BIVŠI zapovjednik IX. bojne HOS-a "Rafael Boban" Marko Skejo snimljen je u restoranu kako pjeva ustašku pjesmu "Evo zore, evo dana", poznatu i kao "Jure i Boban".

Riječ je o pjesmi koja veliča ustaške časnike, zapovjednike ustaške jedinice Crne legije Juru Francetića i Rafaela Bobana. U njezinim se stihovima slavi ustaški pokret, spominje poglavnik Ante Pavelić i uzvikuje "Za dom spremni".

Snimka je nastala nakon današnjeg obilježavanja 31. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja u Kninu i uživo je emitirana na Facebook stranici HOS - Hrvatske obrambene snage.

Skejo je ranije s nekolicinom bivših pripadnika HOS-a položio vijenac kod Spomenika hrvatske pobjede Oluja ’95, nakon čega je tri puta uzviknuo „Za dom spremni“. Isti pozdrav tijekom svojeg okupljanja u Kninu uzvikivali su i Dražen Keleminec te njegovi pristaše.

Tko su oni Jure i Boban?

Jure Francetić je rođen 1912. godine u Prozoru kraj Otočca. Početkom 1930-ih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima pobjegao je u emigraciju. U jednom trenutku vratio se u Zagreb, a kasnije je opet bježao u Njemačku.

Pavelić ga je ubrzo imenovao povjerenikom za Bosnu, gdje je osnovao Crnu legiju. Uskoro je počeo raditi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.

Rafael Ranko Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, u Sovićima kraj Gruda u BiH. I on je djelovao u emigraciji do proglašenja NDH. Zatim je djelovao u Ustaškoj vojnici te naposljetku postao zamjenik Jure Francetića na čelu Crne legije. Po njemu se danas zove IX. bojna HOS-a.

"Nije bio vojnički genij niti je imao, a ni mogao imati solidnog vojničkog znanja, ali je bio idealan za vojevanje po bosanskim planinama, napose kad mu je uz bok stajao sin naše kršne Hercegovine, rođeni gerilac Rafael Boban", zapisao je Eugen Dido Kvaternik, ustaški ideolog, o Juri Francetiću.

Mit o Drini

Djelovanje njih dvojice očito nije imalo samo pozitivan utjecaj na političku vrhušku NDH nego i snažan utjecaj na narod, prije svega kroz pjesmu Evo zore, evo dana, i kad je ona nastala u Drugom svjetskom ratu, ali i u 21. stoljeću, kada je omiljena po svadbama i političkim skupovima. 

U pjesmi se nalazi i poznati stih: "Oj, ustaše, braćo mila, duboka je voda Drina." Radi se o mitu o Francetiću koji je pregazio Drinu i tamo uspostavio hrvatsku granicu koji pronose ljubitelji ustaške NDH.

Povijesna je činjenica da Hrvatska nikada nije imala granicu na rijeci Drini, za to ne postoje nikakvi dokazi. U proljeće i ljeto 1942. godine Francetićeve jedinice jesu postigle vojni uspjeh u Bosni koji je rezultirao izlaskom na Drinu.

Stravični zločini

Postoje navodi o tome kako je izjavljivao da se ne smije ubijati Srbe, no sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice vrše brojne pokolje nad srpskim stanovništvom.

U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a još gori zločin, prema onome što je poznato, počinjen jeselu Urije. Milovan Đilas, kasnije poznati disident koji je u Jugoslaviji više od deset godina proveo u zatvoru jer je kritizirao njenu ekonomsku politiku, bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja. Za ove zločine tereti se Juru Francetića. Đilas je pisao kako je pod krošnjom kruške naišao na dva seljaka koji su "ubijeni u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak". Dodao je da je tu ubijeno još šest seljaka.

"Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena"

Kasnije je zapazio još "deset, dvanaest leševa", među kojima su bile žene, djevojke, djeca...

"Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak - da li tog djeteta? - upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa", napisao je Đilas, dodajući da se radilo o ženskom djetetu, čiji je i grudni koš bio zdrobljen. 

"I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu", zapisao je Đilas, za kojeg treba reći i da je bio protivnih srpskog hegemonizma. 

Raskomadani leševi, među njima žene, djeca...

Dodao je dodajući da je, hodajući dalje, na raskršću zatekao još 25-30 leševa, među kojima "gomilu ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava..."

Francetić je imao i ovlasti za hvatanje protivnika režima. Vjeruje se kako je osobno sudjelovao u hapšenju, zatvaranju i ispitivanju istaknutih Srba i Židova, poput Vase Miskina, Nisima Albaharija, Vukosave Vukice Šain...

Slao i civile u Jasenovac

Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.

Dokument, koji završava pozdravom "Za dom spremni", govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom - odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.

Francetić je umro krajem 1942. Pozvan je u Liku kako bi preuzeo zapovijedanje nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Išao je avionom koji je, uslijed navodne talijanske sabotaže, prisilno sletio kod Slunja. Francetića su se prije partizana dokopali seljaci koji su ga zatukli. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu, ali su rane bile preteške.

Boban potpisao smrti pritvorenika

Rafael Boban je tada preuzeo Crnu Legiju, koja je uskoro rasformirana te njena treća bojna postaje V. stajaći djelatni zdrug, koji kasnije operira u Podravini.

Postoje navodi da je Boban iz odmazde dao strijeljati deset civila u veljači 1944., nakon preuzimanja Koprivnice iz partizanskih ruku, a u lipnju još četvoricu. Poslije rata ga je ustaški dužnosnik Ivo Rojnica optužio za ubojstvo generala Franje Šimića.

U odluci o utvrđivanju zločina okupatora iz 1945. navodi se kako su u lipnju 1944. u Đurđevcu uhapšeni zemljoradnik Ignac Živko, činovnik Herbert Kukec, urar Josip Berta te gimnazijalac Zlatko Mihelić.

Ne zna se što je s njim bilo nakon rata

Ustaše su, po nalogu Rafaela Bobana, pritvorenike tukli toljagom danju i noću, turali im igle pod nokte, naređivali im da ližu pod i sol, od čega su nastupali srčani bolovi. Strijeljali su ih potom na đurđevačkom groblju, a odluku o smrti potpisao je pukovnik Rafael Boban. Prije toga su ih opljačkali i obili urarsku radnju Josipa Berte.

Što je bilo s Bobanom nakon Drugog svjetskog rata, ne zna se. Postoje priče da se prebacio u Argentinu, potom u SAD i da je sudjelovao u Korejskom ratu. Poznato je samo da je prilikom rekonstrukcije vlade NDH u izbjeglištvu 1951. Ante Pavelić imenovao Bobana ministrom Oružanih snaga, iako on nije bio prisutan.