PORAZOM u finalu od Danske rukometna reprezentacija Hrvatske završila je nastup u finalu Svjetskog prvenstva prije točno godinu dana. Na povratku iz Danske su avion koji je prevozio rukometaše u Zagreb po ulasku u hrvatski zračni prostor počasno dočekali i do zagrebačkog aerodroma ispratili vojni avioni Rafale, koje je Hrvatska kupila u paketu težem od milijarde eura.

Dan prije dnevnik hrvatske državne televizije izgledao je tako da je njegov uvodni prilog, protegnut na trećinu središnje informativne emisije, do neslućenih visina uzdizao plasman hrvatskih rukometaša u finale SP-a iako je riječ o sportu koji se u svijetu ozbiljno igra u tek desetak država i bez obzira na to što je Hrvatska u rukometu dva puta osvojila olimpijsko i jednom svjetsko zlato te što ima još niz medalja s glavnih natjecanja. Koja se, usput rečeno, u rukometu održavaju svake godine, a nerijetko su i po dva velika natjecanja iste godine. 

Galerija

Rafalei i svi rodovi vojske u službi rukometaša

Dizanje skupih vojnih aviona namijenjenih obrani države kako bi počasno letjeli uz rukometaše poražene u finalu SP-a sporta koji se ozbiljno igra u tek desetak država, nije jedini primjer da su se u isto vrijeme prošle godine u svrhu patetične mistifikacije srebra hrvatskih rukometaša upregnule oružane snage hrvatske države.

HTV je u spomenutom dnevniku emitirao poruke podrške hrvatskim rukometašima koje su im pred finale snimili pripadnici svih rodova Hrvatske vojske. Tako su hrvatski rukometaši, natjecatelji u sportu koji je globalno nebitan, doživjeli ono što se ne pamti čak ni za hrvatske nogometaše, koji su igrali finale najgledanijeg natjecanja i globalno najvećeg sporta.

Thompson je posljedica

Te dvije činjenice prošle su ispod radara, a meni se to što se zbog sportaša poraženih u finalu globalno nebitnog sporta dižu vojni avioni plaćeni milijardu eura te što se o njihovom ulasku u finale u središnjoj informativnoj emisiji državne televizije naširoko raspreda kao o čudesnom pothvatu uz snimljene posvete svih rodova državne vojske, najdublje usjeklo u pamćenje.

I puno je bitnije od toga što je prošle godine rukometašima na dočeku pjevao Thompson, te što danas zbog njihovog inzistiranja na Thompsonu neće biti dočeka nakon što su osvojili europsku broncu. Koja je, razumije se, kao i lanjsko svjetsko srebro - zlatnog sjaja.

Nakaradno uzdizanje sportaša

Upravo taj nakaradni narativ zaslužan je za to što su kod nas rukometaši osilili do te mjere da inzistiraju na tome da im na dočecima pjeva Thompson, što se na kraju svede na ultimatum "Ili Thompson na dočeku ili dočeka nema". Sportaši, nevažno jesu li to nogometaši ili predstavnici globalno nebitnog sporta, su zahvaljujući kompleksima, manipulacijama i poremećenim vrijednostima koje vladaju u Hrvatskoj uzdignuti na pijedestal.

Oni su "heroji", "junaci", "sami protiv svih", "osvojili su medalju iako to nitko nije htio". Takav ne samo medijski ("Kakav veličanstven doček!", "Rafalei uz avion sigurno pratili naše heroje", "Fantastični prizori iz zraka! Pogledajte samo kako je dolazak rukometaša izgledao iz kokpita Rafalea" - naslovi u hrvatskim medijima povodom prošlogodišnjeg dočeka rukometaša), nego i državni plasman uspjeha rukometaša pali naciju, do kraja diže nacionalni zanos i "naši dečki" su tako oni kojima se svi moraju klanjati, a ako to ne rade pred njima i Thompsonom, onda su naravno "mrzitelji svega hrvatskog".

Thompsonovi dečki

Zapravo, rukometaši nisu naši, nego "Thompsonovi dečki". Snimka slavlja nakon pobjede u utakmici za broncu pokazuju Davida Mandića, jednog od najistaknutijih hrvatskih rukometaša, kako u svlačionici na pod baca pivu na stih "Bili su za dom spremni" iz Thompsonove pjesme "Bijeli golubovi" dok ga Filip Glavaš gleda i umire od smijeha. 

