Foto: Index, Hina

U HRVATSKOJ je domoljub onaj koji pokuša stvoriti novi narod, a ne onaj koji dere kožu istom i pritom prijeti prstom. Ima nešto drčevito u Hrvata što se pojavljuje u neočekivanim razdobljima i izraz je gnušanja prema svemu što nam nude. Trenutak kad vlastoljubivi oholo pređu crvenu granicu. Tad im se redovno sruči sav bijes na jednog čovjeka, a kako stvari stoje premijer Andrej Plenković je prvi prema jednako poželjnim kandidatima. Glasnogovornik dalekog svijeta, Lacoste maneken. Savršena meta koja nudi dobar razlog svakoj putanji.

Lutak na koncu.

Je li se itko najeo od Plenkovićevih riječi?

Premijer Plenković trenutno je ispunio kvotu svojih niskoprofilnih političkih izbačaja obračunom sa zastupnicima Živog zida kojima je, urbi et orbi, zajamčio manje saborskih mandata nego li što imaju. Diktator sokaka, reći će on Miletu da ih izdegeneči. On ne poštuje vrhovno zakonodavno tijelo, hrvatski Sabor niti njegov Odbor za etiku koji mu je jasno poručio da je ministar jedne od najznačajnijh poluga društvenog napretka, znanosti i obrazovanja, prepoznat u međunarodnoj zajednici kao koristoljubivi prevarant. Naravno, riječ je o Pavi Barišiću, simbolu svega što ne valja u znanstvenoj zajednici, s njim se sprda čak i ozbiljno znanstveno glasilo Nature.

Drči se pričom kako njemu neće “ulica postavljati suradnike”, iako ga je ulica i to njezin lošiji dio, izabrao. Ne poštuje niti Povjerenstvo za sukob interesa koje izrijekom tvrdi da je njegova izravno podređena potpredsjednica Martina Dalić u potencijalnom sukobu oko INA-e. Ma jok, drži on to sve pod kontrolom, nacija pizdi bezveze. On oporbi jamči poraz, dobro da se kao filipinski predsjednik Duterte ne vozi u kabrioletu s otkočenim Uzijem koji je garant probitka saborskim poltronima poput Borića ili Jandrokovića koji imaju crni pojas, 1. dan iz udvorništva.

I sve tako u elitističkom stilu visoke politike koja ne mari za malog čovjeka. Bitno je pročitati javnosti nemušto izvješće EU kojeg možeš pokupiti na hodniku od službenog PR-a. Je li se tko najeo od toga?

No, tko je taj čovjek kojem se izobliči čelo kad čuje lošu kritiku i zašto, do vraga on i politička inercija, odlučuju umjesto nas? Jesmo li se to tako loše oženili i džaba krečili da nam premijer nabija na nos politički legitimitet mandatom u mjesnom odboru? Zašto je tako nesiguran i ne odgovara na bitna pitanja? Strah me dalje postavljati pitanja, u stanju je osnovati novo Povjerenstvo u skladu s čuvenom Churchilovom izjavom “ukoliko ne znaš riješiti problem, osnuj povjerenstvo”. Ekipa s njegovog košarkaškog hakla jedino “zna koliko je duhovit”. Hrvatska javnost nikako da prepozna tu plemenitu premijerevu crtu.

Taj nikad neće zavrtiti rundu, njega žena uvijek s večerom čeka doma kad dođe red na njega..

Krilni centar koji ne zna pogoditi koš

Premijer Plenković dočekan je s velikim simpatijama svih neposrednih aktera i inteligentnih promatrača hrvatske političke scene jer je amortizirao desničarske ispade i razoružao ljevicu njezinim argumentima, sve dobro je vješto pripisao sebi. Rast BDP-a, snažna kuna, povećan izvoz, dobra turistička sezona, sve mu je to SDP izručio na pladnju. Kvaran, ali legitiman politički čin. Čovjek bi pomislio da je nešto naučio od Barrosa ili Junckera.

Ne, on je i dalje krilni centar koji ne zna pogoditi koš.

Zanimljiv rasplet i upravo zbog tog razloga premijer Plenković je bio prihvatljiv izbor između Tonija Picule i Ruže Tomašić. Pogledajmo što zna.

Brzo se u desničarskim medijima prometnuo u “čistača crvenih tepiha” i “izdajice nacionalnih interesa”, a ljevica mu nije a priori vjerovala iako je sa Zoranom Milanovićem popio na litre kole i Jack Danielsa u diplomatskom odrastanju. Nitko nije znao za njega dok je on težio za svojom slavom. Čisti dark horse.

Odrastao je kao elita komunističke mladeži zahvaljujući ocu koji je bio izvrsno povezan s jugoslavenskim tajnim službama. U Vjesnik ili HRT se nije moglo ući u redakciju bez stručnog mišljenja o političkoj podobnosti Plenkovića seniora. Takva su huda vremena bila, netko je i to morao raditi.

No, to nije spriječilo Plenkovića mlađeg da se u “crnom komunizmu” školuje na elitnim školama i da 1991. bude izravno inkorporiran u rad ministarstva vanjskih poslova. Istini na volju, nešto se šuljao oko europskih asocijacija i srodnih mu organizacija koje su mu podarile taj tipičan birokratski pečat, na vrijeme je naučio slušati i kome mahati prstom. Urbana legenda tvrdi da je cijeli natječaj pri MVP poništen kako bi se junoši Plenkoviću omogućio dobar start u politici. Ipak, to nije najveći hrvatski problem, Sanader i Kolinda Grabar Kitarović, da ne spominjemo nacionalnog liblinga Jandrokovića, imali su sličan karijerni put, “yes, my president”.

Problem nastaje kad tog čovjeka treba povezati s narodom koji gladuje, trpi i pati zbog iracionalnih odluka “briselskog ćate” kako ga je svojedobno okarakterizirao Zoran Milanović, drugar iz školskih diplomatskih klupa.

Plenković će nama ili sebi svakako “doći glave”.

E jesmo se usrećili

I pogledajmo rezime njegovog dosadašnjeg mandata, kad već nemamo uvida u maglovitu političku agendu koju nudi. Čvrsto se oslanja na EU i NATO u trenutku njihove najveće krize, računajući na beneficije politike na izdisaju. Brexit je obrazac budućeg modela opstanka u EU, svi gledaju svoje interese i snagu valute kojom raspolažu. Jedino se Plenković tješi što smo bolji od Rumunjske ili Bugarske u europskom razvoju, iako spomenuti do jučer nisu imali stabilan internet signal.

Uspio se bespotrebno zakačiti s Putinovom Rusijom gdje godinama nemamo veleposlanika, iako nam je rusko tržište, posebno u doba trgovanjem klirinškim dugom, isporučilo na stotine milijuna dolara koji su temelj bogatstva Franje Gregurića, Davora Šterna ili Nikice Valentića u vrijeme “Genexa”. Ukoliko postoji neki neprepoznati benefit hrvatske pomoći Ukrajini u “mirnoj reintegraciji Krima”, bilo bi dobro da javnost to sazna, a ne da čita između redova diplomatskih fraza. Krenuo je s “bombardiranjem Srbije i Čačka” deklarativno tražeći veća prava hrvatske manjine u Vojvodini, danas mu se još ruke tresu od rukovanja sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem. Pokrio je rastrošni put predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Americi kao diplomatski važnu zadaću, a zauzvrat nije pozvan na inauguraciju predsjednika Trumpa, niti spomenut kao strateški partner. Dva najvažnija čovjeka političke današnjice, Putina i Trumpa, isključivo gleda putem televizijskih ekrana, kao i moja mama.

Usrećili smo se s njim, HDZ-im glasačima na dušu.

Izvana gladac, iznutra jadac

Na domaćem planu, osim notorno glupog skandala s Pavom Barišićem koji je novi Hasanbegović hrvatske Vlade, nastoji “uvesti reda u politiku” što se svodi na hladan govor tijela i tisuću poltrona koji mu obigravaju oko nogu. Prvo se zapleo s INA-om, osnovao vladino tijelo koje će savjetovati Vladu (wtf ?! op.a.), zakačio se s medijima, političkim neistomišljenicima i na koncu, adoloscentski izgubio živce u Saboru u aktualnom satu na opravdanu kritiku njegove ulizivačke politike. Zahtjeva bezgranično povjerenje i masu vremena, jer ”on zna što radi”. Bori se protiv demagoga i populista s pijadestala visoke politike, iako se preko njihovih leđa popeo do premijerske pozicije.

Ipak je on iz HDZ-a, kad tad mora proraditi taj nasilno domoljubni element prožet korupcijom.

Premijer Plenković nema jasnu državničku viziju kamo usmjeriti Hrvatsku, a kako i bi kad se zadnji put spustio među narod za vrijeme Thompsonovog koncerta. Ne vidi on klerikalizaciju društva nego s popovima bistri “deideologizaciju društva” dok djeca ateista stoje na hladnom hodniku za vrijeme duplog sata vjeronauka. Nije u toaletu bolnice gdje žene sa spontanim pobačajima sve ispuštaju u limenu kiblu s nalogom “povuci vodu”, a bome se nitko iz proizvodnog sektora nije napričao s njim o svojim problemima. On računa da će njegovi najbliži suradnici - trenutno ministar financija Zdravko Marić, ministar upravljanja državnom imovinom Goran Marić i potpredsjednica za gospodarstvo Martina Dalić - odraditi posao, uspjeti kupiti i prodati sve što treba i spasiti mu guzicu pred lokalne izbore. Briga njega za obrazovnu i zdravstvenu reformu, visoke poreze i zaštićene račune tristo tisuća blokiranih. Bitno da je njemu kopija izvješća Europske komisije na stolu.

Izvana gladac, iznutra jadac

Come to senses, Plenky

Sva ta priča o uljuđenom europejcu koji će nas naučiti prići bogatim jaslama europskih fondova, kompletno je lažna. Dobili smo još jednu periodičnu Vladu koja svoje programatske ciljeve improvizira u hodu. Sva krucijalna civilna pitanja podređena su europskoj vanjskoj politici. Pitajte premijera tko su tri najbolja umjetnika u državi, tko je rezerva Štrleku u rukometnoj reprezentaciji ili koliko je plaćen asistent osobama s invaliditetom, neće imati pojma. Očekuje, k’o Mara na studencu, da ga se brifira.

No, zato će danima pričati o europskom socijalnom stupu u nastanku koji je tek ideja Roudriges Castaneta la Marije Chico Lopez. Bože me sačuvaj.

Hrvatsku čekaju teški dani, a sadašnja državna politika je poput tronošca koji se oslanja na jednu čitavu nogu. Klimava u vražju mater. Stižu nam ogromne rate kredita na ime vanjskog duga, uvodimo poreznu reformu koja je bolna za sve osim Todorića i Tedeschija koji koriste stotine mijuna kuna jeftinih kreditnih linija HBOR-a određenih državnom uredbom. Krenite ih kao civilno lice ili mali poduzetnik zapitati 50 tisuća eura za obnovu maslinika, uvenuti će vam sve dok skupite dokumentaciju. Obrazovanje i zdravstvo škripe, razumljiva socijalna politika ne postoji dok mediji ne iskopaju tragične priče, mladi odlaze masovno, nedostaje nam sedam tisuća liječnika i osam tisuća medicinskih sestara, tko će brinuti o narodu u izumiranju? Ja sam ionako Klingonac, pitam vas Hrvate.

Sve je to nama naša borba dala.

Na koncu, postavlja se opravdano pitanje što nam je za činiti? Ništa, na žalost, sve smo već napravili kad smo izabrali koga već jesmo. No, ponajmanje nam je trebao autoritarni birokrat na čelu države. Hrvatska Vlada premijera Plenkovića treba početi rješavati, a ne stvarati probleme u situacijama čija je poanta svima jasna. Neka usmjeri novac u gospodarstvo, pokrene tok ideja i blaga, dopusti da svi dišu. Na Markovom trgu imaju važnija posla od pozicioniranja Hrvatske u svijetu visoke politike. Narod ih zove.

Come to senses Plenky, come to senses.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala