Come and fly with me: Kratko i šmrkavo
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
PONOVNO tjedan dana letenja bez prestanka. Umor, jet lag, neispavanost, iscrpljenost, glavobolja, vremenske razlike, curi nos, prehlada, zaštopano uho i zadnji layover proveden u sobi s ljekovima, čajevima i proklinjanjem svega toga skupa jer od St.Petersburga kojem sam se veselila cijeli mjesec nisam vidjela ništa! Jesam, lažem, ljekarnu pokraj hotela.
Nisam mimoza, ne padnem u krevet od obične prehlade, ali kada s najobičnijom takvom prehladom odeš na let, izmijeniš temperature vruće-kipuće-prehladno, to preraste u nešto puno veće i ozbiljnije. Nismo ni krenuli, a već sam osjećala lagani rast svoje temperature. Dobro sam, bit ću ok, roknem dva panadola i idućih pat sati sam skroz normalna.
Biznis klasa prazna - prvi puta u životu, bit će lako odraditi ovih 6 sati. Panadol je duplo brže prestao djelovati, zbog prazne biznis klase senior nas je sve poslao u ekonomiju pomagati, glavobolja se vratila, vrti mi se, magli pred očima, sinusi su zaštopani, ali i dalje radim i smješkam se i poslužujem 200 Rusa.
Nije lako. Ali nije ni higijenski, neugodno mi je. Svake tri minute trčim u wc puhat nos, malo pričam pa kolege misle da se ne želim družiti s njima, a ne smijem odmah reći da mi nije dobro, to ću pred kraj leta. Zašto? Zato što nakon ovog layovera letim doma na 6 dana! A to ne želim propustiti ni za što jer u zadnje tri godine nisam imala pravo ljeto u Hrvatskoj! A prehlada će proci, kao i uvijek, samo da se maknem iz aviona na par dana...
Kraj je leta, priznajem curama da sam u komi, one viču na mene zašto im nisam rekla, zašto sam radila umjesto da sam sjedila i pila čaj, uvaljuju mi razno razne tablete i ljekove da imam, osjećam se glupo jer su tako divne prema meni. Sanjam, to se nije dogodilo - slegnuli su ramenima i udaljili se koji korak od mene da ih ne bih zarazila možda, čak ne predlažu ni da nazovem doktora nego da ozdravim do sutra čim prije jer treba odraditi let natrag, a neće biti lako jer je avion prepun u povratku. Tenks na razumijevanju, to je prava potpora, team spirit!
Hotel u samom centru grada, vrijeme savršeno, a ja plačem od muke jer mi propada predivna destinacija. Nakljukam se ljekovima da bih mogla otići do ljekarne po još ljekova, kapi za nos, šumecih tableta, vitamina, dajte kaj god imate, a da djeluje u roku 24 sata!
Spasiba... Vratim se u hotel i skužim da su upravo u našem hotelu smješteni nogometaši, izbornici, predstavnici, članovi FIFE i svi ostali koji vole naganjanje lopte po terenu 90 minuta jer se izvlače parovi za svjetsko 2018. Piše meni braco poruke i nabraja imena koga sve 'imam priliku vidjeti uživo!!!', a ja si mislim - čak i da sjedne kraj mene, čak i da mi djeluje poznato, moja prva pomisao bila bi 'Da li je ovo jedan od naših putnika koje sam danas imala na avionu? Ili? Od kuda mi je poznat?' Da, to je obično prva pomisao u našim pošemerenim mozgovima kad vidimo nekoga čija nam se faca čini poznata! U svakom slučaju, nisam vidjela apsolutno nikoga vrijednog spominjanja. Nisam vidjela nikoga. Točka.
Ubila sam neke tablete i zaspala uz Obamine govorancije u Nairobiju. 12 sati sna u komadu i nekoliko čajeva kasnije, vraćali smo se u Dubai. Još jedno polijetanje i slijetanje ubitačno za moje sinuse i bubnjice. Oni koji su ikada to osjetili znat će o kakvoj boli pričam. Ne pomaže ništa, ne čuješ ništa, ne čuješ samog sebe koliko glasno pričaš. Bol probija do mozga. U tom trenutku jedino čemu se nadaš je da bubnjići ostanu u jednom komadu dok ne sletiš na zemlju. I dalje ne čujem, trebat će neko vrijeme da se uši oporave, ali sretno sam sletjela i u Zagreb (samo nekoliko sati nakon toga sam ponovo letjela, jako pametno, znam).
Od očekivanog zanimljivog tjedna dobila sam ovo - niti pametno niti poučno, još manje zanimljivo i uzbudljivo, ali i to je jedan veliki dio života nas letača. Nije sve samo u uživanju na layoverima, puno je i u fizičkoj iscrpljenosti, padu imuniteta koji ni ne skužiš dok ne postane prekasno, borbi sa zdravljem...
Ne kažu vam uzalud da ne putujete prehladđeni, ako baš ne morate, a ako svejedno letite, pripremite se na ovakve ishode. Nisam jos otkrila trik koji pomaže, neki kažu - stavi čepiće u uši, drugi viču da to nije pametno. Roditelji pak znaju djeci na uši prisloniti plastične čaše u kojima su mokri vrući ručnici. Neki začepe nos i usta i 'ispuhuju' zrak, drugi kapaju nos kapima da odštopaju sinuse, treći piju vodu i zvaču nešto. Meni do sada ništa od svega toga nije pomoglo, zato pazite na sebe pred odlazak na godišnji avionom, ne zželite polugluhi i šmrkavi provesti svoj odmor, u najboljem slučaju! A isto tako kada čujete da male bebe plaču pokraj vas, samo i jedino za vrijeme polijetanja i slijetanja znajte da je u 90 posto slučajeva to razlog pa nemojte odmah početi njurgati!
Uživajte na godišnjim odmorima, znam da ja hoću, bar na ovom kratkom!
Prethodne kolumne Tee Dimić pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati