NA SVOM prvom putovanju u Aziju kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država prošlog tjedna Joe Biden dao je dosad najjače upozorenje Pekingu da je Washington posvećen vojnoj obrani Tajvana u slučaju napada iz Kine.

Bidenovi komentari, kojima je usporedio potencijalni kineski napad na Tajvan s ruskom invazijom na Ukrajinu, čini se da odstupaju od desetljeća stare politike "strateške dvosmislenosti" Washingtona po tom pitanju i naizgled pokreću mogućnost vojnog sukoba između američkih i kineskih snaga, komentira CNN.

Treći put da Biden govori sličnu stvar

Ovo je treći put da je Biden iznio slične primjedbe otkako je preuzeo dužnost i, baš kao i u druga dva navrata, Bijela kuća se brzo distancirala od njih, što ukazuje da se njena politika nije promijenila. Međutim, neizbježno se postavlja pitanje jesu li SAD i njegovi saveznici u stanju zaustaviti kineski pokušaj zauzimanja Tajvana.

Alarmantni odgovor glasi - vrlo vjerojatno ne. Analitičari kažu da Kina ima više vojnika, više projektila i više brodova nego što bi Tajvan ili njegovi mogući pristaše, poput SAD-a ili Japana, mogli dovesti u borbu. To znači da bi Kina vjerojatno mogla zauzeti Tajvan bude li u tome apsolutno odlučna.

Međutim, iako bi Kina vjerojatno mogla pobijediti, svaka bi pobjeda imala iznimno krvavu cijenu i za Peking i za njegove protivnike.
Mnogi analitičari kažu da bi invazija na Tajvan bila opasnija i složenija od savezničkog iskrcavanja u Normandiji u Drugom svjetskom ratu. U dokumentima američke vlade broj ubijenih, ozlijeđenih i nestalih s obje strane tijekom gotovo tromjesečne kampanje u Normandiji iznosi gotovo pola milijuna vojnika.

Tajvanska populacija od 24 milijuna stanovnika zbijena je u gustim urbanim područjima poput glavnog grada Taipeija, s prosjekom od 9575 ljudi po četvornom kilometru. Ukrajinski grad Mariupolj, koji je razoren u ratu s Rusijom, imao je prosječnu gustoću od 2690 ljudi po četvornom kilometru.

Unatoč brojčanim prednostima u pomorskim, zračnim i kopnenim snagama u regiji, Kina ima mane u svakom polju. zbog čega bi Peking trebao dobro razmisliti o tome je li invazija vrijedna ogromne ljudske cijene. Evo nekoliko scenarija kako bi se kineska invazija mogla odigrati.

Pomorski rat

Kina ima najveću svjetsku mornaricu s oko 360 borbenih plovila, veću od američke flote, koja broji nešto manje od 300 brodova.
Peking također ima najnapredniju svjetsku trgovačku flotu, veliku obalnu stražu i pomorsku miliciju - ribarske brodove koji su neslužbeno povezani s vojskom - što mu daje pristup stotinama dodatnih plovila koja bi se mogla koristiti za prijevoz stotina tisuća vojnika za koje analitičari smatraju da bi ih Kina trebala za amfibijsku invaziju.

A te postrojbe bi trebale ogromne količine zaliha.

"Da bi Peking imao izglede za pobjedu, Narodnooslobodilačka armija morala bi prebaciti tisuće tenkova, topova, oklopnih vozila i raketnih bacača zajedno s ljudstvom. Gomile opreme i goriva također bi morale prijeći tjesnac", napisao je prošle godine Ian Easton s Instituta Project 2049 za The Diplomat.

Prelazak postrojbi takve veličine preko 177 kilometara širokog Tajvanskog tjesnaca bila bi dugotrajna i opasna misija tijekom koje bi ti brodovi s vojnicima i opremom bili ploveće mete.

"Kineska invazija na Tajvan bila bi masakr za kinesku mornaricu", rekao je Phillips O'Brien, profesor strateških studija na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj.

To je zato što se Tajvan opskrbio jeftinim i učinkovitim protubrodskim projektilima, sličnim raketama Neptunes, kojima je Ukrajina potopila rusku krstaricu Moskva u Crnom moru u travnju.

"Tajvan masovno proizvodi ta oružja. Lako ih je sakriti i Kina ih ne može sva uništiti. Takvi projektili su jeftini za razliku od brodova, koji su skupi", rekao je O'Brien.

Ipak, s obzirom na svoju brojčanu prednost Kina bi mogla jednostavno odlučiti da su gubici vrijedni toga, istaknuo je Thomas Shugart, bivši kapetan podmornice američke mornarice, a sada analitičar u Centru za novu američku sigurnost.

"Tamo će biti stotine, ako ne i tisuće kineskih brodova koji će biti na meti tajvanskih projektila", rekao je Shugart.

Osim projektila, Kina bi se suočila i s golemim logističkim preprekama u iskrcavanju dovoljnog broja vojnika. Konvencionalna vojna znanost smatra da napadač treba brojčano trostruko nadmašiti branitelje.

"S potencijalnom obrambenom snagom od 450.000 Tajvanaca, Kina bi trebala više od 1.2 milijuna vojnika od ukupne aktivne brojčane snage od oko dva milijuna, koji bi se morali transportirati u mnogo tisuća brodova", napisao je Howard Ullman, bivši časnik američke mornarice, u eseju za Atlantic Council u veljači.

Procijenio je da bi takva operacija potrajala tjednima i da unatoč pomorskoj moći Kini jednostavno nedostaje vojna sposobnost i kapacitet za pokretanje amfibijske invazije na Tajvan u punoj veličini u doglednoj budućnosti.

Ubojice nosača aviona

Probleme s kojima bi se suočila kineska mornarica na Tajvanu imala bi i američka pomorska eskadra poslana u obranu otoka.
Američka mornarica vidi svoje nosače zrakoplova i amfibijske jurišne brodove, pune mlažnjaka F-35 i F/A-18, kao svoju udarnu snagu na Pacifiku i imala bi brojčanu prednost u ovom području. SAD ima ukupno 11 nosača aviona, a Kina samo dva. Međutim, samo polovica američkih nosača spremna je za borbu u bilo kojem trenutku, a čak i oni mogu biti ranjivi.

O'Brien i drugi ističu da kineska Narodnooslobodilačka vojska ima više od 2000 konvencionalno naoružanih projektila, od kojih je mnoge razvila imajući na umu nosače aviona američke mornarice.

Posebno bi zabrinjavajući bili kineski projektili DF-26 i DF-21D, koje je pekinški državni tabloid Global Times 2020. hvalio kao "ubojice nosača zrakoplova" i "prve svjetske balističke rakete koje mogu gađati velika i srednja plovila".

Kako O'Brien kaže: "SAD-u je bolje da biti oprezan i razmisliti o slanju borbenih skupina nosača u blizinu Kine. Ako vodite rat protiv druge države, trebate se držati dalje od obale."

Drugi stručnjaci imaju više povjerenja u američke nosače aviona. Kontraadmiral Jeffery Anderson, zapovjednik udarne grupe tri nosača američke mornarice okupljena oko nosača Abraham Lincoln, nedavno je rekao za CNN kako su njegovi brodovi više nego spremni nositi se s onom vrstom projektila koji su potopili Moskvu.

"Jedna stvar koju znam o našim američkim brodovima je da su izuzetno izdržljivi. Ne samo da su ubojiti već su i iznimno izdržljivi", rekao je Anderson.

Zračni rat

Analitičari kažu da će Kina vjerojatno u samom početku tražiti zračnu nadmoć u bilo kojem sukobu i da možda smatra kako ima prednost na nebu.

Flight Globalov almanah svjetskih zračnih snaga za 2022. piše kako Kina ima gotovo 1600 borbenih zrakoplova, a Tajvan jedva 300. SAD ima više od 2700 borbenih zrakoplova, ali oni pokrivaju svijet, dok su svi kineski avioni u regiji.

U zračnom ratu Kina će također izvući pouke iz ruskih neuspjeha u Ukrajini, gdje je Moskva uspjela omekšati teren za kopnene snage kampanjom bombardiranja i vjerojatnije je da će oponašati bombardiranja koja su prethodila invaziji SAD-a na Irak.

"Siguran sam da Kina uči iz onoga što vidi. Možete pročitati otvorene prijevode njihovih strateških dokumenata. Kinezi su vrlo pažljivo učili iz onoga što smo učinili u Pustinjskoj oluji i na Kosovu", rekao je Shugart.

No, čak i u zraku Kina bi se suočila sa značajnim poteškoćama. Neuspjeh Rusije da brzo preuzme kontrolu nad nebom u Ukrajini u početku je začudio mnoge analitičare. Neki neuspjeh pripisuju jeftinim protuzrakoplovnim projektilima koje su zapadne vojske isporučile Kijevu.

Tajvan ima dogovore s SAD-om o opskrbi protuzrakoplovnim projektilima Stinger i baterijama za proturaketnu obranu Patriot. Također je uložio velika sredstva u vlastite pogone za proizvodnju projektila u prošle tri godine. Kad ovaj projekt bude dovršen ovog ljeta, Tajvan će utrostručiti svoje kapacitete za proizvodnju projektila.

S druge strane, Kina bi bila u prednosti u odnosu na SAD zbog svoje blizine Tajvanu. Nedavna ratna vježba koju je proveo Centar za novu američku sigurnost zaključila je da bi zračni sukob između SAD-a i Kine vjerojatno završio u pat-poziciji.

Komentirajući rezultate za Air Force Magazine, general pukovnik Samuel Clinton Hinote, zamjenik načelnika stožera američkog ratnog zrakoplovstva za strategiju i integraciju, rekao je da je SAD navikao dominirati nebom, ali i da neki faktori nisu bili na američkoj strani.

"Kina je uložila u moderne zrakoplove i oružja kako bi se borila protiv nas", istaknuo je Hinote. Američke snage će se također suočiti s problemom udaljenosti. Većina američkih zračnih snaga korištenih u ratnoj simulaciji djelovala je s Filipina, oko 800 kilometara daleko.

Ratna vježba simulirala je da kineske snage započinju akciju pokušavajući uništiti najbliže američke baze na mjestima poput Guama i Japana. Hinote je taj potez usporedio s japanskim napadom na Pearl Harbor u prosincu 1941., rekavši da će Kina biti motivirana istim razlozima.

"Napad je osmišljen kako bi kineskim snagama dao vremena za invaziju i da suoči svijet sa svršenim činom", rekao je Hinote.
Kina ima rastući arsenal balističkih projektila kratkog i srednjeg dometa koji mogu doseći te udaljene ciljeve. Kina je 2020. imala najmanje 425 raketnih bacača sposobnih pogoditi američke baze.

Kopneni rat

Čak i u scenariju u kojem bi Kina bila spremna preuzeti rizike i dovući značajan broj vojnika na obalu, njezine bi se snage tada suočile s još jednom teškom bitkom. Tajvan ima oko 150.000 stalnih vojnika i 2.5 milijuna pričuvnika, a cijela nacionalna obrambena strategija temelji se na suzbijanju kineske invazije.

Kao i njihovi kolege u Ukrajini, Tajvanci bi imali prednost domaćeg terena, poznavali bi teren i bili visoko motivirani da ga brane.
Prvo, Kina bi trebala pronaći pogodno mjesto za iskrcavanje, po mogućnosti blizu svog kopna i nekog strateškog grada kao što je Taipei s obližnjim lukama i aerodromima. Stručnjaci su identificirali samo 14 plaža koje bi odgovarale tom opisu, a Tajvan je dobro svjestan koje su to plaže. Njegovi inženjeri proveli su desetljeća kopajući tunele i bunkere kako bi ih zaštitili.

Tajvanske postrojbe također bi bile relativno svježe u usporedbi s kineskim, koje bi bile iscrpljene plovidbom i još bi se trebale probijati kroz blatne ravnice i planine na zapadu Tajvana, s uskim cestama koje vode prema Taipeiju.

Kineske postrojbe mogle bi biti bačene iz zraka, ali nedostatak padobranaca u kineskoj vojsci čini to malo vjerojatnim. Drugi problem za kineske trupe bio bi nedostatak iskustva na bojištu. Posljednji put kineska vojska bila je u aktivnim borbama 1979. godine, kada je Kina vodila kratki granični rat s Vijetnamom.

"I to nije bila baš uspješna operacija", rekla je Bonnie Glaser, direktorica programa za Aziju u njemačkom Marshallovu fondu.
"Dakle, kineska vojska danas nije testirana u borbi i mogla bi pretrpjeti velike gubitke ako doista napadne Tajvan", dodala je Glaser.
Drugi su istaknuli da se čak i iskusni vojnici mogu naći u problemima protiv dobro motivirane obrambene snage, ističući da je ruska vojska zaglavila u Ukrajini unatoč nedavnom borbenom iskustvu u Siriji i Gruziji.

Ipak, kao i u drugim scenarijima, nisu samo kineske snage one koje bi mogle biti hendikepirane nedostatkom iskustva. Tajvanske trupe također nisu testirane, a ovisno o scenariju, postoje rupe čak i u iskustvu američke vojske. Kako je rekao Shugart: "Ne postoji nijedan američki pomorski časnik koji je u borbi potopio drugi brod."

Koje su šanse da Kina napadne?

Glaser smatra da je kineska invazija na Tajvan malo vjerojatna: "Mislim da kineska vojska nije uvjerena da može zauzeti i kontrolirati Tajvan. Sama vojska govori o nekim nedostacima u svojim sposobnostima. Očito je i da rat u Ukrajini ističe neke od izazova s kojima bi se Kina mogla suočiti. Svakako je mnogo teže pokrenuti rat 170 kilometara preko vodene površine nego preko kopnenih granica kao što su one između Rusije i Ukrajine."

Glaser je napomenula da snažan ukrajinski otpor možda daje razlog i motiv narodu Tajvana da se bori za svoju zemlju: "S obzirom na to da je Ukrajina zaista pokazala visok moral i spremnost da brani svoje slobode, mislim da će to promijeniti računicu ne samo vojnih čelnika u Kini nego i osobno kineskog čelnika Xi Jinpinga."

O'Brien, profesor na Sveučilištu St. Andrews, napisao je ove godine u The Spectatoru da bi svaki rat oko Tajvana doveo do razornih gubitaka na svim stranama, zbog čega bi svi nacionalni lideri trebali dobro razmisliti prije nego što posegnu za vojnim rješenjem.

"Ako nas je ukrajinski rat nečemu naučio, onda je to spoznaja kako je rat gotovo uvijek nepromišljen izbor. Nemojte podcjenjivati svog protivnika i nemojte pretpostavljati da će svi vaši sustavi dobro funkcionirati."

Druge kineske opcije

Naravno, kineska Narodnooslobodilačka vojska ima i druge opcije osim potpune invazije. To uključuje zauzimanje udaljenih tajvanskih otoka ili nametanje izolacije glavnom otoku, napisali su Robert Blackwill i Philip Zelikow prošle godine u izvješću za Vijeće za vanjske odnose.

Mogući ciljevi kineske vojske mogli bi biti otok Taiping, najudaljeniji tajvanski teritorij u Južnom kineskom moru; potom maleni otok Pratas, 320 kilometara jugoistočno od Hong Konga; otoci Kinmen i Matsu, sićušni teritoriji samo nekoliko kilometara od kineske obale; ili Penghu u Tajvanskom tjesnacu.

Iako bi kinesko zauzimanje bilo kojeg od spomenutih otoka bilo sasvim izvjesno, bilo bi to po cijenu porasta potpore Tajvanu u ostatku svijeta, baš kao što je ruska invazija na Ukrajinu ujedinila Zapad protiv Rusije.

Blackwill i Zelikow smatraju da bi opcija karantene ili izolacije mogla biti učinkovitija: "U scenariju karantene kineska vlada bi efektivno preuzela kontrolu nad zračnim i morskim granicama Tajvana. Kineska vlada bi učinkovito provela operaciju provjere na moru ili u zraku kako bi pregledala nadolazeće brodove i zrakoplove."

Sve što bi se moglo smatrati zauzimanjem strana, kao što je američka vojna pomoć Tajvanu, moglo bi biti blokirano ili zaplijenjeno kao kršenje kineskog suvereniteta. U međuvremenu Kina bi tajvanskoj vladi mogla dopustiti normalno funkcioniranje svega osim vanjskih poslova.

Ova opcija bi imala prednost u očima Kine - lopta bi bila na američkom terenu oko toga hoće li upotrijebiti silu za okončanje karantene. Tada bi SAD morao razmisliti hoće li riskirati rat koji bi mogao stajati bezbroj života, zaključuje CNN.