JUTARNJE sunce obasjava usku ulicu u Kramatorsku, nekada prepunu kupaca, gdje rijetki prodavači na improviziranim štandovima nude domaće povrće i meso. Grad koji je godinama služio kao ključno logističko središte u pozadini istočne Donjecke oblasti danas ubrzano nestaje pod sve žešćim ruskim udarima, no prodavači poput 54-godišnjeg Serhija i dalje dolaze u šest ujutro kako bi zaradili za život, unatoč stalnim nestancima struje i vode, piše Kyiv Independent u potresnoj reportaži.

Dok iznad tržnice zuji borbeni dron, Serhij mirno stoji iza sklopivog stola s dva preostala pileta i čeka kupce. "Evo, leti iznad nas i nitko se više ni ne trzne jer su se ljudi naviknuli na najgore. Ionako ne možemo ništa promijeniti", govori Serhij dok u daljini odjekuje eksplozija, dodajući kako na tržnici postoji betonsko sklonište, ali u njega više nitko ne bježi.

Ruska vojska stigla je na svega desetak kilometara od Kramatorska, koji je postao neslužbeno regionalno središte Donbasa. Vlasti su 21. kolovoza proglasile grad zonom aktivnih borbi, što otvara put organiziranoj evakuaciji civila. Samo tijekom kolovoza u napadima je ubijeno najmanje 13 ljudi, a oko 150 ih je ranjeno. Ceste su prekrivene zaštitnim mrežama protiv dronova, no one ne pružaju nikakvu zaštitu od tzv. kliznih bombi.

"Grad umire na naše oči"

"Kramatorsk proživljava istu sudbinu kao i drugi gradovi u Donbasu kako se ruske snage približavaju. Zbog rojeva dronova i svakodnevnog bombardiranja grad postaje potpuno nesiguran za civile", upozorava vojni analitičar Michael Kofman iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir.

Stanovnici su duboko podijeljeni oko odlaska. Neki kafići i trgovine i dalje rade, no radnice poput 50-godišnje Ljudmile Drovko trpe nevjerojatan pritisak. Početkom kolovoza ruski je napad uništio supermarket u kojem je radila tri godine, a samo nekoliko tjedana kasnije bomba je razorila i novu trgovinu u koju je premještena. Život joj je spasilo to što je sa zaposlenicima bila u skloništu.

"Ne spavamo"

"Užasno je teško kad u jednom mjesecu moraš više puta mijenjati radno mjesto, a napadi ne prestaju ni na poslu ni kod kuće. Ne spavamo, udari su stalni i neočekivani. Svaki put kad grune, sve u nama se zgrči i instinktivno tražimo zaklon", priča Ljudmila, koja s roditeljima starijima od 70 godina odbija napustiti grad jer ne zna kamo bi otišla s velikom obitelji.

Ljudmila sa suzama gleda ruševine vrtića i škola u kojima joj je odrastao sin. "Parkovi i dvorišta zgrada, gdje su se nekad igrala djeca, danas su potpuno prazni. Bolnice se polako zatvaraju i teško nam je uopće povjerovati što se događa. Grad jednostavno umire na naše oči", govori Ljudmila.

Rad pod udarima dronova i strah od ruševina

Sličnu borbu vodi i 54-godišnja konobarica Lina, koja radi na malom štandu s kavom nedaleko od uništene trgovine. Nedavno je dron pogodio zgradu točno iznad njezinog radnog mjesta. "Sve se odjednom srušilo, izbilo je vrata i strop. Bila je samo prašina, nisam znala kamo bježati. Nisam stigla ni pošteno se uplašiti", prisjeća se Lina, koja je nakon nekoliko dana popravaka ponovno otvorila štand jer drugog posla nema.

Lina priznaje da joj je povratak u pustu zgradu nakon osam navečer gori od samog rada pod bombama. "Najviše se bojim da ne ostanem zatrpana pod ruševinama ako nam zgradu pogode. Nadamo se da će biti bolje, ali nade je sve manje", kaže Lina, dodajući da će otići tek ako vlasti narede opću evakuaciju.

"Živimo onako kako možemo"

S druge strane, za one koji su već jednom bježali od rata, poput 43-godišnje frizerke Anne Zajceve iz obližnje Kostjantinivke, Kramatorsk i dalje predstavlja privremeno utočište. Anna radi šest dana u tjednu, od 11 do 19 sati, šišajući brojne sugrađane koji su također izbjegli u ovaj grad.

Zajceva je svjesna da se približava trenutak kada će morati ponovno bježati, no odbija provoditi dane u strahu koji paralizira. "Rat je, ali sjediti i čekati da ti nešto padne na glavu jednostavno nije opcija. Život ide dalje i živimo onako kako jedino možemo u ovim uvjetima", zaključuje Anna za Kyiv Independent.