U SIJEČNJU 1915. godine francuski general Ferdinand Foch, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih vojnih teoretičara u razdoblju prije prvog svjetskog rata, poslao je memorandum časnicima svog stožera u kojima im preporuča da zaborave sve što ih bio podučavao na Vojnoj akademiji. Ono što su Fochovi bivši učenici - prisiljeni da u stvarnosti blatnjavih i krvlju okupanih rovova zaborave na "blistave" akademske teorije – osjećali u tom trenutku vjerojatno se može usporediti s onim što su prije nekoliko mjeseci osjećali sljedbenici neupitnog ekonomskog autoriteta Alana Greenspana. Bivši predsjednik američkih Federalnih rezervi, jedan od arhitekata američkog blagostanja i ekonomskog rasta u prethodnih par desetljeća, a čija se svaka riječ citirala kao Sveto pismo, na svjedočenju pred kongresnim odborom je priznao kako, eto, nije očekivao da će 2008. godine vidjeti burzovni krah i globalnu recesiju.

Guru suvremenog neoliberalizma – koga se danas razapinje s istim onakvim žarom s kakvim ga se ne tako davno uzdizalo u nebesa – nije jedini kojemu je prošla godina priredila niz, uglavnom neugodnih, ekonomskih šokova. Manje-više svatko tko je pratio svjetske trendove, a zatim i oni koji o makroekonomskim trendovima ne žele ili ne mogu razmišljati, mogao je vidjeti da je nešto zbilja trulo, odnosno da se više ne mogu uzdati u nikakva dugoročna predviđanja.

Prvo je galopirajuća cijena nafte dovela do galopirajuće cijene svega ostaloga, uključujući i hranu, pa se tako širom svijeta počelo govoriti o gladi, prikazivati snimke nereda pred tržnicama ili zazivati postapokaliptične vizije svijeta nalik na onaj kojim tumaraju pljačkaške horde u "Pobješnjelom Maksu". A sve to zbog visoke cijene nafte koja je sunovratila istom onakvom brzinom s kojom se popela u nebeske visine. Naravno, od toga siromašni svijet nije imao velike koristi, s obzirom da se ispostavilo da je "lijek" za visoku naftnu temperaturu – burzovnim krahom i recesijom izazvan pad potražnje – gori od bolesti.

Neobični i zastrašujući događaji na burzama su imali svoj odraz i kroz neobične i zastrašujuće događaje u stvarnom svijetu. Tako se je islandska sjevernoatlantska utopija postala najobičniji "tigar od papira" prisiljena da se, usprkos članstvu u NATO-u, budzašto nudi Rusima. Nove članice EU, pak, jedna za drugom uče kako članstvo u Uniji samo po sebi nije spas od problema zbog kojih moraju tražiti milostinju od MMF-a, a na kraju se i u nekim europskim gradovima vide scene uličnog nasilja nezabilježene prethodnih dvadesetak i nešto godina.

Od svih učinaka globalne krize je najspektakularniji ipak onaj u kojemu mnogi dežurni optimisti – uključujući one koji očekuju mnogo bolju ekonomsku sliku za godinu dana – vide njen kraj. Riječ je o izboru Baracka Obame za predsjednika SAD, događaju koji su mnogi predviđali, ali malo tko očekivao da će vidjeti za svog života. Globalna supersila je, kojoj  je posljednjih osam godina popularnost bila u silaznoj putanji, slanjem crnca u Bijelu kuću jednom zasvagda začepila usta svima koji je optužuju za rasizam i licemjerje, a činjenica da je novi čelnik SAD sin crnca i bjelkinje predstavlja simbol konačnog prevladavanja svih rasnih i drugih podjela.

Prekrasnu bajku koja je Obaminim izborom postala stvarnost će mnogi tumačiti kao znak da se, svemu usprkos, stvari u Americi i svijetu kreću u dobrom pravcu. Nijedan vođa u povijesti nije dočekan s takvim odobravanjem, karizmom i očekivanjima dostojnim jednog mesije. Oni malo ciničniji će Obamin ulazak u Bijelu kuću prije shvatiti kao znak da su SAD u takvoj "banani" da je nacionalne interese, odnosno kontinuitet Clintonove i Bushove politike, bilo moguće očuvati jedino u radikalno drugačijoj "ambalaži".

Kosovska akcija i kavkaska reakcija

Država koja bi u sljedećem stoljeću trebala ispuniti vakuum nastao slabljenjem SAD je nastavila pokazivati kako za to ima sve veće potencijale. Za Narodnu Republiku Kinu prilika za to su bili neugodni događaji koji su je stavili na kušnju. Na proljeće su izbili veliki neredi u Tibetu, a samo nekoliko mjeseci katastrofalni potres u Chengduu je po drevnoj kineskoj tradiciji prijetio komunističkim vlastodršcima oduzimanjem "mandata neba". Međutim, u oba slučaja se pokazala da su kineski ljudski, materijalni, vojni, ali i propagandni potencijali više nego dovoljni da bi se riješila ta kriza. Buntovni Tibetanci su "sređeni", a njihovi zapadni simpatizeri koji su razmišljali o bojkotu pekinške olimpijade ušutkani ekonomskim prijetnjama. Kina je svoj olimpijski trijumf okrunila slanjem novog većeg svemirskog broda u orbitu, pokazavši još jednom kako bi 21. stoljeće vrlo lako moglo biti – kinesko.

Crnokronikaški "zlatni rudnik" u srcu Europe

Da Irak ponovno dođe na naslovnice, pobrinuo se Mundathar al-Zaidi sa svojim cipelama. Njegova spektakularna gesta, koja ga je učinila jednim od najpopularnijih ličnosti u svijetu, u mnogo čemu simbolizira proturječja u Bushovoj ostavštini; s jedne strane će Bijelu kuću upravo zbog Iraka napustiti kao najomraženija ličnost u povijesti; s druge strane će ovakvo iskazivanje nezadovoljstva, nezamislivo u Sadamovo doba, biti dokaz da je Bushov životni projekt sađenja demokracije na mezopotamsko tlo ipak urodio plodom.

Osim Iraka, još jedan pojam je prošle godine primjetno nestao s naslovnica – globalno zatopljenje. Iako se o njemu govorilo i propovijedalo, to je bilo s daleko manje predapokaliptične histerije nego ranije. Da li je to zbog rekordno niskih temperatura, odnosno snijega i leda na neočekivanim meridijanima i paralelama ili zbog spoznaje da naftni šokovi i recesije daleko efektnije smanjuju fosilna izgaranja o tisuću Protokola iz Kjota, pokazat će tek godine koje dolaze.

Dragan Antulov
Foto: AFP