Video iz autobusa kojim rukometaši odlaze iz dvorane prikazuje ih kako oduševljeno pjevaju "Kad zapjevam partija mi sudi" iz Thompsonove "Ravnoteže". Odmah nakon pobjede nazvali su Thompsona i na video pozivu mu pjevali "Ako ne znaš što je bilo". 

Hrvatski rukometaši pri tome pokazuju licemjerje jer ne mogu stalno inzistirati na zajedništvu te istovremeno forsirati Thompsona, kad je jasno da upravo on duboko dijeli ljude u Hrvatskoj. Rukometaši tako sada već stalno i odavno nameću Thompsona svima.

Podsjetimo na riječi Slavka Goluže nakon svjetskog zlata 2003.: "Mi smo imali želju da on pjeva. Gospoda tada su rekla da on nije u programu na Trgu. Onda sam im rekao: ‘OK. Ako on nije u programu na Trgu, nije ni meni u programu da ja idem na Trg. Ako ja ne budem išao, neće ni jedan igrač otići." To nije ujedinjavanje ili zajedništvo nego provociranje. 

Hrvatski rukometaši su proizvod društva u kojem je Thompson pojam domoljublja

Mnogi govore i pišu da tako imaginarni "netko" koristi rukometaše za svoje političke poruke, ali mislim da to nije slučaj. Hrvatski rukometaši nisu produljena ruka crne desnice. Oni su proizvod društva u kojem je Thompson mjera i pojam domoljublja, jedinica za hrvatstvo. Njima to što Thompson kroz cijelu svoju karijeru ili veliča ustaštvo ili s njim koketira nije nikakav problem. Kao i veliki dio Hrvata, smatraju da se hrvatskim patriotom može biti samo ako se voli Thompsona.

Ne voliš Hrvatsku ako 81 godinu nakon teškog poraza hrvatskih zločinaca, kvislinga, izdajica i kukavica ne pjevaš o godini kada se to dogodilo da je bila teška i da nas je rasula preko svijeta. Ako tvrdiš da je ZDS ustaški pozdrav onda si tifusar. Hrvatski rukometaši, djeca rođena nakon rata za Hrvatsku, inzistiraju i nameću tipa koji prodaje rat više od 30 godina nakon njegovog kraja. Klinci koji povijest uče iz Thompsonovih deseteraca, a hrvatstvo na inaćenju i nametanju umjesto na progresivnim vrijednostima.

"Rukometaši žele da Thompson pjeva i oni trebaju birati"

U nakaradnoj situaciji kao što je ova, s desna dominira teza "rukometaši trebaju birati tko će im pjevati na dočeku jer vole Thompsona i doček je njihov". Nevjerojatno. Hrvatski nogometaši primjerice obožavaju srpske cajke i turbofolk. Što to znači, da im na Trg na doček treba dovesti Cecu?

Centralni javni prostor glavnog grada nije mjesto za njihovu privatnu zabavu, nego mjesto na kojem se odašilje šira poruka. Ona koja se tiče cijele države i društva. Osim toga i čisto tehnički, ako grad organizira doček, onda odlučuje o tome hoće li dati dozvolu za njegovu organizaciju ili ne. Ako rukometaši toliko žele Thompsona, onda mogu sami organizirati njegov nastup i doček tamo gdje će im to dopustiti. 

Tomašević nije povukao hrabar i državnički, nego populistički potez

Odluka Tomislava Tomaševića da zabrani nastup Thompsona na dočeku rukometaša je s lijeva dočekana divljenjem. Zagrebačkog gradonačelnika hvali se kao onog koji je pokazao hrabrost.

Naravno, oni koji se klanjaju državniku Senfu zaboravljaju da je prethodno dao dozvolu za Thompsonov koncert na kojem je bilo "pola milijuna ljudi" i na kojem je iz boce pušten duh koji sada guši. Tomaševićeva zabrana Thompsonovog nastupa danas na Trgu je tek zakašnjeli, kalkulantski i populistički potez. 

Tako si je kod svoje sekte i njenih poklonika priskrbio lijepe poene. Za to vrijeme Zagreb nepodnošljivo grca u smeću koje se ne odvozi, otrovnom smradu, prometnom kaosu i posvemašnjoj oronulosti. Tomašević bi morao prije svega "zabraniti" navedeno, a nakon gotovo pet godina na vlasti u Zagrebu ne da nije uspio riješiti nijedan od navedenih problema, nego su oni sve gori.