MILORAD Pupovac, predsjednik SDSS-a i neformalni lider hrvatskih Srba, ovih je dana opet u središtu javnog interesa zbog svojeg sudjelovanja u komemoraciji za izbjegle Srbe u Oluji, odnosno za hrvatske građane srpske nacionalnosti, koju je u Bačkoj Palanci organizirao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.

>> Vučićev suludi govor opasno podsjeća na Tuđmanov govor iz kolovoza 1995.

Nimalo iznenađujuće, ono što je najavljeno kao komemoracija se u Vučićevoj režiji pretvorilo u bizarno miran velikosrpski miting u kojemu je Vučić igrao glavnu ulogu. Pupovac je bio nešto između statista i scenografije dok je Vučić držao revizionistički govor u kojemu je Hrvatsku usporedio s Hitlerovom Njemačkom, što se mnogima u Hrvatskoj, i to ne samo desnom i nacionalističkom spektru, nije svidjelo.

Nakon brojnih javnih reakcija i poziva da se očituje o Vučićevim riječima, koji su došli i od koalicijskog partnera SDSS-a HDZ-a, Pupovac se oglasio priopćenjem u kojem je, ruku na srce, nadrobio svašta, spominjući nekakve “drevne moralne osjećaje” i pokazujući razumijevanje za sve i svakoga, ali nije osudio Vučićevu skandaloznu retoriku.

Desnica ga otvoreno vrijeđa, mrzi, a ljevica ga baš zbog toga brani 

Milorad Pupovac proteklih je godine nedvojbeno jedan od najprominentnijih političara u RH, kojega nacionalistička desnica otvoreno vrijeđa i mrzi, stvarajući teorije zavjera o tome kako je baš on tajni vladar Hrvatske, dok ga centar poslovično ignorira ili sporadično proziva, a na ljevici ga se većinom brani jer ga desnica iz nacionalističkih razloga napada, što ga ujedno čini i donekle izuzetim od konstruktivne i nezajapurene te nešovinistički intonirane kritike.

Tko je, dakle, Milorad Pupovac? Naime, on je već toliko dugo prisutan na javnoj sceni u Hrvatskoj da se mnogo toga u vezi njegovog životnog i političkog puta zaboravilo ili se pak uslijed sustavne šovinističke kampanje protiv njega falsificiralo, da je potrebno pokušati hlado i analitički prezentirati njegovu političku biografiju, njegove uspjehe i promašaje.

U politiku ušao kao lijevo-liberalni intelektualac

Pupovac je rođen 1956. godine u selu Donje Ceranje kod Benkovca, a u Zagreb je došao na studij filozofije i lingvistike na Filozofskom fakultetu, gdje je i diplomirao krajem sedamdesetih godina. Magistrirao je u Ljubljani, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas zaposlen na Odsjeku za lingvistiku. Politički se prvi put značajnije aktivirao krajem osamdesetih kao mladi intelektualac u Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), koje je okupljalo niz poznatih lijevih i liberalnih intelektualaca poput Žarka Puhovskog i Koče Popovića. Sudjelovanje u UJDI-ju je po mišljenju desnice prvi magnum crimen Milorada Pupovca, no da je ta organizacija doista ostvarila konkretan politički utjeca,j i da su njene ideje prihvaćene, Jugoslavije bi se transformirala u demokratsku (kon)federativnu državu ili bi se pak raspala bez rata. No, u trenutku kada se UJDI pojavio na javnoj sceni, Slobodan Milošević je već črvrsto držao vlast u Srbiji i krenuo s provođenjem svojeg velikosrpskog programa, kojemu se Pupovac otvoreno suprotstavljao, ali nažalost besplodno. 

Nakon toga su na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj pobijedili Franjo Tuđman i HDZ, te su se stvari u već raspadajućoj Jugoslaviji nastavile razvijati logikom nacionalizma i oružanog sukoba, a ne dijaloga i kompromisa. Pupovac je pokušao i spriječiti oružanu pobunu hrvatskih Srba, te je i otišao u Knin apelirati na lokalno stanovništvo da odustane od tzv. Balvan revolucije, ali nažalost neuspješno.

Zapravo, početak Popovčeva političkog djelovanja bio je niz plemenitih neuspjeha - niti se Jugoslavija uspjela demokratizirati, niti se uspio izbjeći rat.

Promijenio je niz stranaka

U devedesetim godinama prošlog stoljeća Pupovac donekle politički luta, te je u roku od nekoliko godina promijenio više stranaka, svih na političkoj margini. Bio je između ostaloga u Akciji socijaldemokrata, u Srpskom demokratskom forumu, da bi se konačno u drugoj polovici skrasio u Samostalnoj Srpskoj Demokratskoj Stranci (SDSS), čiji je predsjednik bio kontroverzni Vojislav Stanimirović. Pupovac je bio njegov potpredsjednik i zapravo su dobro funkcionirali kao tim - Stanimirović je bio jedan od onih Srba koji su podržali oružanu pobunu protiv RH te je rat proveo u okupiranom Vukovaru, dok je Pupovac rat proveo u Zagrebu, kao dio hrvatskih Srba koji su ostali lojalni RH, iako nisu nimalo bili oduševljeni Tuđmanovom vlašću, kao i niz drugih kritički nastrojenih ljudi raznih nacionalnosti. U postratnom periodu Stanimirović i Pupovac su se činili kao kompetentan tim koji će srpsku nacionalnu manjinu integrirati u hrvatsko društvo.

Naravno, desnica je o Stanimiroviću godinama širila razne glasine i iznosila razne optužbe na njegov račun, ali nadležne institucije ga nisu nikada nizašto optužile. 

Iako je 1995. kao kandidat Akcije socijaldemokrata ušao u sabor, Pupovčeva prava zastupnička karijera počinje u periodu približavanja Hrvatske Europskoj uniji nakon Tuđmanove smrti. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. stvorio je osam zagarantiranih zastupničkih mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, od čega su tri rezervirana za predstavnike Srba, a Pupovac je od tada biran s velikom količinom glasova u svaki saziv sabora. 

U Sanaderovo vrijeme ušao u prvi ešalon hrvatske politike

Nakon što je na izborima 2003. pobijedio HDZ pod vodstvom Ive Sanadera, mnogi su bili zabrinuti da se Hrvatska vraća u rigidnu atmosferu devedesetih i međunarodnu izolaciju koja je obilježila zadnje godine Tuđmanove autoritarne vlasti, no dogodilo se baš obratno. Iako je prije izbora Sanader neformalno dogovarao koaliciju s ekstremističkim HSP-om Ante Đapića, nakon izbora je na mig iz Bruxellesa odlučio sastaviti koaliciju sa zastupnicima nacionalnih manjina, što je u tom trenutku neprijeporno bio pravi potez za hrvatsko društvo. Slijedi i Sanaderov legendardni “Hristos se rodi” na domjenku Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Zagrebu, koji se u tom periodu pretvara u nezostavni društveno-politički događaj. Pupovac u tom periodu dolazi u prvi ešalon hrvatske političke scene u kojem se zadržava i do danas.

Sanader mu je navodno ponudio mjesto u svojoj drugoj vladi nakon izbora 2007., no Pupovac ispravno procjenjuje da mu u toj slaboj ekipi ministara nije mjesto i gura Slobodana Uzelca za potpredsjednika vlade. Sanaderova vladavina je vrijeme ekonomskog rasta na kredit i poboljšanja međunacionalnih odnosa, kao i jasne državne osude ustaškog esktremizma, no sve se to raspada uslijed Sanaderove iznenadne i misteriozne ostavke, svjetske ekonomske krize koje neizbježno dolazi i u Hrvatsku i baca je u dugogodišnju recesiju, te uzleta ekstremističke desnice, koja više nije sastavljena samo od isposvađanih ustašonostalgičara raspodijeljenih u bezbroj pravaških stranaka, nego uključuje i sposobne udruge poput U ime obitelji i njihove opetovane refrendumske inicijative usmjerene protiv seksualnih i nacionalnih manjina.

U periodu nakon Sanaderove ostavke, kada Jadranka Kosor preuzima vođenje vlade i HDZ-a, Pupovac ima iznimno važnu ulogu i tada svojom politikom neprijeporno zadužuje Hrvatsku, jer kroz čvrstu podršku premijerki Kosor omogućava da ona završi pregovore s Europskom unijom i uvede Hrvatsku u EU. Bilo je jasno da HDZ gubi sljedeće izbore, poraz se osjećao u zraku, Sanader je pak bio uhićen zbog korupcije, a opozicija predvođena Zoranom Milanovićem je nadirala. Pupovac se našao i pod Milanovićevim pritiskom, ali i pod onim tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića koji je odrađivao zadnje dane na Pantovčaku, da napusti vladajuću većinu i sruši Kosor. Da se to dogodilo, moguće je da bi Kukuriku koalicija prije došla na vlast zbog vjerojatnih prijevremenih izbora, ali je veliko pitanje bi li Hrvatska u stanju političkog previranja uspjela zaključiti pregovore s EU-om. Pupovac je ipak ostao vjeran Kosor, a Hrvatska je ušla u EU.

Josipović ga prozvao "etnobiznismenom"

Za vrijeme vlasti Kukuriku koalicije SDSS nije formalno dio vladajuće većine, iako su podržavali vladu Zorana Milanovića. No u tom se periodu rasplamsao sukob između Pupovca i tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, potaknut time što se Josipoviću nije svidjelo pisanje tjednika Novosti o njegovoj povezanosti sa ZAMP-om. Pupovac je inače kao predsjednik SNV-a izdavač Novosti, u kojima su se okupili neki od ključnih autora iz Feral Tribunea, a Novosti će zbog svojeg beskrompromisnog stava u vezi skoro svega osim vlastitog izdavača postati još jedna stvar koju desnica Pupovcu nikako ne može oprostiti. Josipović je u tom sukobu s Popovcem lansirao u javni prostor srednje struje pojam “etnobiznismen”, koji se i danas veže za Pupovca.

HDZ je pak u međuvremenu preuzeo Tomislav Karamarko i odvukao ga u ekstremnu desnicu, no nije uspio dobiti na izborima 2015. dovoljan broj mandata za formiranje vlade unatoč devetočlanoj Domoljubnoj koaliciji koju je predvodio. No, Karamarko je bio jasan s kime neće nikad u koaliciju - sa SDSS-om, opisujući prethodnu suradnju HDZ-a s Pupovcem sramotnom. Ipak, kada su mu trebali zastupnici za formiranje saborske većine, zahvaljujući svojoj špijunskoj prošlosti, uspio je na vrlo sumnjiv način vrbovati zastupnika SDSS-a Mirka Raškovića. Unatoč svemu tome, Pupovac u tim parlamentarnim previranjima nikad nije kategorički isključio koaliciju s Karamarkom, nego je uvijek naglašavao da je spreman na razgovor te da naravno ima određene uvjete.

Kako je Pupovac završio s Plenkovićem

Te uvjete je onda godinu dana kasnije ispunio novi lider HDZ-a Andrej Plenković, te je Pupovac još jednom SDSS doveo u vladajuću koaliciju, u međuvremenu konačno i postavši predsjednik stranke nakon povlačenja Stanimirovića. Pupovac mu se revanšira opisom da je Plenković “suho zlato” i višemjesečnim toleriranjem odugovlačenja uklanjanja ploče s ustaškim pozdravom koju su ratni veterani HOS-a postavili u Jasenovcu. U tom trenutku u Hrvatskoj već vlada odvratna antisrpska atmosfera, u glavnom gradu tisuće prosvjeduju uz ustaške pokliče, a nova predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Karamarkov politički izum nakon što ju je Sanader davno škartirao, Pupovcu poručuje da je sam kriv što ga šovinisti pljuju u lice na ulici, vodeći se logikom da je djevojka u minici sama kriva ako je netko siluje.

S druge strane, to je i dio političke karijere Milorada Pupovca u kojemu njegov poslovični pragmatizam postaje sve više kompromitiran, s obzirom na to da najbliže političko društvo tog deklariranog ljevičara postaju konzervativni Plenković i njegov definitivno nereformirani HDZ te bivši četnik Aleksandar Vučić, u međuvremenu predsjednik Srbije. Pupovac se rado pojavljuje i uz jednoga i uz drugoga, te se pozicionira kao glavni čuvar hrvatsko-srpskih odnosa, usput pristajući na itekako upitnu ideju da se prava hrvatskih građana srpske nacionalnosti direktno povezuju s pravima građana Srbije hrvatske nacionalnosti, odnosno etničke pripadnosti. U tome se očituje sav paradoks Pupovčeve političke pozicije - on zapravo radi na jačanju nacionalističkih narativa kojima se istovremeno nominalno protivi. 

Pomaže li Pupovac zaista hrvatskim Srbima?

Koliko je u godinama svojega sudjelovanja u vlasti Pupovac doista pomogao hrvatskim Srbima, tema je o kojoj se i dalje raspravlja. Neke kuće jesu obnovljene, neke institucije jesu izgrađene, ali mnogo toga i nije učinjeno, što pokazuje da se Pupovčev utjecaj precjenjuje i da hrvatske vlasti često i nisu baš zainteresirane za sudbinu svojih građana srpske nacionalnosti, naročito u ruralnim krajevima. 

Jedno je sigurno, Pupovac je politički nadživio mnoge, pa će vjerojatno nadživjeti i aktualnu vladajuću garnituru u Hrvatskoj, unatoč izazovu koji predstavlja referendumska inicijativa klerikalne desnice predvođene Željkom Markić za ukidanjem zastupnika nacionalnih manjina u saboru.

No, bilo bi osvježavajuće dočekati i to da hrvatski Srbi dobiju lidera ili lidericu nove generacije, nekoga bez toliko političke prtljage i s drugačijim pristupom politici. Primjerice nekoga tko neće otići na velikosrpski mitingi družiti se s Aleksandrom Vučićem dok u Zagrebu drži Plenkoviću vladajuću većinu, nego nekoga tko će ih dovesti na Markov trg da prosvjeduju za svoja prava kao ravnopravni građani svoje Republike.