OSAM godina nakon brutalno ugušenog ustanka Zelenog pokreta, Iran su ponovo zahvatili masovni prosvjedi protiv teokratskog režima koji tom zemljom vlada od islamističke revolucije iz 1979.

 

Prosvjedi u Iranu počeli su u sjeveroistočnom gradu Mašhadu i ubrzo se proširili zemljom, okupljajući tisuće ljudi. Počeli su sa zahtjevima rješavanja lošeg gospodarskog stanja, nejednakosti, visokih troškova života i nezaposlenosti, ali ubrzo su postali izraz revolta protiv vladajućih ajatolaha i njihove ekspanzionističke vanjske politike. "Smrt (predsjedniku) Rohaniju; smrt diktatoru; oslobodite političke zatvorenike; narod se moli, klerici se ponašaju kao Bog; ne za Gazu, ne za Siriju, ne za Libanon, žrtvovat ćemo se za Iran; ne tražimo rješenje za Siriju, već za našu zemlju",  izvikivali su tako prosvjednici.

 

Teško je procijeniti kako “diše” narod u ovoj zatvorenoj, represivnoj i međunarodno sankcioniranoj državi, ali ove revolucionarne poruke daju nam uvid u razmjere nezadovoljstva barem dijela Iranaca. Kako javlja reporterka BBC-ja Kasra Nadži, zajednički nazivnik svih prosvjeda je zahtjev za okončanjem vladavine islamskih klerika. 

 

 

Na jednom prosvjedu u glavnom gradu Teherenu strgnut je poster vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, dok su u Abharu takvi posteri zapaljeni, što je još jedan pokazatelj ogorčenosti islamističkim vodstvom i kultom ličnosti tipičnim za bliskoistočne autoritarne države. U Araku su prosvjednici zapalili lokalnu postaju paravojne režimske skupine Basidž, dok su u Mašhadu zapalili policijske motocikle. U Teheranu je također došlo do okršaja s policijom. Nasilnost dijela prosvjeda sugerira da su prosvjednici poučeni iskustvom mirnih prosvjeda ranijih godina ovog puta mnogo manje suzdržani i skloni kompromisu s vlastima.

 

 

Iranske vlasti su odgovorile, kao i 2009. i 2011. (kada su ubijeni deseci, a premlaćene i zatvorene tisuće ljudi), nasilno: policija je navodno upucala i ubila dvojicu prosvjednika u gradu Dorudu, dok je u Araku uhitila 80 prosvjednika koji su navodno pokušali napasti državne zgrade. “Oni koji oštećuju javno vlasništvo, remete red i krše zakone moraju biti odgovorni za svoje ponašanje i platiti cijenu”, poručio je ministar unutarnjih poslova Abdolreza Rahmani Fazli, a general brigadir Revolucionarne garde Esmail Kovsari otišao je još dalje i zaprijetio “željeznom šakom” prosvjednicima. Ipak, jučer su tisuće Iranaca izašle i na prethodno zakazan prosvjed podrške režimu - ironično, na godišnjicu gušenja Zelenog pokreta 2009. koji se pobunio protiv tadašnjeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada i izborne prevare zahvaljujući kojoj je ostao na vlasti. 

 

Još jedne naznake gušenja prosvjeda pod svaku cijenu, po uzoru na obračun 2009., gašenje je mobilne aplikacije Telegram i brojni izvještaji o prekidu internetske veze u Teheranu i drugim gradovima. I u ranijim prosvjedima, kako u Iranu tako i diljem Bliskog istoka u sklopu Arapskog proljeća i kasnije, društvene mreže i mobilne aplikacije omogućile su mnogo učinkovitije organiziranje i mobilizaciju prosvjednika. Stoga neće biti iznenađenje ako ih Hameneijev režim u potpunosti blokira.  

 

 

“Ovo je mnogo više organski (od Zelenog pokreta). Mnogo je spontanije, što ga čini nepredvidljivijim. Stvari ne funkcioniraju ekonomski za obične Irance. Ali dubinski uzroci i mnogo dublje nezadovoljstvo seže desetljećima unatrag. Narod ne vjeruje da ih ovaj režim predstavlja”, ocijenio je za Washington Post Alex Vatanka iz Instituta za Bliski istok u Washingtonu. S druge strane, državna televizija okrivila je za prosvjede “kontrarevolucionarne grupe i strane medije koji nastavljaju s organiziranim naporima da zloupotrijebe ekonomske i životne probleme naroda”. Dakako, svaljivanje krivnje za prosvjede na strane agitatore i plaćenike još je jedna prokušana metoda bliskoistočnih režima. 

 

 

O prosvjedima se jučer oglasio i američki predsjednik Donald Trump. "Mnogo je izvješća o miroljubivim prosvjedima iranskih građana kojima je dosta korupcije režima i rasipanja državnih sredstava da bi se financirao terorizam u inozemstvu. Iranska vlada trebala bi poštovati njihova ljudska prava, uključujući pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Svijet gleda”, poručio je i znakovito dodao: “Iranski narod je ono čega se njegovi vođe najviše boje." Naravno, Trumpov komentar u skladu je s njegovim oštrim stavom prema Iranu i u diskrepanciji s njegovim ignoriranjem prosvjeda i teških kršenja ljudskih prava u Turskoj, Rusiji ili na Filipinima, ali njegovu ocjenu o korupciji režima i financiranju “terorizma”, odnosno podršci šijitskim paravojnim skupinama u Siriji (na strani predsjednika Bašara al-Asada), Iraku, Libanonu i Jemenu, očito dijele i sami prosvjednici u Iranu. 

 

 

Isto tako je razvidno i da su buntovnici razočarani navodno umjerenim predsjednikom Hasanom Rohanijem, koji je obećao otvoriti Iran prema svijetu. Rohani je ostvario nuklearni sporazum sa SAD-om i još pet svjetskih sila, kojim je ograničen iranski nuklearni program kako bi se spriječila mogućnost razvoja nuklearnog oružja, u zamjenu za ukidanje dotadašnjih sankcija. Ali sustavna korupcija, problemi s bankarskim sektorom, milijarde utrošene na ekonomsku i vojnu pomoć Asadovom režimu i regionalnim paravojnim skupinama, kao i unilateralne američke sankcije koje su još uvijek na snazi, rezultirale su puno slabijim ekonomskim oporavkom od očekivanog. 

 

Novi Rohanijev proračun, sa smanjenim subvencijama za siromašne, višim cijenama goriva i kontroverznim “porezom na odlazak iz zemlje”, vjerojatno je bila poslovična kap koja je prelila čašu. Kako je za CNN objasnio Reza Maraši, istraživač iz Nacionalnog iransko-američkog vijeća, u analizi aktualnih prosvjeda “ne možete odvojiti ekonomsko od političkog”. Vrlo bitan aspekt su i ženska prava, kako ističe Alireza Nader iz RAND korporacije u Washingtonu: “Žene u Iranu su visoko obrazovane. Uključene su u radnu snagu, vjerojatno više nego u ijednoj drugoj zemlji na Bliskom istoku, ali kontinuirano su ugnjetavane. Ovo je dio njihove borbe za svoju slobodu i svoja prava.” 

 

 

“Kada nemamo kruha za jesti, ne bojimo se ničega”, sažeo je jedan prosvjednik njihov stav. U ovom trenutku prosvjedi su u samom začetku, ni blizu milijunske brojnosti iz 2009. Međutim, dok su tada bili koncentirani na Teheran i njegovu brojnu srednju klasu, ovog puta zahvatili su i tradicionalna uporišta "čuvara islamske revolucije" poput Koma ili Mašhada.

 

Stoga je vrlo nezahvalno procjenjivati kako će se situacija dalje odigrati: hoće li se bunt rasplinuti nakon ovih prvih uhićenja i ubojstava, hoće li se nastaviti, nakon čega će se režim obračunati svim raspoloživim sredstvima, ili će potpuno izmaći kontroli i završiti sirijskim ili libijskim scenarijem građanskog rata vlasti protiv vlastitog naroda. Za Hamneija, Rohanija i njihove pristaše, ovo je još jedna “obojena revolucija” koju namjeravaju zaustaviti pod svaku cijenu. Za iranske disidente, ovo bi mogla biti treća sreća.