DANA 14. listopada 1235. godine u Stolnom Biogradu (današnji Székesfehérvár u Mađarskoj) okrunjen je Bela IV., jedan od najvažnijih hrvatsko-ugarskih kraljeva srednjega vijeka. Njegova gotovo 35-godišnja vladavina obilježena je jednim od najvećih razaranja u povijesti Ugarskog Kraljevstva, mongolskom provalom 1241. godine, ali i velikom obnovom koja je uslijedila.

Bela IV. ostao je zapamćen kao vladar koji je nakon katastrofalnog poraza uspio obnoviti svoju državu. Za hrvatsku povijest posebno je važan zbog bijega pred Mongolima prema Jadranu te povlastica koje je dodjeljivao hrvatskim gradovima.

Kralj koji je želio vratiti moć kruni

Bela IV. rođen je 1206. godine kao sin hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. i Gertrude Meranske. Još kao dječak, 1214. godine, bio je okrunjen za mlađeg kralja, dok je njegov otac i dalje držao stvarnu vlast. Stoga je krunidba 1235. godine, nakon Andrijine smrti, zapravo bila njegova druga krunidba.

Odnos oca i sina bio je obilježen političkim sukobima. Andrija II. tijekom svoje vladavine podijelio je velika kraljevska zemljišta plemstvu, čime je znatno oslabio kraljevsku vlast. Bela je smatrao da takvu politiku treba promijeniti.

Nakon preuzimanja prijestolja počeo je vraćati ranije darovane posjede pod kraljevsku kontrolu. Time je izazvao nezadovoljstvo velikaša, koji nisu željeli izgubiti stečene povlastice.

No najveća prijetnja njegovoj vladavini nije dolazila od domaćeg plemstva, nego s istoka Europe.

Mongolska invazija koja je gotovo uništila kraljevstvo

Godine 1241. mongolska vojska, koju su Europljani često nazivali Tatarima, prodrla je u Ugarsku. Bila je riječ o dijelu velikog mongolskog osvajanja Europe, koje su predvodili nasljednici Džingis-kana.

Bela IV. pokušao je zaustaviti osvajače, ali je njegova vojska 11. travnja 1241. doživjela katastrofalan poraz u bitci na rijeci Šaju, poznatoj i kao bitka kod Mohija.

Kralj je jedva uspio pobjeći. Mongoli su potom opustošili velik dio kraljevstva, uništavajući naselja i ubijajući ili odvodeći stanovništvo. Razmjeri demografskih gubitaka i danas su predmet povjesničarskih rasprava, ali nema dvojbe da je riječ o jednoj od najvećih katastrofa srednjovjekovne Ugarske.

Bela je spas potražio na zapadu, a zatim se povlačio prema hrvatskim krajevima. Nakon boravka u Zagrebu i drugim mjestima stigao je do dalmatinske obale, gdje se sklonio u Trogir.

Mongolske snage nastavile su potjeru, ali kralja nisu uspjele zarobiti. Početkom 1242. godine Mongoli su se povukli iz Ugarske, što je Beli omogućilo povratak i početak obnove zemlje.

Zlatna bula koja je promijenila Zagreb

Jedna od najvažnijih posljedica Belina boravka u hrvatskim krajevima bila je njegova politika jačanja gradova.

Godine 1242. izdao je Zlatnu bulu kojom je Gradec, naselje na području današnjeg zagrebačkog Gornjeg grada, dobio status slobodnog kraljevskog grada.

Stanovnicima Gradeca dodijeljene su važne povlastice, uključujući pravo na izbor gradskog suca i određenu samoupravu. Zauzvrat su morali utvrditi grad i ispunjavati obveze prema kralju.

Ta se povelja smatra jednim od ključnih dokumenata u povijesti Zagreba. Gradec je zahvaljujući povlasticama postupno izrastao u značajno gospodarsko i upravno središte.

Bela je podupirao i razvoj drugih gradova te gradnju kamenih utvrda, svjestan da su upravo dobro utvrđena mjesta pružala najbolju zaštitu tijekom mongolske invazije.

Zašto ga nazivaju drugim utemeljiteljem države?

Nakon mongolskog povlačenja Bela IV. shvatio je da kraljevstvo mora potpuno promijeniti način obrane. Dotadašnji sustav, koji se uvelike oslanjao na otvorena naselja i relativno malobrojne kamene utvrde, pokazao se nedostatnim.

Zato je poticao izgradnju utvrđenih gradova, naseljavanje opustošenih područja i gospodarski oporavak. Dopuštao je velikašima podizanje kamenih utvrda, a brojnim gradovima dodjeljivao je povlastice kako bi privukao stanovništvo i trgovce.

Takva politika postupno je obnovila kraljevstvo i ojačala njegovu obrambenu sposobnost. Upravo je zbog toga Bela IV. u mađarskoj historiografiji dobio nadimak drugi utemeljitelj države.

Ipak, posljednje godine njegove vladavine nisu bile mirne. Sukobio se s vlastitim sinom Stjepanom, budućim kraljem Stjepanom V., a njihove razmirice prerasle su u otvoreni oružani sukob.

Bela IV. umro je 3. svibnja 1270. godine. Iza sebe je ostavio kraljevstvo koje se oporavilo od mongolskog pustošenja, ali i političke sukobe koji će obilježiti sljedeće desetljeće.

Njegova ostavština posebno je vidljiva u Hrvatskoj, gdje Zlatna bula iz 1242. godine i danas predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata zagrebačke povijesti.