KAD SAM zamislio da ću ja jednog dana biti muško, ta pomisao me smirivala, govori za Index 30-godišnjak koji se smatra transrodnom osobom, a koji je odlučio biti anoniman zbog, kako navodi, društva u kojem živi.

U pripremi ovog razgovora, on nam je rekao da se tek odlučuje promijeniti spol, a na što se još nije odlučio zbog osude obitelji. Pitao nas je i je li to što službeno svoju tranziciju nije završio problem pri realizaciji članka, no mišljenja sam da upravo njegova pozicija uz strahove i dileme najbolje govori o ovoj problematici, primarno i kroz kontekst (ne)zrelosti društva.

Podsjetimo, prošlog tjedna održana je i zajednička sjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku te Odbora za politiku, mlade i sport na temu transrodnosti djece u Hrvatskoj. Kao stručni govornik bila je pozvana Željka Markić, ali i psihijatar Herman Vukušić, koji je nekoć pozivao i na hetero paradu ponosa.

"Imao sam snažnu želju biti poput dječaka"

Uglavnom, pitali smo sugovornika kad je osjetio da je ustvari transrodna osoba.

"To nije bio jedan trenutak, nekakva velika spoznaja. Samo su polako stvari sjedale na svoje mjesto. U djetinjstvu su mi bili zanimljivi i djevojčice i dječaci, pratio sam sve što rade dečki iz razreda i kvarta, upijao pokrete, riječi, način na koji nešto rade...

Imao sam snažnu želju biti poput njih. Nije to neka želja koja dođe i prođe, konstantno je prisutna, pa je tako konstantno bilo i moje ponašanje, odijevanje i moji interesi - u skladu sa željom koja ne prolazi. S djevojčicama je bilo drugačije, bile su mi dosadne dok mi odjednom nisu postale jako zanimljive, u dobi kad krenu prva zaljubljivanja", dodaje.

Kaže da ga je nesklad između onoga kako izgleda i kako se osjeća užasno pogodio u pubertetu kad mu je mama objasnila da mora nositi grudnjak "jer je vrijeme".

"Nikad neću zaboraviti taj osjećaj. To je prvi put da sam osjetio disforiju, inače osjećaj suprotan euforiji i često vezan uz transrodnost. Kasnije me disforija pratila kroz život, ali taj prvi put, taj jad, nemoć, tugu i bunt, to nikada neću zaboraviti.

S druge strane, pojava menstruacije me nije tako snažno pogodila. Samo sam to prihvatio kao nešto od čega ne mogu pobjeći. Možda bi me snažnije pogodilo da se dogodilo prije grudnjaka", dodaje.

"Par minuta o transrodnosti na TV-u mi je promijenilo život"

Ističe kako je prvi put pojam "transrodnost" čuo u nekoj TV emisiji oko svoje 15. godine.

"Sjećam se da je bila forma talk showa. Tih par minuta posvećenih ovoj temi meni je na neki način promijenilo život. Svaka riječ bila je kao da opisuju mene i meni je napokon bilo jasno što to nije u redu sa mnom. To nešto je napokon imalo ime. Odjednom sam shvatio da nisam jedini koji se ovako osjeća. Ja sam transrodni muškarac", dodaje.

Nastavio je više o djetinjstvu.

"Do puberteta su moji vrtićki i školski dani bili pomalo tužni, ako pokušam gledati objektivno. Dečki su se igrali igračkama koje su mi bile zanimljive i uvijek su igrali nogomet. Curice su uvijek igrale gumi-gumi. Meni je to bilo dosadno, a nogomet je bio rezerviran samo za dečke iako sam ga igrao bolje od većine u razredu.

Ja sam onda uglavnom bio sam. Bio sam miran i uvijek zbunjen. Ipak, ja sam bio stvarno sretno dijete, valjda od malih nogu u kognitivnoj disonanci. Mojim roditeljima u toj dobi nije ništa bilo čudno, a moji interesi su vjerojatno bili dodatno opravdani jer sam imao brata, skupa smo se igrali, gledali iste crtiće itd.

"Svi su mislili da sam gej"

Problemi počinju u pubertetu. Odbijam nositi žensku odjeću, gadi mi se, gadim se sebi kad se pogledam u ogledalo. Počinjem mrziti svoje tijelo kad sam u ženskoj odjeći. Roditelji mi dozvoljavaju da nosim mušku odjeću i smatraju to "fazom".

Ošišao sam se kratko, počeo se družiti samo s dečkima, cure su me počele doživljavati kao dečka (iako su znale da to nisam) i javljati mi se prve. Kreću izlasci, prve ljubavi, moja abnormalna zbunjenost i bunt koji se odražavao na loše ponašanje i ocjene, a zatim i ranije spomenut trenutak u kojem na TV-u saznajem za pojam transrodnosti", ističe.

Kaže da ništa nije po tom pitanju napravio dodajući kako na internetu nije bilo nikakvih informacija prije 15 godina.

"Iako sam živio u malom gradu u kojem sam bio jedina mlada osoba koja pokazuje fizičke znakove transrodnosti, nitko nije ni znao što je to i svi su mislili da sam gej. Svi su mi se obraćali u ženskom rodu i nisam imao problem s tim, ali nepoznati ljudi, poput tete na kiosku, uvijek bi mi se obratili u muškom rodu zbog mog izgleda i to mi je izazivalo neopisivo zadovoljstvo.

Tad smo ionako svi bili iste visine, golobradi žgoljavci i u društvu su se cure od dečkih raspoznavale po frizuri i odijevanju, a ja sam se tome lako prilagodio. Imao sam veliko društvo, muški nadimak, zanimljive interese, nevjerojatnu energiju, karizmu i bio frajerčina.

Osim u vlastitom domu... Krenuo sam u srednju školu, ali i kod psihologa, a zatim i psihijatra. Roditelji su željeli da me netko "popravi", tražili su odgovore, vjerujem da su bili jednako zbunjeni kao i ja tada.

Potvrdu moje transrodnosti su dobili, nije više bilo potrebe za stručnim nadzorom jer mi tranzicija nikada nije bila objašnjena niti bi roditelji takvo nešto prihvatili. Potom su tu temu zatomili do dan danas. Žalosno, ali od njih nikada nisam osjetio ni najmanje suosjećanje, brigu za moje psihičko zdravlje, a pogotovo bilo koji oblik podrške", rekao je.

Želi napraviti kompletnu tranziciju

Dodaje da je njegov ljubavni život ispunjen ljubavlju i podrškom u svakom aspektu odnosa.

"U dugogodišnjoj sam vezi s cis ženom koja je prije mene bila samo s cis muškarcima. Prihvatila je mene i sve što dolazi uz to. Volim i voljen sam. Ponekad se borim s manjkom samopouzdanja pa razmišljam čime sam zaslužio osvojiti takav jackpot, promišljam o tome kako bi joj život izgledao da nije sa mnom...

Njena podrška u kombinaciji s našim uzajamnim poštovanjem puno pomaže tijekom takvih dana. Svi imamo pravo na dane u kojima nam je raspoloženje sniženo, zar ne? Vjerujem da srodne duše postoje, a da odnos treba graditi i na njemu raditi iz dana u dan. Izgleda da je sreća u ljubavi moja životna kompenzacija!" napominje.

Što se tiče hormonalnih terapija, ali i operacije, dodaje kako želi napraviti kompletnu tranziciju.

"Dakle, hormonalnu terapiju, gornju i donju operaciju. Proces je dugotrajan, bolan, skup i kompliciran. Donju operaciju nije moguće napraviti u Hrvatskoj. Kroz ovakvu patnju nikada ne bi prolazio netko iz hira.

Osjećaj da ste u krivom tijelu cijeli svoj život mora nadjačati sve druge strahove i prepreke. Što više godina imam, taj osjećaj raste i koliko god znam što me čeka, toliko ne mogu dočekati započeti svoju tranziciju. Ipak, odugovlačim već par godina.

"Cijeli život se skrivam zbog roditelja"

Malo me usporila i pandemija, ali prije svega usporava me osuda obitelji. Znam da ću, kad krenem s tranzicijom, izgubiti obitelj koja mi znači i koju volim. Najviše od svega me boli što znam koliko će ih to povrijediti, bojim se da će jako naštetiti njihovom zdravlju.

Cijeli život se skrivam zbog njih. Zbog mene osjećaju sram, a ja sam velik dio života bio potpuno uvjeren da vrijedim manje nego drugi ljudi. Ima jako puno primjera i riječi koje bole od strane ljudi koje voliš, a često promišljam i o tome kako bi sve bilo savršeno da sam se samo rodio u tijelu koje odgovara svemu onom što ja jesam.

Ne bi nanio bol sebi i ljudima koje volim. U obitelji ne bi bilo ničeg negativnog i ne bi bilo tog oblaka šutnje i ignoriranja. Ljudi nemaju pojma koliko boli ignoriranje.

Živim u začaranom krugu u kojem ako napravim tranziciju i prilagodbu spola, povrijedit ću obitelj, a ako ne napravim, činim loše sebi i zapravo cijeli svoj život podređujem ljudima koji me ne prihvaćaju, a pritom najveći strah dolazi od osude okoline.

Takva situacija u kojoj je netko uvijek žrtva, dovodi me do ekstremno disforičnih faza u kojima ne vidim izlaz jer nema jednostavnog rješenja. Osim možda da nestanem, prestanem postojati... Možda bi tako bilo najlakše za sve? Neću lagati da nije bilo jako teških dana. Zahvalan sam na partnerici i prijateljima koji su uvijek uz mene. Zbog njih sam još uvijek živ. I zdrav", ističe.

"Kao dijete su me nazivali muškarača i Ono"

Dodaje kako ima sposobnost samomotivacije, što je velika sreća.

"Sam sam ostvario svoje snove; egzistenciju, obrazovanje, karijeru, sad još samo moram ostvariti do kraja sebe. I taj najveći san...", ističe.

Doživljava li neugodne situacije zbog činjenice da je transrodna osoba?

"Kao dijete su me nazivali muškarača i Ono. Ne često, ali dovoljno da ne zaboravim. Ljudi si daju za pravo pitati i pitanja poput: "Što imaš u gaćama?" ili izgovarati stvari poput: "A kako znaš da ti se ne sviđa ako ga nikad ne probaš?"

To su stvari koje su se događale u mladosti, sad imam potpuno drugačiji krug ljudi i ne mogu reći da trenutno imam ikakvih neugodnih situacija. No vjerujem da će ih biti kad krenem s tranzicijom jer koliko mi je poznato, prije nego što mi uopće bude dozvoljeno uzimati hormonalnu terapiju, moram početi živjeti život tako da odredim svoje novo ime i zahtijevam od svih bliskih ljudi da mi se obraćaju u muškom rodu.

To nije zahvalno jer ja imam ženske obline i ako budem razgovarao s nekim nepoznatim tako da govorim u muškom rodu, vjerujem da će biti neugodnih situacija. No i to je dio procesa, moram biti još jači i priviknuti se da će neugodnih situacija uvijek biti.

Ako ništa drugo, možda će me za desetak godina netko na plaži pitati zašto imam takve velike ožiljke na prsima. Ne možete izbrisati tranziciju kroz koju ste prošli", dodaje.

"Ljudi nemaju pojma što je transrodnost"

Rekao je kako smatra da je transrodnost u Hrvatskoj i dalje ogroman tabu.

"Zapravo, mislim da ljudi i dalje nemaju pojma što je to uopće. Vrijeđa me kad vidim ismijavanja po društvenim mrežama poput: "Ja želim biti stol!" ili: "Evo ja sam odlučio biti drvo." Nemaju ljudi pojma koliko s tim glasno kažu osobi da ju smatraju bezvrijednim smećem. Kvalitetne rasprave volim i one su uvijek poželjne. Transfobija ne", rekao je.

Dodaje i kako kod politike nema pravog interesa za edukacijom javnosti, prvenstveno roditelja ili interesa za dostupniju medicinsku skrb.

"Nas je jako, jako malo. I zbog toga smo, nažalost, manje bitni. Ne možete uperiti prstom i reći: "Ono je skupina trans ljudi!" To nikada nećete vidjeti, mi smo potpuno različiti ljudi, nemamo dodirnih točaka, nemamo baš neku svoju kulturu.

To je velika razlika između nas i drugih LGBTIQ IA+ osoba. Ne znam da postoji trans bar ili takvo nešto. Osobno poznajem jednu transrodnu osobu, a iz medija još četiri osobe. Jedan od njih je Noah, za kojeg sam prvi put čuo prije par dana.

Nikada do sada me nije potreslo nešto vezano uz određenu transrodnu osobu iz Hrvatske. Sve do ovog slučaja, a zatim i one sramotne sjednice. Suosjećam s ljudima koji su se našli u užasnoj situaciji, s djecom koja će zbog ove trakavice biti stigmatizirana i koja gube svaki dragocjeni dan koji su mogla provesti s roditeljima.

Žao mi je i djece i mladih koji su druge boje kože, a žive u Hrvatskoj jer znam koliko druga djeca znaju biti pokvarena i kako mogu stvoriti traumu za cijeli život, a sve to zbog starijih, "pametnijih" koji koriste javni prostor za pogrešne ciljeve.

Dodatno, ne mogu se ne nasmijati savršenom tajmingu održavanja sjednice na temu povećanja broja transrodne djece", rekao je.

"Nemaš pravo biti trans i biti sretan"

Govori da se svojom negativnošću ističu oni koji bi oduzimali prava i ženama, vjerskim i nacionalnim manjinama, ranjivim skupinama...

"Isti oni bi oduzeli pravo i meni, nama. Kažu kako trošimo proračun ministarstva zdravstva, kako zbunjujemo mlade, kako provodimo neku ideologiju... Nitko ništa ne pita, ali uvijek osuđuje. Nitko ne pita koliko ja, recimo, uplaćujem u isti taj proračun, valjda se podrazumijeva ako sam trans, da sam nesposoban, da živim ne nečiji tuđi račun...

Ako sam uspješan, onda se opet pretpostavlja da me "netko gura", financira, da sam aktivist, da sam politički aktivan... Nemaš pravo biti trans i biti sretan, ostvaren, uspješan!

Ja ne živim ispod nekog kamena, zalazim na ista mjesta gdje i svi, moji interesi su vrlo uobičajeni, veselim se utakmicama i koncertima, pljujem po državnim nametima i redovima čekanja, volim društvo, prirodu, sport, život!

Ne želim sliku u javnosti kojom nas se uvijek prezentira. Veselim se izlasku iz anonimnosti u godinama koje slijede jer želim razbiti ovu glupu predrasudu. Ako nikako drugačije, onda samim svojim postojanjem", dodaje.

Zbog osude društva ne želi posvojiti dijete

Pitamo ga što misli o posvajanju djece od strane transrodnih osoba budući da rodni identitet i seksualno opredjeljenje nemaju veze s time kakav će netko biti roditelj.

"Odgovor se nalazi u pitanju. Problem je što konzervativno okruženje nije spremno za to. Uvijek taj neki strah od nepoznatog. Osobno ne želim posvojiti dijete jer se bojim za djetetovu kvalitetu života, ne zbog mene kao roditelja nego zbog osude društva.

Nadam se da će buduće generacije imati taj luksuz. Ako ne mogu imati svoje dijete, da usvajanjem pruže ljubav i dom onoj djeci čiji roditelji to nisu htjeli.

Znam da bi moja partnerica i ja bili dobri roditelji, mogli bi pružiti djetetu cijeli svijet i učiniti ga centrom našeg svijeta. Minimalno jedno dijete je uskraćeno za to zbog društva u kojem živimo. Trebalo mi je nekoliko godina da se konačno pomirim sa svojom odlukom", zaključio je za Index ovaj 30-godišnjak.