BIO SAM sasvim malen kada sam prvi put vidio Krnju. Zao lik pretvorio se u buktinju kad je teta Ksenija na njega bacila šibicu. Mi, djeca iz dječjeg vrtića Davor Urlić-Kljujo, omađijani smo gledali u plamen koji proždire krivca za sve naše nedaće.

Krnje je gorio, a s njim i svaki doručak od starog kruha i parizera, izgorjelo je svako popodnevno spavanje, izgorjelo je i ono kad Marina nije htjela biti moja cura, izgorjelo je i što sam Igoru zabio šaku u oko, ne sjećam se zbog čega. U plamenu je Krnje oprao sve moje i tuđe pogreške, i sve ono što je bilo loše u godini iza nas. Koliko dijete može pojmiti godinu.

Posljednjih godina pratim tko se spaljuje na karnevalima, krnjevalima, mesopustima, maškarama. I ne mogu se oteti dojmu da je ljudima za sve nedaće oko njih kriv netko tko baš nema nikakvog utjecaja na njihov život.

Od mog vrtića Kaštela su udaljena dvadesetak kilometara. U tim Kaštelima, valjda jedinom gradu na svijetu koje u imenu ima broj sedam, lani su palili mamu i mamu, odnosno tatu i tatu. Čeljadi podno Kozjaka za sve su nedaće bili krivi roditelji istoga spola. Oni su ih otpustili s posla, oni su ih natjerali da se odsele, oni su im apartmane s pogledom na cementaru ostavili prazne. Mama i mama su im bile krive za sve.

Krnje je simbol, a simbole nekad treba karikirati

Maškare, krnjevale i karnevale ne treba shvaćati posebno ozbiljno. Možda. Oni su izraz narodnoga duha, zatomljenog u cjelogodišnjoj pristojnosti. Osim kada nisu.

Ove su godine šaljivi Kaštelani spalili Milorada Pupovca. Nakalemili su mu na noge opanke kakve nikada nije nosio, gaće i čakšire kakve nije imao. Da bi Pupovac bio više Srbin. Jer Krnje je simbol, a simbole nekad treba karikirati da bi bili prepoznatljivi.

Kaštelani su, zapravo, spalili Vječnog Srbina. Onoga koji je među nama i nanosi nam zlo. Ne znamo točno koje je to zlo, ali on je kriv. I za ono što se dogodilo i za ono što nije. Milorad Pupovac je Krnje. I točka.

Zagrebemo li dublje u simboliku spaljivanje Krnje ili Pusta dolazimo do straha. Straha pred nadnaravnim i neobjašnjivim. Spaljivanje Krnje čin je oslobađanja od straha pred onostranim, oslobađanja od okova nad kojima nemamo nikakvu moć.

Ne znam što je Pupovac skrivio Kaštelanima

Krnje je, toliko svi znamo, simboličan lik kojeg narod krivi za nedaće u protekloj godini i nada se da će spaljivanjem slične izbjeći u narednoj. Ne znam što je Pupovac skrivio Kaštelanima, no to nije ni važno. Spaljivanje Krnje je u prvom redu iskaz nemoći u stvarnom svijetu pa se za osvetu, ili kao žrtva, spaljuje simbol. Ta poganska žrtva onostranome je istovremeno i priznanje moći Krnji. On je snažniji od bilo kojeg pojedinca iz puka.

Njega uvijek spaljuje masa, priznajući mu tako nadljudske sposobnosti. U broju je sigurnost jer ni sa simbolima se nije preporučljivo igrati sam. Spalivši Krnju Pupovca maškare su Miloradu Pupovcu priznale status svojevrsnog poluboga ili demona, kako vam drago, bića koje je izvan i iznad njihovog dosega.

Onoga koji je jači, pametniji i uspješniji od njih. I zato ga mrze.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala