% svoje aktive kao rezervni fond. Tako se u južnoj Austriji odjednom našlo (po nekim procjenama) oko 7 milijardi tadašnjih njemačkih maraka, ali naših, dakle i tri pol milijarde eura. Ostalo je povijest. Malo čudo možda se istodobno dogodilo i na Sanaderovoj štednoj knjižici - dugo su ga po novinama optuživali da je tada inkasirao oko 800.000 maraka isplaćenih preko računa hercegovačkog tajkuna Miroslava Kutle (to je zaprisegnula Kutlina blagajnica u statusu zaštićenog svjedoka). Začudo, optužba u tom predmetu nije nikad podignuta. Zašto? Preduga je to priče i u njoj bi bile same konstrukcije i hipoteze… U svakom slučaju, u približno istom času, krenulo je i ocu Mirjane Sanader rođene Šarić, Ivine supruge. Starina Šarić (također Ivo, tko bi sad tu smišljao kakva druga imena) bio je skroman penzioner, polukvalificirani radnik splitskog škvera, ali je sad odjednom odnekud izvukao 240.000 maraka pa kupio još jedan stan u vili, koji je upisan na njegovu kći. Onda je iz umirovljeničkog buđelara iskopao još stotinjak tisuća maraka i kupio i treći stan. Susretljiva gradska uprava potom je iz posljednjega, podrumskog, stanarku izmjestila u veći čim se požalila da je guši vlaga, a cijela je kuća stoga iz temelja luksuzno renovirana na račun gradskog proračuna. Kad je poslije Sanaderova uhićenja državni odvjetnik Bajić pritisnuo njegova punca, Šarić je odmah propištao da on nema ništa s tim novcima, nego da je samo potpisivao papire koji mu je donosio zet doktor Ivo.

Dragi lopovi! USKOK je u svakom slučaju bio brži od vas, ušao je u kuću s nalogom i odnio slike za koje se uglavnom sumnja da su kupljene ilegalno pribavljenim novcem ili naprosto otuđene iz muzeja. Sanaderovi su, navodno, naređivali kustosima: "Zamotajte nam ovu!"

Gdje je sva ta lova završila?

Crni novac dolazio je Sanaderu iz stranke, preko stranačkog blagajnika (ujedno direktora carina), što nije moglo biti bez znanja stranačkog tajnika (ujedno ministra unutrašnjih poslova) i tajnice koja je propjevala, a kako je stalno umirala od straha da će ona jedina ispasti za sve kriva, uredno je vodila dvostruko knjigovodstvo i sve priznanice ministara koji su dolazili po svoj dio mjesečnog utrška od reketa javnih poduzeća (afera "Fimi Media") čuvala zakopane na seoskom gospodarstvu izvan grada. Dobro su joj došle - sad je svjedokinja pokajnica i brani se sa slobode, dok dr. Ivo čuči u Remetincu. E sad, bitno je pitanje koje sebi mora postaviti svaki odgovoran i razuman lopov - gdje je sva ta lova završila?

Posljednja torba dospjela je do državnog odvjetnika poslana iz stranke nakon što je mjesecima, kao da je radioaktivna, ležala u kasi. Kad ju je Bajić napokon otvorio povukavši ciferšlus, našao je na vrhu hrpice - otprilike milijunčeka - čestitku sa štampanim tekstom: "Čestit Božić i Sretna Nova godina". No, to je bila tek posljednja u nizu torbi koje su se redale kao prtljaga koja odnekud iz podzemlja izlazi na aerodromski konvejer. Gdje su prethodne?

