PREDSJEDNIK Srbije Aleksandar Vučić u nedjelju je u Bačkoj Palanci održao jedan od najžešćih velikosrpskih govora koji su se na ovim prostorima mogli javno čuti još od ratova devedesetih godina prošlog stoljeća. Vučićev suludi govor, u kojemu je Hrvatsku usporedio s Hitlerovom Njemačkom, problematičan je na više razina, koje treba pažljivo analizirati.

Prva je očita velikosrpska intonacija tog govora, kao i cijelog mitinga u Bačkoj Palanci. Vučić je dobar dio svojeg izlaganja potrošio na govor o Srbima u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, sve njih predstavljajući na neki način ugroženima i isprazno obećavajući zaštitu Srbije. No baš je takva politika kombinacije huškanja i stvaranja osjećaja ugroženosti s kraja osamdesetih i početka devedesetih rezultirala ratovima od Hrvatske do Kosova i velikim stradanjima Srba, iako naravno ne samo njih.

Vučić i dalje sanja velikosrpske snove

Vučić je još jednom dokazao da on svoje velikosrpske snove nije napustio, da su njegovi temeljni politički stavovi isti kao i prije 20 ili 30 godina te da je tek modificirao metode kojima ih želi ostvariti u skladu s promijenjenim vanjskim okolnostima i objektivnom aktualnom slabošću Srbije, koja je nakon svih ratova koje je započela od 1990. ekonomski i ljudski ruinirana, a i teritorijalno umanjena gubitkom Kosova. Uostalom, Vučić je prije desetak godina za hrvatske medije u jednom intervjuu izjavio da i dalje sanja o zapadnoj granici Srbije po liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, a u nedjelju je u Bačkoj Palanci još jednom podsjetio da još uvijek sanja isti san, no u međuvremenu je ipak na javi postao svjestan da ga je nemoguće ostvariti.

Bilo kakva iskrena suradnja s Vučićevom Srbijom je nemoguća

Zbog svega toga Srbija i dalje ostaje ključni faktor nestabilnosti na Balkanu jer s takvim Vučićem nijedna susjedna država ne može ostvariti iskrenu i konstruktivnu suradnju, nego je tek moguće pridonositi nestabilnosti koju Vučićeva Srbija proizvodi, te zaštiti sebe i svoje građane, uključujući naravno i one srpske nacionalnosti, od Vučićeva velikosrbovanja.

Prepustiti Vučiću svoje građane srpske nacionalnosti znači i ponoviti pogreške s početka devedesetih pa je potrebno javno i oštro praviti tu distinkciju. Iako se Vučić vidio kao svesrpski lider, on to jednostavno nije. On je tek predsjednik jedne duboko ruinirane države, koja osim prazne priče, ne može ništa supstancijalno ponuditi Srbima koji žive izvan granica Srbije jer, između ostalog, ne može ništa ponuditi ni Srbima koji žive u Srbiji.

Realno gledajući, Hrvatska se kao članica NATO-a i Europske unije ima najmanje razloga brinuti zbog Vučićevih ispada te je hladna reakcija službenog Zagreba na njegov suludi govor vjerojatno najbolji potez koji se u ovom trenutku može povući.

Vučić se pravi da se prije kolovoza 1995. ništa nije dogodilo

Drugi nivo problema Vučićeva govora je naravno usporedba RH i Hitlerove Njemačke, odnosno holokausta kroz primjer Anne Frank i odlaska srpskog stanovništva iz Hrvatske zbog Oluje. Nacistički zločin nad Židovima i pokušaj njihova istrebljenja jedinstven je primjer zla u ljudskoj povijesti koja je doista puna svakojakog zla, te je uvredljivo koristiti žrtve holokausta za skupljanje jeftinih političkih bodova i pravljenje površnih i neodrživih usporedbi. Povrh toga, Vučić je u svojem govoru falsificirao nedavnu povijest, praveći se kao da je sve relevantno za temu masovnog egzodusa Srba iz Hrvatske započelo u kolovozu 1995. a da se prije toga ništa nije dogodilo. U tako postavljenom vremenskom okviru onda je i njegov odvratni huškački govor iz Gline, održan par mjeseci prije Oluje, zapravo nepostojeći, iako je savršen primjer samodestruktivne politike koja je hrvatske Srbe na nagovor Beograda odvela u katastrofu.

Hrvatski Srbi Vučićevim obećanjima o zaštiti u 2018. trebaju vjerovati kao i obećanjima koje je dao u Glini 1995. Na svojoj koži su osjetili rezultat tih obećanja, nema razloga da opet povjeruju jednom beskrupuloznom lašcu koji ih je i prije bio ostavio na cjedilu, prethodno funkcionirajući kao dio velikosrpske ekipe koja je potpaljivala nacionalistički sukob i oružanu pobunu.

Odvratna mržnja prema drugom narodu

Treća razina je očita mržnja koju Vučić osjeća prema Hrvatima kao u njegovoj glavi monolitnoj cjelini, a koja je bila izražena kroz njegove geste, intonaciju i negativne emocije kojih je govor u Bačkoj Palanci bio pun. Mržnja jednostavno ne može biti dobra stvar.

I dok je većina medija u Hrvatskoj istaknula da najnoviji Vučićev govor podsjeća na onaj u Glini 1995., što je točno jer oba govora su došla od iste osobe s fundamentalno istim političkim stavovima, to je usporedba koja sa sobom ne nosi neku veliku spoznajnu vrijednost.

Redukcionističko tumačenje povijesti

Za hrvatske građane više vrijednosti ima u prepoznavanju toga da Vučićev suludi govor opasno podsjeća na govor prvog predsjednika RH Franje Tuđmana, održan krajem kolovoza 1995. u Kninu, nakon uspješno provedene operacije Oluja. Iako su hrvatski i srpski nacionalizam u sukobu i svaki ima svoje specifičnosti (primjerice, srpski je mnogo više usmjeren na ekspanzionizam), oni imaju i mnoge sličnosti, kao i svi nacionalizmi uopće.

Tuđman je u tom sramotnom govoru iskoristio nekoliko retoričkih strategija kojima se neki dan koristio i Vučić. Primjerice, ponudio je okupljenima revidiranu i falsificiranu kratku verziju povijesti Srba u Hrvatskoj, opisujući ih kao one koji su “došli s Osmanlijama” kao nekadašnjim osvajačima, iako su i ti ljudi koji će tek par stoljeća kasnije u nacionalnom smislu postati Srbi, u značajnoj mjeri također bježali od osmanskih osvajača te su se protiv njih i borili. Cijelu povijest Srba u Hrvatskoj Tuđman je još sveo na četničko paktiranje s fašističkom Italijom “za borbu protiv hrvatstva”, time izjednačujući Hrvatsku i NDH, a usput zaboravljajući da je isto učinio i Ante Pavelić, čiju je zločinačku kreaciju NDH i sam Tuđman 1990. rehabilitirao kao “izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom”.

Tuđman je Srbe nazvao "rakom koji razara hrvatsko nacionalno biće"

Baš kao i Vučić, i Tuđman je tada svojoj publici ponudio redukcionističku verziju povijesti u svrhu potpirivanja nacionalističkih sentimenata, a jednako kao Vučić, bio je pun mržnje govoreći o jednom narodu. Srbe je opisao kao “rak koji razara hrvatsko nacionalno biće” i kolektiv koji “sprječava Hrvate da budi sami sa sobom”. Kada se danas pogleda taj Tuđmanom govor na YouTubeu, čovjek ostane zapanjen s koliko mržnje on govori o Srbima, na trenutke se gušeći u mržnji i grgljajući umjesto da razgovijetno govori. Vrhunac te mržnje svakako je rečenica puna likovanja na račun izbjeglih Srba u kojoj Tuđman sa zlokobnim cerekom slavi što “nisu imali vremena ponijesti svoje prljave pare, devize niti gaće” te oduševljenje što su “Srbi nestali iz Knina i ovih krajeva kao da ih nikada nije bilo”.

Isti je taj Tuđman samo par tjedana prije pozivao Srbe da ostanu, da bi onda na govoru u Kninu sam otkrio da je sve to bilo gluma i da je oduševljen egzodusom Srba, o kojima govori s odvratnom količinom mržnje, baš kao što danas Vučić govori o Hrvatima. Laž je uvijek u srži nacionalizma.

Dapače, velika je povijesna ironija da Vučićev govor u nekim elementima podsjeća i na govorancije sa skupova na Bleiburgu, kojima povijest također počinje 1945., a sve prije toga se strateški ignorira kako bi se počinitelje proglasilo nevinim žrtvama.

Hrvatskoj u 2018. ne treba takva nacionalistička mržnja

Jasno, različiti su povijesni konteksti Tuđmanova govora iz 1995. i Vučićeva iz 2018., ali baš zato je zapanjujuća fundamentalna sličnost njihove nacionalističke retorike i mržnje izražene u njoj.

Hrvatskoj u 2018. godini ne trebaju takvi lideri i takva mržnja, a Srbija će najvjerojatnije opet nastradati kao i prošli put kada je pristala biti vođena velikosrpskom politikom. No za razliku od početka devedesetih, sada više nema mogućnosti i toliko drugih povući sa sobom u bezdan, ponajmanje Hrvatsku.