ČIM JE KOLINDA Grabar-Kitarović jučer u Vukovaru izgovorila da neće davati izjave osim kratkog "poštovanje svima, poštovanje žrtvi Vukovara", pažljivijim promatračima bilo je jasno da će prijeći na ono u čemu je najbolja, a to je neverbalna kampanja.

Koja ne prestaje.

Nije iznevjerila

I opet nije iznevjerila. Malo kasnije pročitali smo kako je pri paljenju svijeća na Ovčari "iznenadila nesebičnom gestom", naime, pridržavala je vojnika ranjenog u Afganistanu koji je u Vukovar stigao na štakama.

Istina, čovjek je, kako vidimo na fotografijama, zavidne tjelesne konstitucije i ima štake, što će reći da mu za kretanje vjerojatno nije neophodna državna predsjednica u ulozi protetskog pomagala, ali u kampanji se sredstva ne biraju. U Vukovaru smo još vidjeli i kako se predsjednica „molila s najpoznatijom djevojčicom ratnog Vukovara“, kako hoda u čizmama koje je proizvodilo Borovo, a koje su nosili branitelji grada, takozvanim „zengama“, a jedan je par položila i na Ovčari.

Spletom objektivnih okolnosti i subjektivnih limita, predsjedničini neverbalni ispadi najdojmljiviji su dio onog što nazivamo njezinim mandatom. Više od ijednog govora pamtimo grljenje hrvatskih reprezentativaca, mahanje rukama i padanje u trans po tribinama i to različitim povodima – od koncerta Prljavog kazališta, do nogometnih utakmica – lupanje po stoliću u intervjuu HRT-u, cupkanje pred ogradom Bijele kuće, poziranje s puškom...

Najefektnija kada šuti

Bilo bi netočno napisati da je neverbalni dio predsjedničina mandata ono najbolje što je dala - malo je tu dobrog - ali je u svakom slučaju najefektnije. To je ta prazna poza u nacionalnim bojama, bit politike koja se svodi na identitetsku banalnost pripadanja nekom narodu.

Stoga, kada kaže da neće davati izjave, Grabar-Kitarović ne želi reći da se namjerava povući u drugi plan. Ma kakvi, tek kad zašuti postaje opasna po političke konkurente.

Na njezinu žalost, i obratno.