O tome ima više teorija. Neki se sjećaju da je Sanader u pratnji svog ministra kulture, koji je bio njegov povjerljivi čovjek (a u privatnom se životu ranije bavio trgovinom slikama) često odlazio vladinim avionom na inozemna putovanja, koja su se činila nepotrebnima s obzirom na mizerno stanje bilateralnih diplomatskih odnosa s europskim državama koje su bile zgrožene nedostatkom hrvatskog napretka prema europskim integracijama, pogotovo u sferi "vladavine prava". Bilo je istodobno govora o tome da hrvatski dužnosnici često svraćaju u specijalnu ispostavu Hypobanke smještenu u jednom dvorcu izvan Klagenfurta gdje je osim blagajne za privatne klijente, djelovala i javna kuća s osobljem iz udaljenijih slavenskih zemalja. Novac položen na tu blagajnu, priznao je austrijskim istražiteljima financijski direktor "Hipice", odvozio se automobilom u obližnji Lichtenstein, kneževinu s kojom Austrija nema fizičku granicu, ali je to ipak zasebna, suverena država. Štoviše, budući da je potpuno nedemokratska, jer u njoj s ustavom neograničenim ovlastima vlada Hansa-Adama II, ondje nema nikakve javne kontrole nad privatnim poslovima financijskih ustanova. Hans-Adam je stoga, prirodno, najbogatiji čovjek na svijetu i ne živi u ovoj sumornoj rupčagi, nego na privatnom otoku u Karipskom moru. Znači, ako čestiti lopovi žele doći do hadezeovskih crnih para, morat će potegnuti do Vaduza, ali - razočarat će se gorko - ondje lova ne leži u kasi, u novčanicama, nego se iz advokatskih ureda u Vaduzu, glavnom gradu Lichtensteina (sela od 5000 stanovnika) šalje preko druge nepostojeće granice u Švicarsku, na šifrirana konta. Švicarska je otprilike najbeznadnije mjesto za pljačku na cijeloj zemaljskoj kugli. Ondje su se uspješnima pokazali jedino supergangsteri Srbi i Crnogorci okupljeni u legendarnu bandu Pink Panther. A i oni su se držali dragulja u izlozima - bančin trezor može provaliti jedino Sean Connery u nekom američkom filmskom trileru.

Držite se vi lijepo lijepo benzinskih pumpi i samoposluživanja. Budimo realni - protiv ovih mahera, vi nemate nikakve šanse.

Prema tome, dragi lopovi, zaboravite keš i malo se raspitajte za nekretnine. Sanaderove poslovne prostore u novogradnjama u Zagrebu zaplijenio je, doduše, sud. Njegova starija kći Petra ima stan u New Yorku, a jedan je stekao i njen dečko, glumac, ali je stan prodao čim ju je napucao pošto joj je otac uhićen - nije lud da na njega padne ljaga.

Sanaderov pouzdanik Barišić, šef Carine, propjevao je na policiji. Drugi mu je najbliži čovjek bio hadezeovac zubar Zubović (kako bi se drukčije zvao, ali barem nije Ivo, nego Mario). On stanuje preko puta, u Kozarčevoj, a njegov zet, golobradi mladić, upisan je kao vlasnik superluksuzne megajahte "Malo vitra" na kojoj je Sanader običavao ljetovati. Pripadala je rezidentu hrvatske Službe državne sigurnosti u Luganu, Vojku Santriću. Trebalo bi vidjeti gdje je sad usidrena. Možda u Osibovoj uvali, jednoj prekrasnoj bračkoj luci u kojoj je odlukom vlasti srušeno pedesetak kuća kako bi se sagradilo utočište za ljude iz samoga hrvatskog političkog vrha i njima bliske novinske tajkune. Investitor? Dr. Mario Zubović. No kad biste vi, dragi lopovi, znali tko je tu cijelu nekretninsku operaciju proveo, i ne kojem se sad položaju nalazi u izvršnoj vlasti, sigurno ne biste bili blesavi čak i takvi kakvi jeste da onamo odlazite u pljačku...

Ne preporučujem vam niti da uznemirujete Božu Biškupića, koji je na diližansi kojom je Sanader upravljao bio zadužen za šotgan (naime fotoaparat, s kojim je stalno snimao, a državni odvjetnik još se nije dosjetio da izuzme tu indicijski dragocjenu dokumentaciju). Božo je šogor Zlatka Tomljanovića i s njim živi u dvojnom objektu na terenu od 14.000 četvornih metara, opasanim s dvjesta metara dugim dva i pol metra visokim zidom načinjenim od kamena koji je, pišu besposleni, lažljivi blogeri, trebao biti ugrađen u zagrebačku Katedralu. Tomljenović je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova u doba kad je mlada hrvatska država najnužnije trebala oružje. Neke austrijske novine optužile su ga da na veliko krijumčari oružje iz Slovačke pa se povukao s dužnosti i u Moskvi, zajedno s drugim pomoćnikom ministra, otvorio naftnu korporaciju. Po nekim izvorima, ta dvojica su najbogatiji Hrvati, računa li se samo keš. Ali, ako to nije fantazija teoretičara zavjera, taj keš, kladim se, nije u Zagrebu, nego u Rusiji. A tamo se, dragi hrvatski lopovi, nemojte ni pokušati zaputiti. Držite se vi lijepo lijepo benzinskih pumpi i samoposluživanja. Budimo realni - protiv ovih mahera, vi nemate nikakve šanse.