Come fly with me: Jednom godišnje

Come fly with me: Jednom godišnje

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

NAKON cijelog tjedna jurcanja s jednog leta na drugi, od Bejruta preko Nice do Sejšela (znam, jako mi je bilo teško), došlo je vrijeme za par dana odmora. Jedino što me ovaj tjedan moglo umoriti, bilo je izležavanje na plažama i posluživanje sladoleda u avionu pa sam imala viška energije za potrošiti u ova 4 slobodna dana. Želje i volje na pretek, a aktivnosti nikakvih! Dva su razloga tome - ljeto i Ramadan. Osim što vani prži preko 40 stupnjeva svaki dan, da bude još zanimljivije, ušli smo u mjesec u kojem je zabranjeno jesti, piti, pušiti, slušati glazbu na javnom mjestu, potrebno je još bolje obratiti pažnju kako se oblačiš itd.

Taman smo na pola puta do kraja svetog mjeseca, ali nekada se čini kao da kraja nema. Jednom godišnje grad postane mrtav. Samo tako, od danas do sutra. Oni koji slave i oni koji ne slave Ramadan, pobjegnu iz grada k'o muhe bez glave: jedni iz razloga da ga slave sa svojim obiteljima, koje su većinom u nekim drugim zemljama, a drugi upravo iz navedenih zabrana i ljetnog sunca. Imaš osjećaj da nitko nije ostao u gradu, sve dok ne upadneš u jednu od gužvi na cestama pa shvatiš da i dalje ima dovoljno ljudi, koji nisu uspjeli dobiti godišnji u ovom periodu, i kao i ja, traže razonodu koje nema. Ma lažem, ima naravno, a svodi se na šetnju u jednom od milijun šoping centara, jupi jej, sve ne znam u koji ću prije! Doslovno, osim takvih "šetnji", koje rezultiraju neželjenim peglanjem kartica ili provođenje vremena u teretanama, a ta aktivnost mi je uvijek prva na pameti, kad se želim družiti s nekim (ne!), nema ničega! Plaže i bazeni ne dolaze u obzir ni u najluđim snovima, šetnje "gradom" ne postoje kao takve, odlasci na kavu ili ručak su nemoguća misija, jer ništa nije otvoreno do Iftara (doba dana, tj. večeri kada se prekida post i počinje noćna gozba)... I trudiš se, pokušavaš se prilagoditi, shvatiti, naviknuti, ali ne ide. Jednostavno se ne mogu naviknuti na činjenicu da, ako želim provesti cijeli dan vani (šetajući po šoping centru), vodu moram piti po skrivećki u wc-ima ili kabinama za presvlačenje (pa kako onda da ne speglaš karticu, kad si već prisilno tamo?!), osjećajući se kao zadnji kriminalac! Kazne se kreću oko 500 eurića, ako te uhvate na javnom mjestu, pa ti pij vodu!
 
Šoping centri tokom dana djeluju kao grad duhova: ljudi ne izlaze iz kuća, dok ne padne mrak, vlada mrtvačka tišina, jer glazbe nema nigdje, naravno, jedino što čuješ sa zvučnika je molitva, u određeno doba dana i večeri. I tako eto ulazimo u drugu polovicu Ramadana, koju ćemo, sve se bojim, provesti iza četiri zida, jer jednostavno nemaš što drugo! Ona dva-tri bara, koja su otvorena ovih mjesec dana, služe alkohol i glazbu možda čuješ, ako dobro naćuliš uši, prepuni su ljudima, kao da se cijeli grad sjati tamo, u potrazi za zabavom. 
 
 
Letove, pa makar i one najgore noćne turnarounde, iščekuješ kao nikada prije ili poslije, samo da se makneš iz grada, bar na nekoliko sati. Koliko god umoran bio, nakon cijelog dana posla, ili ako se pak moraš naspavati prije noćnog ili ranojutarnjeg leta, nema šanse zaspati pa skoro do ponoći, jer molitve toliko dugo traju svaku večer... Ah, radosti života u ovim dijelovima svijeta!
 
Još jedna novost koju rado dijelim s vama je i moja nova cimerica. Kad se sve zbroji i oduzme, u prosjeku jednom godišnje mijenjam i cimerice, haha. Kada dolaziš u Dubai, raditi ovaj posao, ne možeš birati gdje ćeš živjeti i sa kime. Nemaš pojma gdje ćeš završiti. Lutrija! Isto tako je bilo i meni, nisam imala pojma koga će smjestiti u stan pa rekoh samoj sebi, bolje da se pripremim na najgore pa sve bolje od toga će biti super! Užasan je osjećaj, kada si razmišljaš da li ce ti nova cimerica biti pušač ili neće, da li će znati pospremiti za sobom, da li će znati oprati suđe, a ne ostaviti zakoreno/"oprano" pa ćeš ti morati ponovno prati prije upotrebe, da li će znati odnijeti smeće, dok mene nema u stanu, a ne da dođem nakon godišnjeg odmora i skužim istu vreću za smeće, koja je bila tamo i prije tjedan dana, kada sam otišla na godišnji. Misliš si, da li će ta osoba znati poštivati tvoje vrijeme za odmor i spavanje ili će u štiklama nabadati po stanu u 3 ujutro i imati tulume, noć prije tvog leta od 16 sati. Da li će znati dijeliti i sjetiti se platiti pola računa za internet svaki mjesec. Hoće li biti obzirna i simpatična ili ćemo se izbjegavati i kada smo obje doma? Iz koje će zemlje biti, koje vjere i kulture, a najviše od svega, kako će biti odgojena! Pripremiti se na najgore i očekivati najbolje što može biti. Tako je i bilo, Gemma je stigla iz Glasgowa, ima 22 godine i gušt je slušati njen naglasak. Draga je i mila, i nije ništa od onoga što sam se bojala da će biti, dapače! 
 
S obzirom da je cijeli tjedan bio ispunjen zabavom, uzbuđenjima, akcijom (hm, da), to je sve od mene za danas. Ili sutra? Kod mene je već sutra? Ni sama nisam sigurna, ali ovaj mjesec će biti prepun novosti s destinacija o kojima sanjam otkad sam bila dijete, jer se odličan roster nastavlja i u srpnju! Pozdrav iz Zemlje Izlazećeg Sunca, do idućeg puta...

Pssst! Teine avanture po svijetu čitajte i na njezinom blogu!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara