HRVATSKA je ustavno socijalna država. To znači da i za one koji su se iz nekog razloga našli bez ičega, treba biti osigurano barem minimalno za život. Nekoliko je oblika socijalne pomoći, no ona koja se u javnosti najčešće zove baš socijalna pomoć u biti je „zajamčena minimalna naknada“, a iznosi su navedeni na Središnjem državnom portalu:

„Iznos zajamčene minimalne naknade za radno sposobnog samca utvrđuje se u iznosu od 800 kuna (100 posto), a od 1. listopada 2015. godine za radno nesposobnog samca u iznosu od 115 posto osnovice (920 kuna) koju odlukom određuje Vlada RH, dok se za kućanstvo utvrđuje u iznosu koji predstavlja zbroj udjela za svakog člana kućanstva, s tim da udjeli članova kućanstva iznose: za samohranog roditelja: 100 posto = 800 kuna, za odraslog člana kućanstva: 60 posto = 480 kuna, za dijete: 40 posto = 320 kuna, za dijete samohranog roditelja odnosno dijete u jednoroditeljskoj obitelji: 55 posto = 440 kuna.“ Korisnici naravno često imaju i neke druge povlastice, od plaćanja dijela režija, pa i nužnog smještaja, ovisno i o mogućnostima lokalne samouprave.

To je proračunski novac koji svi mi odvajamo kako bi oni koji nemaju ništa imali barem nešto. Odvaja za ove iznose i onaj koji radi za minimalac, i onaj koji radi za pristojnu plaću, pa i umirovljenik koji prima 2000 kn mjesečno. Jer država, kako je precizno govorila barunica Margaret Thatcher, nema nekog drugog izvora prihoda osim novca građana, poreznih obveznika. I tu nema ništa sporno – to je u temeljima socijalne države.

Kao i svugdje – zloupotrebe i oko socijalne pomoći

Država je prije nekoliko godina propisala da primatelji socijalne pomoći, naravno ako su radno sposobni, mogu biti obvezni odraditi određeni broj sati za lokalnu samoupravu – što je sasvim primjereno, građani plaćaju za socijalnu pomoć, a oni koji je primaju će to naknaditi uređenjem parkova i sličnim jednostavnim poslovima.

Nedavno je HSLS-ov gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak iskoristio zakonsku mogućnost i krenuo u akciju – primatelji socijalne pomoći, oni koji su radno sposobni, mjesečno će odraditi 30-90 sati. S obzirom na to da je već prošlo skoro pola godine i kada se uračunaju visine socijalne pomoći – čak je i „satnica“ bolja od one u trgovini ili na kakvom sličnom loše plaćenom mjestu. No sada dolazi zanimljiv dio.

Naime, kako je objavio portal bjelovar.live, u prvoj grupi pozvano je 49 radno sposobnih građana koji primaju socijalnu pomoć. "Od toga ih deset uopće nije reagiralo, 20 ih je donijelo dokumentaciju od liječnika, dio ih se izgubio u birokratskim bespućima, a svega sedam je izrazilo volju za radom", objavio je bjelovar.live dodajući kako je tih sedam prošlo osposobljavanje i liječnički, ali na poslu ih se pojavilo samo četvero.

Dakle, dio ih se odmah pojavio mašući papirima da su bolesni, dio nije bilo ni briga – ukratko, ni 10 % primatelja socijalne pomoći (i to od kategorije radno sposobnih jer su samo takvi pozvani!) došlo je odraditi svoju obvezu prema građanima. A bilo im je lijepo primati tuđi novac!

Ako ne žele pomoći ni lokalnom komunalcu – zašto bi primali novac građana?

Naravno, ima tu svakakvih situacija, neki vjerojatno rade na crno, nećemo u ovoj zemlji o tome moralizirati, posebno ne o onima na dnu radne ljestvice – ali ako radiš na crno, onda budi pošten i skini se sa socijalne pomoći! Što se tiče 20 naglo oboljelih, kao da je epidemija tko zna čega i to treba ispitati, a ove druge kojima se ne radi – jednostavno ih treba skinuti sa socijalne pomoći.

Nema tu nikakve potrebe za bilo kakvim lažnim moraliziranjem – građani su ti koji ovo sve plaćaju, samo jedan mali Bjelovar na socijalne programe daje milijune, i ako se primatelji socijalne pomoći ne udostoje pomoći lokalnom komunalcu i odraditi neku primjerenu satnicu (koja naravno ne smije prijeći u izrabljivanje ljudi i treba biti u nekom odnosu s minimalnom plaćom), onda ne trebaju biti primatelji socijalne pomoći pa neka se snalaze bez tuđeg novca.

Ovu mjeru, koju je uveo Bjelovar – trebaju uvesti sve hrvatske lokalne samouprave. Vjerujemo da bi se broj korisnika socijalne pomoći smanjio za tisuće, a to bi u konačnici omogućilo da oni kojima stvarno treba – dobiju više. Fond za socijalnu pomoć je ograničen i što je manje korisnika – pomoć može ići onima stvarno potrebitima, a ne folirantima i neradnicima koji su se zakačili na državnu rentu. Neki će reći – to su mali iznosi, no ne brinite se – onaj tko je spreman prevariti državu za 900 kuna (plus često naknadu za troškove stanovanja i troškove ogrjeva), da je recimo županijski pročelnik, prevario bi je za 9000 kuna.

Ukoliko vam naslov teksta djeluje okrutno...

Usput, za one čitatelje kojima naslov djeluje neprimjereno – to je citat iz Biblije. Druga poslanica Solunjanima za koju se tradicionalno smatra da ju je napisao apostol Pavao, cijela rečenica glasi: "Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu" (2 Sol 3, 10-12). I u ono doba su, čini se, jasno razlikovali potrebite, one kojima zaista treba pomoć, od onih kojima se jednostavno ne radi. Nekako se nije puno toga promijenilo u ovih 2000 godina.

U vrijeme kada je u Hrvatskoj pomoć slijepim i slabovidnim osobama mizerna, a od novca koji od države dobijete ako vam trebaju invalidska kolica (nadajmo se da vam nikada neće zatrebati) možete kupiti samo ona koja valjda dvojica moraju gurati – jednostavno ne treba držati radno sposobne ljude na sustavu socijalne pomoći, one koji ne žele ni minimalno pomoći zajednici koja im daje novac. Takvima socijalnu pomoć treba ukinuti – posla danas, barem sezonskog, ionako ima. Pa će od preostalog novca biti za barem koji dodatni kombi za ljude u kolicima, da mogu ponekad na izlet ili koncert. Ili za veće pomoći onima koji su zaista u problemima.

A što se ove četvorice koji su došli raditi tiče, nadamo se da će uskoro naći prava radna mjesta u bjelovarskim firmama – u pitanju su, možemo biti sigurni, ljudi koji su zbog nekog razloga upali u teške životne okolnosti, ali su vrijedni i radišni. Vjerujemo da će im preporuka grada koju će dobiti nakon rada, a i svi ovi tekstovi pomoći. Jer ako su od skoro 50 pozvanih pošteno došla raditi samo četvorica, ako ste poslodavac – možete biti uvjereni da su ta četvorica radišni i pošteni ljudi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala