Foto: Hina

"ONO ŠTO se dogodilo u Parizu 13. studenog se dogodilo prije, u trgovačkoj četvrti Beiruta 12. studenog,  na nebu iznad Egipta 31. listopada, u kulturnom centru u Turskoj 20. srpnja, u turističkom odmaralištu Tunisa 26. lipnja – i gotovo svaki dan u Siriji u posljednjih četiri godine," piše u uvodu kolumne koju je za Nation ispisala Laila Lalami, dobitnica Pulitzera za fikciju i profesorica kreativnog pisanja na Sveučilištu Kalifornija.

"Scenarij je do sad blizak svima nama. Vijesti o ubojstvima će s pojaviti na televiziji ili radiju. Imat ćemo krikove o tuzi i užasu, nekoliko hashtagova na Twitteru, možda čak i promjenu 'avatara' na Facebooku. Naše vođe će dati čvrsta obećanja da će teroriste privesti pravdi, dok će istovremeno polagati pravo na veću moć nadzora svojih građana. I tada će se život nastaviti točno kao što je to bilo prije.

Osim za obitelji žrtava, za njih, vrijeme će se podijeliti na Prije i Kasnije.      

Mi tim obiteljima, svake rase, vjere i nacionalnosti, dugujemo više od tuge, više od ljutnje. Mi im dugujemo pravdu.

Mi moramo pozvati na odgovornost Islamsku državu, nihilistički kult smrti koji svijet vidi crno-bijelo, bez nijansi sive.

Mi moramo pozvati na odgovornost Bašara al-Asada čiji je odgovor na mirne prosvjede u proljeće 2011. bio slanje vodenih topova i tenkova.

Mi  moramo pozvati na odgovornost vlade Sjedinjenih Država, Francuske, Britanije, Rusije, Irana i mnogih drugih, koje su dale podršku i pomoć tiraninu za tiraninom na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, i čije intervencije, čini se, stvaraju 10 novih terorista za svakog kojeg ubiju.

Mi moramo pozvati na odgovornost Georgea W. Busha i Dicka Cheneyja, čija je katastrofalna invazija na Irak u 2003. godini i raspuštanje iračke vojske nakon nje destabiliziralo čitavu regiju.

Mi na odgovornost moramo pozvati saudijske kraljeve - Salmana, Abdullaha i Fahda - čije financiranje vehabističke doktrine potiče nesreću islamističkog ekstremizma.

Kad sam bila dijete u Maroku, niti jedan svećenik mi nije rekao što da radim, što da čitam ili ne čitam, što da vjerujem, što da nosim. A i da jesu, ja sam bila slobodna ne slušati. Vjera je bila više od napadne manifestacije. No, stvari su se počele mijenjati u 1980-im. Bio je vrhunac Hladnog rata i arapski tirani su vidjeli priliku: Oni su moć mogli zadržati bez prestanka, potiskujući disidente u svojim redovima – većinom sekularne ljevičare – i ohrabrujući religijsko desno krilo, uz prešutno ili otvoreno odobravanje Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika. U prazninu koja je nastala desetkovanjem arapske sekularne ljevice ušli su vehabije, s gotovo neograničenim financijskim izvorima. Vebahističke ideje su se proširile regijom ne zato što imaju vrijednost – one je nemaju – već zato što su bile i ostale dobro financirane. Mi ne možemo poraziti Islamsku država bez da porazimo teologiju vehabizma iz koje je rođena. I da bi se to učinilo treba značajno više novca i napora za obranu liberalnih ideja.

Ja sam novelist. Svake godine odvajam veliku količinu svog vremena na predavanja, na kojima sam, gotovo bez izuzetka, propitkivana o islamu i muslimanima i ratovima koji sada proždiru Bliski istok. Ja pokušavam objasniti, dati kontekst, podsjetiti ljude na povijest i politiku, uključiti ponešto kulture i umjetnosti u mješavinu. Ali svakih par mjeseci se dogodi novi napad, pa se čini da radim za ništa.

Kakvu šansu netko poput mene ima u usporedbi s dobro financiranim mrežama? Dekapitacije, raspinjanja na križ, uništenje kulturne baštine koje prakticira IS - ništa od toga nije novo. Sve se to dogodilo, i nastavlja se događati, također u Saudijskoj Arabiji. Vlada Saudijske Arabije je ove godine obezglavila više ljudi od Islamske države. Ona proganja šijite i ateiste. Ona je polako uništila kulturni i religijski značaj Meke i Medine. Ona, uz gotovo univerzalnu indiferentnost bombardira Jemen već sedam mjeseci, a kad nastupi užas, ona izbjegava odgovornost. U tome joj pomažu zapadne vlade, koje kupuju naftu od tirana i prodaju im oružje, dok istovremeno naklapaju o ljudskim pravima.

Ja više nemam strpljenja za ljude koji tvrde da muslimani ne podižu svoj glas. Oni to čine, svakoga dana. Muslimani su primarne žrtve IS-a, i primarni otpor. Usporedba s luđacima koji provode terorizam je uvreda za svaku od stotina tisuća muslimanskih žrtava terora. Istina je da IS svoje nihilističko nasilje usmjerava na svakoga, muslimana, kršćana ili židova, vjernika ili nevjernika – svakog tko ne pripada kultu.

Ja bih voljela učiniti nešto za žrtve terorističkog nasilja. Ali ja sam spisateljica; riječi su sve što imam. Ja znam što želim, sa svim svojim srcem, to je očuvanje i slavljenje onog što IS želi uništiti: višeetnički, višereligijski, višekulturalni život," napisala je Lalami.

Širi kontekst i "blowback"

Za one koji traže informacije o širem, povijesnom kontekstu iza modaliteta na koji je zapad sudjelovao u stvaranju Islamske države i poticanju radikalnog islama, dobra je ishodišna točka članak Washington Posta iz 2002. godine s naslovom "Abeceda džihada". U njemu je prvi put javno otkriveno da su Amerikanci u "sutonu Hladnog rata potrošili milijune dolara da bi afganistansku djecu opremili školskim udžbenicima ispunjenima slikama nasilja i militantnim islamističkim učenjima u tajnim nastojanjima da potaknu otpor sovjetskoj okupaciji."

O načinima na koji se CIA okoristila religijom za stvaranje islamistčke terorističke mreže sa svrhom postizanja geopolitičkih ciljeva je progovorio i poljsko-američki političar, diplomat i geostrateg Zbigniew Brzezinski u intervjuu za francuski Le Nouvel Observateur u 1998. godini.

Konačno, ulogu američkih obavještajaca u stvaranju al-Kaide je potvrdila i priznala Hillary Clinton, uz ocjenu da je dobar dio onog čemu svjedočimo danas posljedica "blowbacka".