Come fly with me: Četiri dana Južne Amerike

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

SJEĆATE se onog standby-a od prije tjedan dana u 3 ujutro? E pa bio je to najbolji mogući poziv na let koji možeš dobiti na rezervi. Naime, postoje letovi koji su jako traženi i ljudi se trgaju za njih, rijetko se dobivaju na rosterima, destinacije su odlične pa automatski i ekipa bude i više nego super i nitko nikada ne propušta takve letove, osim ako nije stvaaaarno bolestan! 
 
3:20 ujutro, zazvonio mi je telefon, očito je netko bio stvaaarno bolestan pa standby nije dugo trajao, ali nisam ni ja dugo spavala kad mi je žena na drugoj strani rekla: "Povučena si za let broj taj i taj, polazak u 7:10h." "Okeeej, a koji je to let? Kamo idem?" Čisto da znam da li moram pakirati kofer, jer je layover u pitanju ili je samo jednodnevni turnaround? "Ahmmm...Čekaj da provjerim..." I u tom trenutku sam ju čula kako ispituje kolegu što znači oznaka GIG? Do sada su nam već sve oznake aerodroma na koje letimo, a i više od toga, u malom prstu. I sve mi je bilo jasno - letim u RIOOOO!!!  I Buenos Aires!!! Woooohoooo!
 
Prošli i jedini put kada sam imala taj let, ostala sam 3 dana u Riju i nisam imala priliku vidjeti Argentinu na barem nekoliko sati, ali sad napokon hoću. Pakiranje u pola 4 ujutro ne može nikako dobro završiti pa sam tako došla u Brazil bez kratkih hlača, al' ajde, kakti zima je tamo pa neću izgledati kao da sam pala s Marsa. Divan, miran, ali turbulentan let. Pod miran mislim - svi su spavali većinu vremena. Power nap u busu do hotela i pravac večera! 
 
 
Na ovakvim destinacijama crew voli izlaziti čoporativno, a za to zbilja nisam imala volje prvu večer. Budimo realni, nisu to tvoji prijatelji s kojima već znaš što i kako, nego 15 nepoznatih ljudi od kojih uvijek netko kasni, netko diktira i vodi glavnu riječ (većinom to budu piloti, jer vole misliti da sve znaju i da su vođe čopora i izvan uniforme). Nekome se ne sviđa mjesto na koje se ide pa cendra pola večeri, netko se napije, netko bi ranije doma, neki ne znaju kako se ponašati za stolom, nekome se piški, kaki, nekoga boli glava, netko je na mobitelu cijelu vrijeme, netko prigovara konobarima... Jednom riječju - cirkus! A da ne pričam kako izgleda trenutak kada račun dođe na stol. Zato se lijepo nas troje izdvojilo i otišli smo u restorančić po privatnoj preporuci. Lokalno mjesto kraj Ipaneme, u kojem sam dobila najveći mogući stejk koji sam ikada u životu vidjela (i pojela)! Savršeno sočan i crvenkast iznutra, sline mi cure na samo pomisao, a ako ja nisam uspjela dovršiti porciju do kraja, onda znate kol'ko je sati. A ja uvijek pojedem sve kaj naručim, i ono što drugi naruče, i malo više od toga. Okej pretjerujem, ali, you get the point. Isto tako mislim da nema smisla napominjati kako ljudi tamo pričaju engleski koliko i ja portugalski, ali kada je riječ o hrani i cugi sporazumijemo se savršeno, i bolje od toga. Šetnjica ulicama s caipirinhama u ruci i nazad u hotel na spavanac, dan broj 2 bude prilično dug. 
 
Buđenje u oblačno jutro značilo je poduži doručak, uz jedan od top 5 najljepših hotelskih pogleda i izležavanje kraj bazena do polaska za Buenos Aires. Na ovom sektoru let traje samo 3 sata i svejedno imamo layover jedan cijeli dan. Manja grupica se tu večer odlučila za zajedničku večeru pa sam im se pridružila i ja, jer je išlo par osoba koje sam smatrala dovoljno zanimljivim i civiliziranim za razgovor uz vino i pogodite - još jedan stejk! Može ovo zvučati prilično prepotentno od mene, ali nakon što se nagledaš i naslušaš svega i svačega od ljudi s kojima si prisiljen provesti određen broj sati u avionu radeći i komunicirajući, postaneš izbirljiv s kime želiš provesti i ono malo slobodnog vremena. Ako želiš. Neke ljude jednostavno ne možeš izbjeći, koliko god se trudio, ali onda su to priče koje mi na jedno uho uđu, a na drugo izlete van u roku milisekunde, jer moj mozak jednostavno odbija procesuirati toliku količinu p*zdarija koje netko može i ima potrebu izgovoriti. Da nisam već do sada razvila i tu sposobnost, ne bih mogla u potpunosti uživati u još jednoj odličnoj večeri.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Da je argentinsko meso najbolje na svijetu, ne treba posebno naglašavati, da su porcije toliko ogromne nisam imala pojma, a da je tako jeftino ostavilo me bez teksta. Vidite sve ovo ispred mene na sličici? Plus 3 dcl vina, plus napojnica. Zaokružimo na 15 eura, iako je bilo i malo manje od toga. Kvart Palermo je poznat po svojim restoranima, klubovima i kafićima, a koliko je dobro i popularno mjesto na koje nas je odvela cura koja je odradila taj let već više od 20 puta, govori činjenica da se na stol čeka i po tri sata! Predugo je dan trajao i svi smo bili spremni za krpe da bi sutradan mogli u obilazak grada. 
 
Dan broj tri jednako je dug, ako ne i duži od prethodnog. Buđenje rano ujutro, prekrasan sunčan dan i nedovoljno vremena za svačije želje i prohtjeve. Ista ekipa se uputila u grad po suvenire, vina i ono najslađe od Argentine - Dulce de leche! Kako najbolje objasniti što je to? Recimo ovako, ono što je nama Nutella, Linolada ili Amerima peanut butter, njima je Dulce de leche. Namaz od karamele! Mljac na n-tu potenciju! Nakon šopinga krenule smo pravac La Boce, vidjeti kvart u kojem je rođen Tango! Caminito je uličica u kojoj su kućice obojene raznim bojama, gdje izvođači plešu tango na malim pozornicama restorana, gdje se prodaju suveniri, odjeća, ponegdje i hrana. Tipična za Argentinu, gdje te striček koji izgleda kao Pelle opelješi za fotku s njim, isto kao i plesači tanga, gdje nakon 6 popodne iliti kada padne mrak, ne preporučuju dolazak, jer nije najsigurniji kvart u gradu. Sad mi je već malo neugodno napisati da smo ponovo sjele na stejk i kobasice za ručak, jer se osjećam kao da ću se pretvoriti u jedan veliki stejk nakon ta 3 dana, ali nećemo se lagati, nismo došle u Argentinu da bi žvakale salatu. Jel' tako? Tako je... 
 
Iako se možda 24 sata čini dovoljno vremena za razgledavanje, nije! Nekada tjedan dana nije dovoljno, a kamoli samo jedan dan. Kada oduzmeš vrijeme za spremanje za let, vožnju od/do aerodroma, spavanje... ostane ti jedva desetak sati sve skupa. Tako da definitivno moram natrag! Nakon leta natrag za Rio, kada dođe dan broj 4, na bilo kojem takozvanom multi sektoru pa i na ovom, već ti je pomalo dosta svega. Više ne znaš na koji kat i u koju sobu ideš, više ne znaš kada bi trebao spavati da budeš odmoran prije sljedećeg leta, želiš ili ostati tamo ili se napokon vratiti doma u svoj krevet... Zadnji dan u Riju bio je predivan! Nikakvih specijalnih planova, ionako sam većinu toga vidjela, a ono što nisam... Ima vremena! Prošetali smo do Ipaneme i Copacabane, kupili svatko od nas po nekoliko pari Havaianasica koje većinom koštaju 10€, kupili i Cachasu za domaće caipirinhe i ostatak dana proveli na plaži uz kokosov sok, odbojku i nogomet na pijesku. Čak smo pokušali igrati i kvazi picigin uz valove od pola metra, nakon čega sam iz badića izbacila toliku količinu pijeska dovoljnu za omanju pješčanu skulpturu. A ostatak će morati počistiti jadne tete spremačice.
 
 
I tako se počne približavati vrijeme polaska, a ti sjedneš na plažu, sunce zapada, slušaš buku valova i u tom trenu te strefi pomisao... Svo to uživanje, svi ti doživljaji, sve destinacije, ushićenje, uzbuđenje, pa čak i ono suprotno, negativno, sve što proživljavaš... Sve to nije TO ako kraj tebe ne sjedi netko s kime to želiš podijeliti, a ne netko s kime dijeliš, jer je eto sada kraj tebe. Previše emocija ostaje u tebi jer koliko god svaki dan bili okruženi stotinama ljudi, vrlo često se osjećaš sam, samo zato jer to nisu TVOJI ljudi. Oni s kojima bi svaki "wow" ovakvog mjesta bio duplo veći "wow" da su tu, s tobom...
 
Pssst! Teine avanture svakodnevno pratite i na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara