Come fly with me: Dobre vibracije

Come fly with me: Dobre vibracije

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

OD kuda uopće početi priču o ovom tjednu, u kojem se toliko lijepih stvari dogodilo, da ne znam uopće s kojom krenuti... 
 
Možda najbolje redom, od početka. 
 
Prošli put sam vam rekla da učim za ispite (u zadnji tren, kako drukčije?), koje svake godine polažemo, da bismo si produžili sve letačke dozvole za sljedećih 365 dana. Ponedjeljak je stigao jako, JAKO brzo i rano, ali ispiti su položeni bez imalo frke strke i stresa, za razliku od prethodnih godina i ostatak vremena ta dva dana proveli smo u ponavljanjima i praktičnim polaganjima testova u simulatoru aviona. Pola grupe glumi posadu, a ostatak putnike, svatko zna svoju ulogu, a posada se dovodi u svakakve možebitne katastrofalne situacije, u kojima mora pokazati naučeno teoretsko znanje. Vježbanje davanja prve pomoći i umjetnog disanja, kako djeci tako i odraslima. Prolaženje svih koraka potrebnih za porod djeteta na avionu. I na kraju vježbanje savladavanja osoba, koje ugrožavaju sigurnost drugih u avionu. Sve to na kraju završi s poderanim najlonkama i kuštravim frizurama, ali je zabavno (koliko i naporno)! Zabavno je zato, jer ta dva dana provedeš većinom s ljudima s kojima si provodio prvih 7 tjedana treninga, tih 7 tjedana kada ste se najviše družili, upoznali, povezali. I makar se raziđete nakon toga, jer osim što ne možeš imati 80 prijatelja s kojima se non stop družiš, niti to stigneš, zbog rasporeda kakve imamo, ali svaki put kada se sretnemo, sjetimo se tih prvih dana i uvijek ti je drago popričati s njima, prisjetiti se kako je bilo onda i čuti što novoga ima sada. Otprilike kao i godišnjice mature:).
 
 
Nakon ta dva dana hopsanja po strunjačama, gašenja požara i izvikivanja komandi, u slučaju slijetanja na vodu ili zemlju, te svih ostalih scenarija koje svi putnici uzimaju zdravo za gotovo kada ulaze u avion, bio je red na još jedan, zadnji let prije godišnjeg odmora. Gdje? Do Kabula i natrag. Drž' fige da se nikakvo s*anje ne dogodi na zemlji i gibajmo natrag! Ljudi su bili super, ekipa normalna, ili sam samo ja bila sretna, jer putujem za Zagreb nakon toga, nemam pojma, ali ono što je taj let i čitav dan učinilo još ljepšim, bila je jedna putnica koja će se prepoznati u ovoj priči. Sletimo mi u Kabul, vrijeme prekrasno, ljudi se zahvaljuju, osiguranje stoji na vratima kao da prevozimo Obamu. Thank you, good bye, have a nice day, bye bye i tako u krug 250 puta, koliko je i bilo putnika. Među zadnjima izlazi gospodična i provjerava naše značkice s imenima, stane ispred mene i kaže: "Tea?" U toj sekundi nije mi bilo na kraj pameti da bi ispred mene mogla stajati Hrvatica pa se ni ne sjećam na kojem jeziku sam odgovorila s "Daaa?", što zapravo nije ni čudno, jer sam neki dan stričeka u busu u Zagrebu tražila jednu kartu na engleskom! Kad sam shvatila što sam rekla, bilo mi je toliko neugodno da sam na njegove hrvatske odgovore samo kimala glavom i pravila se blesava. No dobro, da se vratim na priču.
 
 
Nakon mojeg "daaa?", koji je mogao biti i na kineskom, ona me na hrvatskom pitala da li sam ja ta Tea koja piše na Indexu? Šok i nevjerica, od svih mjesta na ovom svijetu i svih aviona i letova... "Na svakom letu gledam cure i tražim tvoje ime! I eto našla sam te! Svaki ponedjeljak te čitam, samo tako nastavi!" I dalje moj mozak ne može shvatiti što se događa i ne vjeruje da još jednom svijet pokazuje koliko je zapravo malen. Hvala ti Ivana još jednom za tih par riječi, pazi na sebe i možda se još koji put sretnemo :)! 
 
Iskrcaj, ukrcaj, spakiraj kofer, uhvati let, dođi doma i započni svoj godišnji (ne)odmor. Spajanje slobodnih dana s godišnjim, mijenjanje dužih letova za kraće i op, nakupi se 14 dana. Da ih je i 24, neće biti dovoljno da se ispune svi planovi, ispiju sve kave sa svim dragim ljudima, ode na more, nauči buraza čagati za maturalnu i najbolje od svega - ODMORITI SE! Odmor u godišnjem odmoru ne postoji, ali uživaš u svakoj sekundi. Guštaš u zelenilu oko sebe, miru i tišini kada legneš u krevet i znaš da te poziv na molitvu neće probuditi u 5 ujutro, guštaš u hrani, šetnji gradom, planiranju povratka jednog dana, ispijanju cuga na trgovima, pa čak i u ovim užasnim proljetnim alergijama, koje me svake godine šoraju na najjače. 
 
 
Volim Zagreb. A najviše volim "svoje" ljude u Zagrebu, bez kojih ovaj grad ne bi bio moj dom, ma gdje god bila... Samo dobre vibracije mogu napuniti mentalne baterije, a moje cure ih odašilju na sve strane! Good times overload! Proljeće, ptičice, cvijeće, sunce, plavo nebo iznad Zagreba, jagode, slatkač, bazga, fotić radi punom parom, sreća. Malo te štrecne srčeko s vremena na vrijeme, zbog svega što ti fali u dalekom svijetu, ali znaš da još nije vrijeme za povratak pa pokušaš ne misliti. Ne sada. Sada uživam...

Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!

 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara