Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
4:30 UJUTRO, zvoni telefon... Znala sam! Počela je rezerva, na standby-u sam od 3 ujutro i povuci će me za neki let, a oka nisam sklopila. Halo? Dobro jutro Tea, zovem iz bla bla, zbog bla bla, letiš na Maltu u 8:20! Okej, hvala. Nije loše za početak rezerve, kada su većinom letovi na koje te se zove turnaroundi, koje ekipa ne želi odrađivati, ali radije bih ostala u krevetu i spavala... Možda, onak malo, bar nekoliko sati, pliiiiz, priti pliz...?
Dižem guzicu, pakiram kofer, tuširam se, šminkam, oblačim, pokušavam naći nešto za jest u praznom frižideru, s obzirom da me nije bilo doma zadnjih par dana pa se i paučina već počela stvarati i odvlačim kofer i sebe (jedva) na bus. Tih 20ak minuta vožnje je moja psiho priprema za let koji me čeka pa sam tako i ovaj put stavila slušalice u uši i skupila, nekako, energiju za odraditi iducih 10-12 sati. S obzirom da sam zadnjih par dana, bolje rečeno tjedana, izgubila svaki pojam o vremenu zbog relacija Dubai-Amerika. ALI, zbog prošlog ponedjeljka zbilja je vrijedilo pa ću prestat cendrat kako sam umorna i prekrižiti još jednu želju sa svoje Bucket liste - koncert Michaela Bublèa u Madison Square Gardenu! Rekla sam da ću ga već negdje uhvatiti i ovo nije moglo biti bolje! Koncert, NY, On i ja. Nije bilo baš "pis of kejk" za izvesti, ali uz malo truda... Bublèić je bio fenomenalan, priredio je show za 10 (po mojim mjerilima) i pokazao da je ipak malo više od samo svjetski poznatog pjevača! Zato apsolutno preporučam da ga uhvatite na nekom od koncerata!
Bucket list, želje, snovi... Svi ih imamo. I svi ih nekako pokušavamo ostvariti. Prekrižiti jednu po jednu s popisa. Postoje samo dva manja problema u ovoj priči - prvi je taj da nikada nećemo dovršiti taj popis, jer on svakim danom postaje sve duži i duži, kraći nikako! A drugi problem nastaje kad ispuniš neku od želja i doživljaj je tako j***** dobar, da ga poželiš ponoviti, opet i opet! Slatke muke... Moja lista nikada nije ni bila kratka, a sada tek nema kraja željama! Neke sam uspjela ostvariti sasvim slučajno, neke uz puno truda, neke uz pomoć, neke tek kada sam preselila u pustinju, neke sam dobila na poklon, ali velika većina još uvijek stoji na imaginarnom papiru u mojoj glavi i čeka svoj red. A doći će na red, svaka od njih, jer kad si ja nekaj zacrtam u glavi... Pa da vidimo... Od malih nogu sam imala crve u guzi, ali od malih nogu sam i stalno putovala. Samo da se negdje ide! U početku je to bila samo Hrvatska, Slovenija, Austrija, Italija, a kasnije se proširilo na cijeli svijet. Od kada sam postala teta stjuardesa nema kraja.
Što se putovanja tiče, puno toga sam prekrižila - preko 30 zemalja i skoro 80 gradova samo u zadnje dvije godine! Neke destinacije su još uvijek na popisu, kao na primjer Japan u proljeće, kada su vrtovi prepuni trešanja u cvatu, plovidba Nilom do Doline kraljeva, Machu Pichu, Argentina, ma čitava Južna Amerika! Havaji, Bali, Bora Bora, Fiji i ostali egzotični otoci, Sydney, Vijetnam, Viktorijini slapovi, Nijagarini slapovi, romantična Toskana i tako dalje, bez kraja i konca. Kad smo već kod putovanja, htjela bih otputovati kroz vrijeme i upoznati neke zanimljive povijesne osobe, ali za tu želju sam i više nego sigurna da će ostati neprekrižena.
Ne znam da li se itko sjeća kada smo bili klinci, bar moja generacija, tko god je išao u cirkus mogao se slikati sa orangutanom i dobiti polaroid za uspomenu. E pa ja svoj ne mogu nikako pronaći, a grliti majmune, velike ili male, želim već jako dugo i nikako dobiti priliku. Ovi na dvije noge se ne računaju. Enivej, majmuni su i dalje na popisu, ali sam zato imala priliku plivati s dupinima, igrati se sa lavovima, hraniti žirafe, pingvine i klokane, jahati slonove, maziti koale... Deve ionako više nisu neka fora. Ma čitavo životinjsko carstvo!
Nisam adrenalin junkie, ali neke stvari kao što je skakanje padobranom zbilja želim i to ovdje u Dubaiju, što je zapravo i u planu za kraj godine. Paraglajdala sam iznad Rija, letjela balonom iznad Zagreba, bungie neću skočiti nikada u životu, ali želim da me profesionalac provoza u formuli! Prekrižila sam i pucanje iz vatrenog oružja i još poneke sitnice, koje možda bolje da prešutim. Jedna od velikih želja mi je i jednoga dana imati svoju malu privatnu kućnu knjižnicu, prostoriju samo za sebe! Dok neke žene žele walk in closet, ja želim knjižnicu (ako već moram birati, nije da ne želim i ovo drugo, da se ne lažemo). Knjižnicu svu u drvetu, s velikom starinskom kartom svijeta iscrtanom na zidu, malom vitrinom prepunom suvenira "skupljača prašine" s putovanja, velikim prozorom i foteljom za čitanje. I pisanje... Željela bih isto tako otići u Afriku i pomoći oko edukacije djece i odraslih, skupljanja sredstava za izgradnju bolnica i škola, financiranje sirotišta i slično, a sve na licu mjesta. Možda kada jednom osvojim na lotu sama sve to napravim, do tada bilo kakva dobrotvorna akcija i trudim se sudjelovati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kad sam već spomenula koncerte... Mislim da sam ih puno već skinula s liste, od Enrique-a, Beyonce i U2 prije koju godinu, do Bublè-a, Alicie Keys, Ellie Goulding, Rite Ore, Lykke Li i Claptona nedavno. A toliko ih još ima, da uopće nema smisla nabrajati koga bih još sve željela slušati uživo, pogotovo ove stare generacije, dok su još živi :).
Željela bih položiti neki ekstra super kul tečaj kuhanja i fotografije, ploviti u podmornici, naučiti još barem 4 jezika, otići na dinner in the sky i upoznati neke selebritije na letovima, a to nikako da se desi. Nisam ja te sreće, eventualno ako ih počnem uhoditi, ali čini mi se da to nije najpametnija ideja. Htjela bih i tetovažu, ali me malo frka da se ne zahebem do kraja života pa se neću moć pogledat u ogledalo kad budem stara, mlohava i naborana. Nije da ću se htjeti tada gledati u ogledalu, ali svejedno, khm, mislila sam reći ja nikada neću biti stara i naborana, a kamoli mlohava! Dakle, svejedno me frka tetovirat se. Na popisu je i dovođenje u red redovnim odlascima u teretanu, ali ja volim hranu, a ona mene još i više i nikakav lokot na ustima tu ne može pomoći, a kamoli teretana. Zaključak - gotovo sigurno ću bit mlohava, i stara, i naborana. Oke, ovo sad već lagano kreće u krivom smjeru. Bile su ovo samo neke od mojih želja i željica, ima ih još puno i previše i kao što sam rekla svakim danom pojavi se neka nova. Jednu prekrižiš, tri nove nadodaš...
A što se tiče mojeg prvog leta na rezervi, dan je definitivno bio preeeedug, povratak s Malte mogao je još uvijek trajati da smo sletjeli u Libiju, kakav je bio i prvotni plan leta. Ruta Malta-Tripoli-Dubai pretvorila se u direktan let s Malte za Dubai, zbog jutrošnjih događaja oko i na aerodromu u Tripoliju. Kroz glavu mi samo prolazi što da smo poletjeli, sletjeli samo par sati ranije? Zato se nekako ovaj moj Bucket list danas još samo malo više produžio i razmišljanje o tome samo te ponovo podsjeti na koliko toga u životu imaš biti zahvalan i zbog čega sve možeš biti sretan. Nikada prije situaciju u svijetu nisam doživljavala kao sada. Pogledaš vijesti na tv-u, zgroziš se nad ovim ili onim i zaboraviš nakon par minuta, jer je to negdje tamo, negdje daleko. Nama ovdje je postalo sve to puno bliže, stvarnije, realnije, ozbiljnije. Vidimo te ljude, slušamo njihove priče, znamo kako žive i svakodnevno pratimo što se gdje događa. I dalje se ne bojim, zapravo ne znam što se točno treba dogoditi da bi me zbilja postalo strah, ali sve je to dovoljno stvarno i dovoljno blizu da se ponekad zapitaš...
P.S. A sve je počelo s idejom da vam pričam malo o Malti...