SVE SE ČEŠĆE govori o tome kako se "Europa priprema za rat", pa čak i da rat nikad nije bio bliže, dok neke zemlje čak otvoreno simuliraju potencijalno ratne situacije, odnosno pripremaju stanovništvo za rat. Takva atmosfera zvuči prilično tjeskobno i najviše podsjeća na onu atmosferu koja je svojedobno u Europi iznjedrila ekspresionizam kao umjetnički pravac pred Prvi svjetski rat. O stanju u tridesetima, u osvit Drugog svjetskog rata, da i ne govorimo.

Tada je bilo moguće zamisliti stotine tisuće koje bi krenule u rat. Danas nije

No, postoji nekoliko bitnih razlika. Dok se onda nipošto nije govorilo o Europi kao cjelini, danas se govori (bar o EU - pa i šire, Velika Britanija koja više nije članica EU u ovom je pogledu "jastreb"). Dok je onda situacija stvarno bila ratno tjeskobna, danas ona nerijetko podsjeća mnoge kao da se netko dobro zafrkava.

I, konačno, dok je tada bilo moguće zamisliti stotine tisuća ljudi da bi krenuli u rat, danas nije ni to zamislivo. Samo ilustrativno - estonska političarka i povjerenica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas rekla je da je geopolitička situacija takva da je pravo vrijeme za "početi piti"; vraćanje vojnog roka u Hrvatskoj malo podsjeća na nekakvu kombinaciju viceva iz JNA i malo proširenije verzije vatrogasne vježbe iz nekog slavenskog crtića...

Rat na samoj granici EU-a uskoro ulazi u petu godinu

S druge strane, teme su izuzetno ozbiljne: rat u Ukrajini, na samoj granici EU, uskoro ulazi u svoju petu godinu, zemlje NATO-a i EU već su isprovocirane različitim ruskim hibridnim i paravojnim radnjama, Trump otvoreno prijeti oduzimanjem teritorija jednoj od članica EU i NATO-a, bliskoistočna kriza, zajedno s migrantima i morem tamošnjih sukoba, ionako je neprestana kriza...

U kontekstu rata uglavnom se govori o nekoj "Europi" kao cjelini koja bi trebala ratovati, bilo kao jedinstveni subjekt ili pod NATO kišobranom. Konačno, govori se i o ratu za samu Europu, odnosno Europsku uniju.

Europa je pred nemogućom misijom

Osim što je EU, kako smo već pisali, "čardak ni na nebu ni na zemlji", u pogledu obrambeno-sigurnosne razine koja je ujedno i neposredno egzistencijalna razina, ona je i pred nemogućom misijom. Teško je zamisliti da bi za tu i takvu neku "Europu" netko stvarno ratovao. Zašto? Više je razloga, a u nastavku ćemo ih pokušati razložiti i objasniti.

To su: 1.) nepostojanje dovoljno čvrstog zajedničkog europskog identiteta; 2.) antiratnička i antivojna atmosfera stvarana desetljećima; 3.) "stvarno" se ne osjeća dovoljna egzistencijalna opasnost, koliko god da se o njoj govori i piše.

Nedostatak zajedničkog identiteta

Prvo, relativno čvrsti zajednički identitet preduvjet je da netko ima motivaciju za ratovanje - borba za "vrijednosti" da, samo ako je ona ujedno i borba za "domovinu". Ovdje "domovine" u tom smislu nema jer su se europske zemlje stvorile, izgradile i razvile uglavnom kao nacionalne države pojedinih naroda.

To se događalo u više faza - od formiranja nacionalnih identiteta sredinom 19. stoljeća, preko raspada velikih carstava koji su bili multietnički i okupljeni oko zajedničkog monarha, a ne ideje nacije (recimo, Austro-ugarska kao eklatantan primjer), sve do postupne konstitucije nacionalne države kao općeg okvira za sve europske narode između dvaju svjetskih ratova, nakon Drugog svjetskog rata (kada su se i formirali začeci buduće Europske unije - zajednice radi mira i procedure, a ne žrtve) i konačno nakon pada Berlinskog zida kada nestaje i zadnja nominalno nenacionalna ideologija - komunistička, bar u svojoj realsocijalističkoj izvedbi.

Ljudi se prvenstveno osjećaju pripadnicima svojeg naroda, tj. nacije (hrvatske, finske, češke, njemačke, estonske...), a onda tek eventualno kao "Europljani", ali identitetski puno slabije i sigurno ne u smislu nečeg višeg nego kao saveza suverenih država. Poljacima npr. nešto doista znači za Poljsku ako Rusija provocira na njezinim istočnim granicama, ali ne znači im puno za Europsku uniju.

Mi smo pak tek relativno nedavno izašli iz rata koji je formirao prostor stanje po raspadu socijalističke Jugoslavije, narativi o Domovinskom ratu i dalje su jako rasprostranjeni i potiču, ali nipošto ne o nekom "nadidentitetu" koji bi bio više od putovanja bez granica i korištenja zajedničkih europskih sredstava. Čak i zemlje koje imaju nešto slabiji nacionalni identitet, poput Švedske i Finske, prvenstveno misle na vlastitu sigurnost (na pogrešan način ili ne) kada ulaze u šire obrambene saveze...

Desetljeća antiratne atmosfere

Drugo, antiratna i antivojnička atmosfera stvara se desetljećima, pa se trenutna militarizacija doživljava više kao neko strano tijelo, kao neka anomalija, nego kao nešto što "organski" proizlazi iz naroda.

Otprilike kada se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća proglasio "kraj povijesti", što je izraz japanskog filozofa Francisa Fukuyame za konačno okončavanje kriza i ratnih podjela jer je navodno pobijedila liberalna demokracija kao superiorni politički okvir, išlo se polako u zaborav uopće mogućnosti da su budući ratovi, bar u našoj blizini mogući.

Oni su i dalje postojali, ali bili su "tamo daleko" (Bliski istok, Afrika i sl.), zemlje su polako ukidale obavezne vojne rokove, često pod krinkom "sigurnog" članstva u NATO savezu, a u svim se sferama njegovala kultura prividnog nenasilja, udobnosti i komfora te nastojale razvijati postmaterijalističke vrijednosti orijentirane na individualnost, slobodno vrijeme i potrebe koje nadilaze materijalističko-egzistencijalne okvire.

Ogoljelost ratne opasnosti i nužnost da se ratuje, makar isključivo u obrambene svrhe, postalo je nešto vrlo strano i apstraktno za generacije koje su odgajane u tom duhu. Bilo kakvo rukovanje oružjem izbačeno je iz većine službenih praksi i anatemizirano je.

U lažnoj sigurnosti postignutog "vječnog mira" društvo je postalo nježnije i osjetljivije, te je preko noći naprosto nemoguće očekivati da će zaokret od toga biti jedva dočekan. Dodatno, neke su zemlje, često i iz povijesnih razloga, svjesno slabile svoje obrambene i vojne kapacitete, kao npr. Njemačka. Udobnost mirnog, sigurnog i nježnog digitalnog i post-materijalnog života nekako se naglo našla pred zidom bliske ratne opasnosti...

Nedostatak stvarne egzistencijalne ugroze

Treće, baš zbog gore navedenog "stvarno" se i ne osjeća dovoljna egzistencijalna opasnost - o njoj se uistinu mnogo i sve više govori i piše, no ona se ne osjeća dovoljno - bez obzira na sve, ljudi vide da im svakodnevni život teče relativno normalno, s osobnim brigama i problemima, a to što se govori na višim političkim razinama još uvijek je prvenstveno "predstava" i "cirkus".

Da su vijesti toliko "orbitalizirane", također je posljedica neprestane dostupnosti svih mogućih informacija (ne čeka se više večernji dnevnik ili jutarnje novine, nego se jednim "klikom" i "skrolom" može saznati sve) - u inflaciji njihove dostupnosti one postaju manje "vrijedne" i manje "ozbiljne", one više nisu dio nekog ozbiljnog rituala koji se sastojao dijelom i iz toga da se iščekivao trenutak kad će biti emitirane i što će biti važno rečeno.

Drugim riječima, živimo veliki raskorak između šume narativa s jedne strane, i praktički banalnosti i svakodnevnosti života izvan tih narativa s druge strane. Samim time došlo je do porasta nepovjerenja, pa i cinizma prema izvorima informacija - jednostavno je sve postalo manje ozbiljno. Europa danas zna kako izgleda rat na ekranu, ali ga ne može pojmiti kao sudbinu.

Uzevši u obzir sve gore navedeno - od nepostojanja zajedničkog europskog identiteta i narativa, preko dugo godina kultivirane antimilitarne i anti-herojske atmosfere komfora i udobnosti, sve do cinizma informacijskog kaosa - razmišljanje da bi se mogla stvoriti kritična masa koja bi voljno i željno stavila svoj život na kocku za Europu djeluje prilično tragikomično.

Povijest se izgleda ponavlja čak triput - jednom kao tragedija, drugi put kao farsa, a treći put, sintetički, kao tragična farsa, tj. kao farsična tragedija.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala