PRIJE točno godinu dana Zagreb je pogodio razoran potres.

Bilo je prošlo sedam i grad se već probudio. Sav je u krhotinama. Ispred bolnice u Petrovoj ulici ljudi kroz prašinu nose prekrivače, odjeću, pune kese. Čuje se samo čuvar kako govori da ne donose više, sve su roditelje i trudnice već zbrinuli.

Galerija

Uskoro će doći vojska. Nekoliko bolničkih odjela, oprema i instrumenti, sve stoji na cesti ispred bolnice koja se urušava. No pred drugim krilom zgrade je ljudski lanac. Tu je više stotina ljudi, a trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim što se događa.

Velika grupa Bad Blue Boysa spašavala je nedonoščad i inkubatore iz ruševina, a sad ih čuva tijelima i dežura na parkiralištu. U apokaliptičnim scenama, ono najvrjednije što imamo u rukama drži nekoliko stotina Boysa. Postrojeni stoje s inkubatorima u nepreglednom lancu i čekaju vojsku s kamionima. 

Ukipila sam se s mobitelom kraj ulaza u dvorište, oko mene su ljudi u dekama i medicinske sestre. Puše i dijele maske. Počeo je padati snijeg. Kaos je, ali ne čuje se baš ništa. 

Svi gledamo što će oni napraviti. Jasno je da jedini znaju što rade.

Nakon potresa pred Petrovu je krenulo pola grada, ali i oni su poput mene samo stajali, dok su tek rođenoj djeci i njihovim majkama pomagali navijači. Za mnoge je to ostala najupečatljivija slika nakon zagrebačkog potresa i postala im je puno bliža navijačka logistika.

Stojimo i gledamo koliko je brz ljudski lanac koji nam leti pred očima. Aparati za život sigurno prelaze iz ruke u ruku, pa na ramena i u vojničke kamione, kao da je to već davno uigrano do savršenstva. 

Ne znam zašto šapćemo. Htjela bih se približiti, ali se ne usuđujem. Strah me da ne zasmetam. Ukipljeno stojim i snimam, ali u tom trenutku, u toj monumentalnoj tišini, to više i ne shvaćam. 

Vladajući nisu pomogli, pomogli smo si sami

Tek satima nakon vidjela sam fotografije koje su tada već ušle u gotovo svaki dom u Hrvatskoj.  Na njima ja ne vidim navijače, kao što to vidi većina. Tog jutra svi smo ispred Petrove bili bezimeni ljudi, bez ikakve funkcije. Prepoznala sam neke od njih, s nekima sam čak i na sudu zbog ružnih incidenata. Kad smo se pogledali, nikome to nije palo napamet. Mi smo bili potpuno nevažni, za razliku od trenutka koji nas je doveo na isto mjesto. 

Tek mjesecima kasnije shvatila sam koliko je Zagreb tog jutra ranjen i da više nikad neće biti isti. Gotovo da se ne sjećamo kako je nekad izgledao. 

Nakon skoro godinu dana, obnova se svela na natuknicu u nekoj copy-paste kampanji prije izbora.

Da, znamo. Morat ćemo sami. 

I zato nas ne čudi da je scena Boysa s inkubatorima najviše puta podijeljena fotografija koju smo na Indexu ikada objavili. Ona nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. 

Fotografija je obišla cijeli svijet,  Zvali su iz medija za koje nikad nisam čula, objavljena je čak i u dnevniku na tajlandskoj televiziji. 

Ljudi koji su na njoj postali su jedan od simbola obnove i novog početka. To nije slučajno niti su se oni našli na pravom mjestu u pravom trenutku. Već danima pomagali su u preseljenju odjela bolnice u Dubravi, da bi se tamo smjestio centar za oboljele od korone.

Bez minute odmora noć nakon potresa proveli su u čišćenju bolnice na Jordanovcu koja je također teško stradala. Narednih mjeseci rušili su dimnjake po krovovima. Zvali su ih tamo gdje vojska ne bi stigla. 

Liječnici, rodilje iz Petrove, kao i unesrećeni ljudi na Baniji, dobro se sjećaju njihovih lica. Znaju tko su ljudi koji su im prvi došli pomoći. Bili su tu dok se sve još treslo i najčešće su odlazili među zadnjima. Pomogli su im da sačuvaju sve što je ostalo i najvažnije što su u tom trenutku od života imali. 

Nisu se mogli pridržati za nekakve kampanje i obećanja političara. Gradovima su prvi pomogli njihovi ljudi - prije godinu dana ispred porušene bolnice, ali i svakog idućeg jutra, sve dok nisu skupili i posljednju kunu za obnovu rodilišta u cijeloj zemlji. 

Isti oni ljudi koji su jutro nakon potresa spašavali inkubatore iz ruševina, za nešto više od pola godine unijeli su u Petrovu nove uređaje, kupljene u dotad neupamćenoj humanitarnoj akciji za Palčiće koja je ujedinila Hrvatsku. Za godinu dana, oni koji su odgovorni za upravljanje u zemlji, jedva su se dogovorili oko sadržaja zakona o obnovi i uspjeli su ga nekako napisati, a obični ljudi skupili su milijune kuna, obnovili bolnice i donirali inkubatore svim odjelima na kojima ih nismo imali. 

Nakon što su putem aukcija na Facebooku postigli ogroman uspjeh i prikupili dovoljno novca za obnovu Petrove i KBC-a Merkur, krenuli su dalje i pomogli cijeloj Hrvatskoj. 

Tada je nastala fotografija na kojoj Boysi u Splitu s članovima Palčića doniraju inkubatore rodilištu splitske bolnice. Mnogi su na njoj plakali. 

Slika Boysa ispred Petrove ima nastavak 

Fotografija Boysa koji spašavaju inkubatore iz Petrove nakon potresa oduševila je Hrvatsku, ali ona ne bi imala vrijednost da isti momci nisu snimljeni dok u bolnicu unose nove uređaje. Zatvoren je jedan krug, prošla je grozna godina. 

I shvatili smo da mi to možemo. 

"Akcija Vratimo Palčiće u Petrovu je nešto što Hrvatska nikada nije napravila. Ovo je akcija koju vode mali ljudi velikog srca, lavina dobrote koja se prelila izvan granica. Ovi dečki su ruke koje male ljude nose do pobjede", rekla mi je na to Željka Vučko, predsjednica Palčića, gostujući u Indexovom studiju. 

Pričala je i kako su joj neki ministri prije potresa govorili da je problem Udruge Palčići što nisu profitabilni, da bi nakon potresa, saznali smo naknadno, politički šefovi iz zagrebačkih bolnica pitali Palčiće gdje je njihov dio iz akcije i koliko će im inkubatora poslati. 

Sa zida sam skinula sliku koju mi je poštom na kućnu adresu poslao jedan navijač. Veća je od metra i najljepši je poklon koji sam ikad dobila. Nastala je prema fotografiji ispred Petrove, a ja sam opet mogla čuti tišinu koja me tog jutra paralizirala.

Znala sam da postoji samo jedno mjesto kojem pripada, a Željka je obećala da će je objesiti negdje u glavnom holu Petrove, odmah kod ulaza.