Razmjere humanitarne katastrofe koju će prouzročiti ruska invazija na Ukrajinu još je uvijek teško razaznati, no potencijalnu ekonomsku štetu na Starom kontinentu moguće je relativno precizno kvantificirati. Činjenica da je zasad izbjegnut najgori scenarij djelovala je umirujuće po financijska tržišta, omogućivši neočekivani obrat s pozitivnim predznakom, unatoč tragičnim događajima …
    
ZVECKANJE oružja najčešće nije najprikladnija inspiracija za financijska tržišta. Oružani sukob još manje. A ako je pritom jedna od strana u sukobu veliki dobavljač sirovina na globalnoj razini … shvaćate već poantu.

Tjeskoba koja se uvukla među investitore tijekom verbalnog rata Vladimira Putina s ostatkom Europe, predvođene uobičajeno glasnom rolom Bijele kuće, dugo je vremena mučila kontinentalna tržišta kapitala. Ruska vojna invazija u Ukrajini pretvorila je tjeskobu, posve očekivano, u paničnu rasprodaju i masovan bijeg kapitala, a rezultat se, kao što ste sigurno već čuli, mjerio obilnim minusima burzovnih indeksa širom svijeta.

Poput dobro uvježbane koreografije, kapital je još jednom, makar i privremeno, ustuknuo pred bezobzirnim napredovanjem vojne sile.

Osjećaj nelagode upotpunio je dramatičan rast cijena brojnih roba. Uz visoku inflaciju koja monetarne vlasti razvijenih zemalja čini prilično nervoznima (a zemalja u razvoju vjerojatno još i više!), veći trošak sirovina samo dolijeva ulje na vatru. Izbor između nestašice i rekordno visokih cijena roba nikoga ne veseli.

A utješne brojke koje opisuju impresivan gospodarski oporavak iz 2021. godine ionako su (barem iz perspektive tržišta) prošlo svršeno vrijeme, statičan prikaz prošlosti koji više nije aktualan. Totalni gloom & doom, rekli bi Amerikanci, a tužan i ružan tjedan iza nas trebao je ostaviti dubokog traga i na financijskim tržištima.

Rasprodaja nabijena emocijama

Ali ipak nije. Zvuči nevjerojatno ili čak apsurdno, ali usprkos izbijanju nove (geo)političke krize, S&P 500 indeks, najvažniji globalni indikator raspoloženja ulagača, protekli je tjedan zaključio s rastom vrijednosti. Pomak je uistinu minoran (0.8%), no kako uopće pomiriti pozitivan predznak s ratnim razaranjima i, da u priču (pored emocija) uvedemo dozu realnosti, nizom zastrašujućih scenarija koje je Putin naprasno gurnuo u sferu mogućeg?

Tjeskobu iz uvoda lako je iščitati u podacima o kretanju burzovnih indeksa od početka godine - kamo god da pogledate, brojke su mahom negativne (a minusi nerijetko dvoznamenkasti). Tek rijetki džepovi optimizma u pravilu su plod specifičnih lokalnih okolnosti (Argentina, Kolumbija …) ili obilnog karbonskog otiska (Kuvajt, Katar …) koji već neko vrijeme uživa povlašteni tretman među investitorima. Svi ostali tavore na negativnom teritoriju.

Uvažavajući nezavidnu makropozadinu i FED koji drži prst na obaraču, spremajući se aktivnije suprotstaviti rastućoj inflaciji, ne čudi da je i one malobrojne optimiste iznenadna ruska invazija u trenu - utišala. Šok koji je izazvala kiša raketa po ukrajinskim gradovima najbolje ilustrira trgovina u Frankfurtu (DAX 30) - jaz prikazan na (prvom) grafikonu (-4.3%) rezultat je instinktivne prilagodbe njemačkih ulagača na nove okolnosti u susjedstvu.

Nekoliko sati kasnije negativna reakcija, makar bitno slabijeg intenziteta, nije izostala niti na Wall Streetu. Razlika je, naravno, u geografskoj udaljenosti (i još ponekom detalju). Grafički prikaz obuhvaća tri dana trgovine prošloga tjedna (srijeda, četvrtak i petak) u intervalima od jednog sata; ako vas zbunjuju čudni elementi na grafikonu (candlesticks), samo malčice pomaknite glavu unatrag - trend je relativno lako raspoznati.

Na grafikonima ujedno možete vidjeti i kako su tržišta doživjela drugi dan invazije: čak je i Frankfurt u najvećoj mjeri uspio izbrisati posljedice inicijalne panike, dok je New York otišao puno dalje i, kako je ranije istaknuto, kraj tjedna dočekao na pozitivnom teritoriju. Dok se ostatak svijeta snebivao nad potezima ruskog predsjednika i, što je još važnije, pokušavao odgonetnuti krupniju sliku, dionice su najednom postale vrlo tražena roba. Kako?

Oporavak pogonjen razumom

Tražite li objašnjenje preokreta koji je naizgled nemoguće spojiti sa zbivanjima na terenu, budite spremni progutati ogromne doze cinizma. Ako ništa drugo, lako bi vam se moglo učiniti da tržišta navijaju za - Rusiju. Točnije, (navijaju) za politiku kontinuiteta i status quo koji ne remeti postojeći odnos snaga na tržištu.

Po toj logici, uspije li Putin u svom naumu i relativno brzo nametne novu (geo)političku realnost te pritom značajnije ne naruši postojeće odnose na tržištu (osobito kada je u pitanju izvoz sirovina poput sirove nafte i prirodnog plina, a potom i žitarica), Ukrajina bi brzo mogla potonuti u drugi plan. Pozornost investitora time će se brzo preusmjeriti na (makro)ekonomske indikatore i poslovne rezultate korporativnog sektora (bez previše suosjećanja s ljudskom patnjom koja trenutno plijeni pozornost svjetske javnosti).

Malo tko se usudi o tome govoriti otvoreno, jer zvuči okrutno i nemilosrdno, makar nije nužno riječ o prešutnom odobravanju autokratskih ideja Kremlja, već o pukom prihvaćanju realnosti. I nije prvi put. Povijest obiluje sličnim primjerima temeljem kojih možemo zaključiti kako su geopolitički šokovi (i popratne provale panike) odlična prilika za one hrabrije koji "kupuju dok krv teče ulicama".

Od Pearl Harbora naovamo, obilje istraživačkog materijala pokazuje kako je učinak dramatičnih geopolitičkih šokova na dionice i obveznice uglavnom minimalan i kratkotrajan.

A onda se valja suočiti sa surovom realnošću: ako Europska unija (i njeni sateliti) padnu u nemilost Vladimira Putina, ne postoji alternativa koja može nadomjestiti krupan gubitak sirovina. Za razliku od Venezuele ili Irana, tolike količine sirovina iz Rusije nemoguće je nadoknaditi interventnim uvozom iz ostalih dijelova svijeta (SAD, Katar …) jer naprosto nema tolikih kapaciteta ili se, u neznatno boljoj varijanti, ne mogu pustiti u pogon u tako kratkom roku. Koliko god se Europa gnušala Putina, u ovome trenutku druge opcije - nema. Ni zelena energija i uvoz ukapljenog naftnog plina (LNG) ne mogu u kratkom roku premostiti jaz.

Prema kalkulacijama Bloomberga, svakoga dana SAD, Velika Britanija i zemlje Europske unije od Rusije kupuju otprilike 3.5 milijuna barela sirove nafte i naftnih derivata. To je nekih 300 ili 350 milijuna dolara (po aktualnim cijenama), čemu treba pridodati još oko 250 milijuna dolara za isporuke prirodnog plina te desetine milijuna dolara za aluminij, ugljen, zlato i ostale sirovine. Sveukupno oko 700 milijuna dolara, ili oko 255 milijardi dolara godišnje.

Stvari je moguće gledati iz suprotne perspektive: Putin nema na raspolaganju mušteriju poput Europske unije koja je u stanju progutati ogromne količine proizvedenih sirovina, održavajući režim stabilnim. Niti dramatičan rast cijena ne bi mogao nadoknaditi gubitke nastale smanjenim isporukama.

Svježe procjene govore kako je ruski BDP u prošloj godini iznosio 1710 milijardi dolara, iz čega proizlazi kako isporuka ruskih sirovina predstavlja oko 15% ukupnog BDP-a. Čak i uz ovako grubu kalkulaciju, matematika je neumoljiva: tu trgovinu niti najveća politička kriza između nekadašnjih hladnoratovskih rivala neće preko noći ugasiti. U igri je svojevrsna kvaka 22, a sirovine su na neki način preuzele nekadašnju ulogu nuklearnih bojevih glava i glavna su prepreka međusobnom (ekonomskom) uništenju.

Zvuči cinično, ali ruku na srce, i prilično realno - nema političara koji je spreman žrtvovati svoje birače (i vlastitu karijeru) kako bi pokušao zaustaviti Putinovu ratnu avanturu u Ukrajini (k tome s upitnim ishodom!), po cijenu dramatičnog rasta inflacije i pada životnog standarda. Stavimo li po strani demagogiju i deklarativne provale empatije, sva je prilika da niti nema tih birača koji bi mjesecima ili godinama stoički trpjeli posljedice takvog izbora.

Ovo potonje je stvar subjektivnog doživljaja i predmet žučnih rasprava na društvenim mrežama, a kao zgodan reality check može poslužiti nekoliko godina stara anketa Cato Instituta koju je izvadio John Arnold, čovjek koji se obogatio na trgovini energentima, kao svojevrsni podsjetnik na prevrtljive preferencije potrošača. Sav je idealizam u toj anketi ispario pred višim troškovima života - većina ispitanika nije bila spremna žrtvovati niti tričavih 10 dolara mjesečno u borbi protiv klimatskih promjena (o većim iznosima da i ne govorimo). Očekivati drukčiji ishod u ovoj priči bilo bi, iz perspektive financijskih tržišta, prilično naivno.

Ekonomija iznad svega

Ili tako barem stvari doživljava kolektivna inteligencija financijskih tržišta, a kao dokaz potonje teze mogu poslužiti zbivanja prvog dana invazije. Dok su ruski tenkovi sijali kaos po Ukrajini, a čelnici zemalja članica Europske unije dogovarali da će se dogovoriti o detaljima novog paketa sankcija Rusiji, s druge strane Atlantika pred novinare je stao Joe Biden. Objašnjavajući detalje novih sankcija za Rusiju, američki je predsjednik pojasnio zbog čega na popisu mjera nije bilo i izbacivanje Rusije iz famoznog SWIFT sustava. "Europljani su bili protiv", poručio je Biden.

O SWIFT-u ste se sigurno naslušali ovoga tjedna; možda ga u Rusiji ugase, a možda ne, ali čak i u potonjem slučaju, vjerojatno će se naći nekakvo na brzinu sklepano rješenje koje može pomiriti empatične zahtjeve biračkog tijela širom Europe i hladnu logiku businessa.

"Obrana slobode i demokracije nije besplatna", ispalio je ovih dana Biden, no njegovi diplomati su u svojim odgovorima bili nešto pragmatičniji, ističući kako "niti jedna mjera nema za cilj poremetiti globalnu opskrbu energentima". Jednako izravna bila je i ruska strana, poručujući kako nema namjeru obustaviti isporuku prirodnog plina. Identičnu je poruku odaslala čak i kompanija koja upravlja plinovodima na ukrajinskom teritoriju: "Keep calm & transit gas" naslov je njihove objave na LinkedInu. Istini za volju, Njemačka je obustavila proces certifikacije plinovoda Sjeverni tok 2, ali Sjeverni tok 1 funkcionira - normalno.

Vratite li se na grafikone koji precizno opisuju puls tržišta tijekom proteklih dana, uočit ćete kako je S&P 500 upravo nakon Bidenove presice zagazio dublje na pozitivan teritorij (i više se nije osvrtao natrag). Ako vam to nije dovoljno, evo i grafikona kretanja WTI sirove nafte (također u intervalima od jednog sata), koji ne ostavlja previše mjesta sumnjama:

Do tog trenutka cijena sirove nafte ozbiljno je koketirala s psihološkom razinom od 100 dolara po barelu; nekoliko sati kasnije, nakon što je Biden novinarima pojasnio kako će "ciljane sankcije dopustiti nastavak trgovine naftom", pritisak je zamjetno popustio, a već dan kasnije (drugog dana invazije) cijena se vratila na početne pozicije (pred invaziju). Nominalno, američke banke više ne mogu obavljati transakcije s ruskim bankama … osim posredno, preko europskih banaka.

Priča, naravno, ovime nije zaključena. Situacija uvijek može dodatno eskalirati, bilo novim sankcijama (a onda i osvetničkim potezima ruske vrhuške), ili pak prelijevanjem sukoba izvan granica Ukrajine (možda čak i u Rusiju). Ali financijska tržišta širom svijeta, ili barem ono što kolokvijalno nazivamo burze, a zapravo se odnosi na sustave trgovine dionicama (čiju izvedbu personificira kretanje burzovnih indeksa), jasno pokazuju koliki je ulog na kocki.

Katastrofa je zasad izbjegnuta. Ekonomska, jer ona humanitarna se, nažalost, već odvija pred našim očima.